ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1965.
Autor: Domaći
Jezik: Hrvatski

Prvo izdanje jednog od najvećih hrvatskih romana.
Ninova nagrada 1965.

Kiklop je modernistički roman hrvatskog književnika Ranka Marinkovića iz 1965. godine. Razlomljen na fragmente, s elementima simbolizma i alegorije te esejističkim digresijama, prikazuje zagrebačku boemsku i intelektualnu sredinu neposredno prije izbijanja Drugog svjetskog rata. Jedan je od najvećih romana domaće književnosti druge polovice 20. stoljeća. Tumači se kao snažno antiratno djelo.[1] U anketi Jutarnjeg lista provedenoj 2010. među 40-ak istaknutih teoretičara, povjesničara, glumaca, redatelja i ostalih izabran je za najbolji hrvatski roman svih vremena.[2]
Povijest

Prvo izdanje romana objavljeno je 1965. godine u beogradskoj Prosveti. Godine 1966. isti nakladnik je objavio drugo izdanje, a zatim su, tijekom godina, uslijedila izdanja i drugih nakladnika: Mladosti (Zagreb, 1971., 1979. i 1985.), slovenski prijevod Janka Modera (Mladinska knjiga, Ljubljana, 1975.), makedonski prijevod Taška Pecevskoga (Makedonska kniga, Skopje, 1977.), Nakladnog zavoda Matice hrvatske (Zagreb, 1981., s likovnim prilozima Ive Vojvodića), Grafičkog zavoda Hrvatske (Zagreb, 1982.), Globusa i Svjetlosti (Zagreb/Sarajevo, 1988.),[3] Lukoma (Zagreb, 1996.),[4] Otokara Keršovanija (Rijeka, 2002.),[5] NIN-a (Beograd, 2004.),[6] Školske knjige (Zagreb, 2008.)[7] i Lektire (Kostrena, 2018.).[8] Marinković je za Kiklopa dobio NIN-ovu nagradu i Nagradu Ivan Goran Kovačić.
Sadržaj

U središtu radnje egzistencijalna je drama kazališnog kritičara Melkiora Tresića. On je anksiozni intelektualac koji se prisilno izgladnjuje kako bi izbjegao novačenje. Melkior se kreće gradom, razmišlja o vlastitoj sudbini, o sutonu europske kulture i civilizacije. Sa strepnjom svjedoči provali barbarstva i novog kanibalizma. Njegovo boemsko društvo liječi strah i bespomoćnost terevenkama, ekscesima, erotomanijom, pijanim raspravama, tučnjavama. Atmosfera u zagrebačkom boemskom miljeu pred Drugi svjetski rat obilježena je strahom i otuđenjem. Etičke vrijednosti se raspadaju, a društvo tone u kaos.

U intelektualnim krugovima vlada potpuna dezorijentacija. Marinković je prikazuje kroz groteskne i ekscentrične scene u kavanama i na ulici. Svaki prizor naglo mijenja `predznak`, ali i narativnu intonaciju. Ozbiljno se brzo preobražava u humorno, patetično u banalno, tragično u sladunjavo i melodramatsko. Marinkovićevi prizori erotske raspojasanosti i kozerske anegdotike natopljeni su osjećajem neizvjesnosti i strahom od smrti. Tragika situacije u kojoj se nalaze likovi sugerira se posredno. Njegov postupak neki opisuju kao smijeh nad apsurdom, i uspoređuju s postupcima Charlieja Chaplina.

Na ulici i u kavanskim scenama u `Dajdamu` i `Ugodnom kutiću` dominiraju figure Maestra, Uga i Don Ferdinanda. Oni su bizarni likovi cinika i lakrdijaša, sudionici farsičnih i crnohumornih zbivanja u kojima je Melkior uglavnom pasivan promatrač. Marinković donosi i druge likove: kiromanta ATMU, don Fernanda, fatalnu Vivijanu, nimfomanku Enku. Sporedni likovi su životniji od protagonista. Iako je on središnja svijest romana te uglavnom vodi radnju, Melkior je socijalno i intimno sterilan, i predstavlja se čitatelju tek kao hladan simbol. U snovima i solilokvijima nadolazeću opasnost zamišlja kao jednookog Kiklopa koji vreba da proždere sve oko sebe. U antičkom se mitu Odisej iz Kiklopove špilje spasio lukavstvom, ali od novovjekovnog čudovišta nema spasa. Da bi opstao u posve dehumaniziranom, animalnom svijetu, Melkior se spušta na razinu životinje, predaje se u ruke Kiklopu i puže u Zoopolis.

Roman je eruditski - područja na koja se oslanja su antička književnost i mitologija, Biblija, književnost zapadnoeuropskog kulturnog kruga, domaća književna tradicija, filozofija te povijesne osobe i događaji. Dijalozi među likovima često se svode na razmjenu literarnih citata, a jedan drugome testiraju memoriju i erudiciju bizarnim pitanjima o pojedinostima iz književnih djela. Roman je građen na načelima poetike digresivnosti: sazdan je od fragmenata, analitičkih inserata i već gotovih novelističkih cjelina. Sama radnja je razmjerno jednostavna, ali je literarni i simbolički svijet iznimno bogat. Neki dijelovi Kiklopa prepoznaju se kao ostvarenja iz žanrova feljtona, reportaže, alegorije, groteske, bestijarija, simpoziona, burleske, vodvilja. Karateristike autorovog literarnog postupka su i dvosmislenost, kontrasti, igre riječima, stilske bravure i improvizacije.
Utjecaj
Adaptacije

Godine 1976. praizvedena je kazališna adaptacija Kiklopa u režiji Koste Spaića.[9]
Prema romanu Kiklop Antun Vrdoljak je 1982. godine snimio istoimeni film s Franom Lasićem u glavnoj ulozi.

Ranko Marinković (Vis, 22. februar 1913 – Zagreb, 28. januar 2001) bio je hrvatski i jugoslovenski književnik i akademik. Marinković je bio direktor drame Hrvatskog narodnog kazališta i član Srpske akademije nauka i umetnosti. Za roman Kiklop 1965. godine dobio je prestižnu NIN-ovu nagradu.[1]
Biografija

Ranko Marinković rođen je 1913. godine u gradu Visu na istoimenom jadranskom ostrvu. Potiče iz stare porodice koja se u Komiži, gradu na ostrvu Visu, pominje još od 15. veka. Osnovnu školu završio je 1923. na Visu, nižu gimnaziju 1927. u Splitu, a višu 1932. u Zagrebu. Studije romanistike završio je 1935. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gde je i diplomirao 1938. godine. Do izbijanja rata radio je kao nastavnik u privatnoj gimnaziji Zdenka Vojnovića. U proleće 1943. interniran je u italijanski logor Feramonte u Kalabriji, a posle pada Italije preko Barija je stigao u saveznički zbeg u El Šat na Sinaju. Tokom boravka u zbegu bio je sekretar Kulturno-informativnog odeljenja.[2]

Posle rata radio je u Ministarstvu prosvete Narodne Republike Hrvatske, Nakladnom zavodu Hrvatske, bio je upravnik Drame zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta. Godine 1950. bio je jedan je od osnivača Kazališne akademije (kasnije Akademija za kazališnu i filmsku umjetnost) na kojoj je predavao, prvo kao docent a zatim vanredni i redovni profesor[2] sve do penzionisanja 1983. godine. Prva supruga mu je bila Branka Rakić,[2] baletska kritičarka i prevodilac.[3]

Član je Društva književnika Hrvatske od 1945.[2] Od 1968. je dopisni član Srpske akademije Nauka i umetnosti (Odeljenje jezika i književnosti), a 1998. godine, po raspadu Jugoslavije, preveden je u inostranog člana.[1] Od 1983. je redovni član Jugoslovenske akademije znanosti i umetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti).[4]
Književni rad

Ranko Marinković je već tokom školovanja počeo u književnim časopisima da objavljuje poeziju, prozu, eseje i kritike. U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu 1939. godine izvedena je njegova prva drama Albatros, kasnije štampana kao sastavni deo njegove prve prozne knjige. Posle rata razvio se u značajnog pisca sa ovih prostora, nikada ne insistirajući na kvantitetu – objavljivao je malo, ali je uvek uspevao da svakim delom unapredi kvalitet svog stvaralaštva. Svoje radove nastavio je da objavljuje u časopisima, listovima i raznim drugim publikacijama: Mladost, Učiteljski podmladak, Danica, Južni pregled”, „Književni horizonti”, „Dani i ljudi”, „Ars 37”, „Nova riječ”, „Novosti”, „Hrvatski književni zbornik”, „Republika”, „Radio Zagreb, Radio Beograd, Hrvatsko kolo, Narodni list, Svedočanstva, Zagrebački tjednik, NIN, Politika, Nova misao, Vjesnik, Književnost, Književne novine, Pobjeda, Sovremenost, Vjesnik u srijedu, Borba, Prosvjeta, Jedinstvo, Novi list, Rad, Telegram, Panorama, Delo i drugim. Njegova dela su prevođena na više jezika.[2]

Najznačajnija knjiga proze je zbirka Ruke, štampana u tridesetak izdanja, sa kojom je zadobio pažnju i pohvale kritike.[4] Za roman Kiklop 1965. godine dobio je NIN-ovu nagradu. Žiri u sastavu Velibor Gligorić (predsednik), Miloš I. Bandić, Borislav Mihajlović Mihiz, Muharem Pervić, Eli Finci i Petar Džadžić svoju odluku doneo je jednoglasno.[5]
Pozorišne adaptacije i ekranizacije

Prva Marinkovićeva drama Albatros postavljena je na scenu još 1939. godine, a drama Glorijaiz 1955. najpoznatija je i najizvođenija njegova drama. USrpskom narodnom pozorištu prikazana je 1984 godine. Osim drama dramatizovana su i druga njegova dela: roman Kiklop (1974), novele Prah (1975) i Zagrljaj (1976).[2] Kiklopa je za scenu adaptirao jugoslovenski pozorišni reditelj Kosta Spaić 1976. godine.[4]

Prema romanu Kiklop 1982. godine snimljen je istoimeni film, a naredne godine i TV serija Kiklop, obe ekranizacije u režiji Antuna Vrdoljaka.[2]
Nagrade i priznanja

Savezna nagrada 1948.
Nagrada grada Zagreba za dramu Glorija 1965.
NIN-ova nagrada za roman Kiklop 1965.
Nagrada grada Zagreba 1966.
Goranova nagrada 1966.
Nagrada Vladimir Nazor za životno delo 1976.

Odlikovan je Ordenom zasluga za narod za rad u El Šatu, Ordenom rada i republičkim Ordenom sa srebrnim vencem.[2]

Od 1964. godine svake subote u zagrebačkom Večernjem listu izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.[6] Već posle dve godine, 1966. pokrenuto je i takmičenje za najbolju kratku priču, kada su dodijeljene i prve nagrade.[7] Od 2001. godine, u čast pisca, ova nagrada nosi ime Nagrada Ranko Marinković za najbolju kratku priču.[8]
Dela

Proze (1948)
Ni braća ni rođaci - zbirka proze (1949)
Geste i grimase - kritike i eseji o drami, pozorištu i filmu (1951)
Pod balkonima - zbirka proze (1953)
Ruke - zbirka proze (1953)
Glorija - drama (izvedena 1955, štampana 1956)
Poniženje Sokrata - zbirka proze (1959)
Karneval i druge pripovijetke (1964)
Kiklop - roman (1965)
Politeia ili Inspektorove spletke - drama (1977)
Zajednička kupka - roman (1980)
Pustinja - drama (1982)
Nevesele oči klauna - knjiga eseja (1986)
Never more - roman (1993)[4]