Godina izdanja: 2021
ISBN: 978-9958-30-611-2
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Autor - osoba Beauvoir, Simone de
Naslov Tuđa krv / Simone de Beauvoir ; s francuskog prevela Tea Mijan
Jedinstveni naslov ǂLe ǂsang des autres. bosanski jezik
Vrsta građe roman
URL medijskog objekta odrasli, opća (lijepa književnost)
Jezik bosanski
Godina 2021
Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : Buybook, 2021 (Sarajevo : Dobra knjiga)
Fizički opis 251 str. ; 22 cm
Drugi autori - osoba Mijan, Tea
Zbirka ǂBiblioteka ǂ100 u 10 : [100 godina u 10 knjiga]
Napomene Prijevod djela: Le sang des autres
O autorici: str. [253]
O prevoditeljici: str. [255]

„Tuđa krv”, Simone de Beauvoir: U surovom svjetlu svoje smrti
IVANA GOLIJANIN
Ispisujući slike socijalne i psihološke bijede koje je prouzrokovao rat, Simone de Beauvoir nas uvodi u živote i sudbine ljudi na koje su ti događaji uticali
„Od ovog svijeta se nemamo čemu nadati. Od lošeg je materijala. Radije bih od svih dijelova napravio novi.”
„Tuđa krv”, Simone de Beauvoir

Simone de Beauvoir se kroz svoje književno, feminističko i filozofsko stvaralaštvo hrabro uhvatila ukoštac s problemima društva. Bosanskohercegovačkoj publici u Buybookovom izdanju, a kao dio projekta Kreativne Evrope „100 godina evropske književnosti u 10 knjiga”[H1], i u prevodu Tee Mijan stiže njen roman „Tuđa krv”. U ovaj uzbudljivi, iskreni i smjeli roman De Beauvoir upisuje svoju preokupaciju vremenom i smrću, kao i haos izazvan Drugim svjetskim ratom. Radnja uvodi pitanja ljudske slobode, sukob političkog i etičkog, i propituje ulogu koju pojedinac ima, kako u društvu tako i za sebe samog.
Knjiga je objavljena u okviru pojekta Kreativne Europe
RAZDIRUĆI MIRIS SVIJETA

Francuska, prije Drugog svjetskog rata i tokom njega, prostor je u kojem je Simone de Beauvoir odabrala da govori o slobodi i krvi drugih, prijateljstvu i ljubavi, uvjerenjima i moralnim dilemama. Spisateljica je u romanu prikazala ratne posljedice na pojedince kroz psihološke i društvene promjene u životu nekoliko likova, prijatelja, poznanika i ljubavnika, posebno kroz lik glavnog junaka Jeana Blomarta, mladog buržuja, komunističkog intelektualca koji je odustao od komfora u kojem je rođen kako bi postao radnik, i da bi se u konačnici pridružio radničkoj revoluciji.
Uvodna scena romana prikazuje Hélène Bertrand koja je teško ranjena, dok se Jean osvrće na svoj život uzastopnim narativnim flešbekovima, od djetinjstva, odlaska od porodice, profesionalnog usavršavanja, političkih aktivnosti, a zatim i učešća u Pokretu otpora početkom četrdesetih godina. Jeana upoznajemo na kraju njegovog entuzijastičnog revolucionarnog uzleta, gdje se osjeća odgovornim, u različitim periodima svog života, za nesreću svojih rođaka i prijatelja, i sebe krivi za smrt nekih od njih. Konačno prihvativši postojanje ljubavi koju je u početku odbijao da vidi, prisjeća se raznih susreta s Hélène, kao i važnih dijelova razvoja svoje političke i privatne ličnosti.
Sadašnje vrijeme i serije flešbekova se ponekad pojavljuju u prvom licu, ponekad u trećem, prema različitim fokalizirajućim tačkama koje pozivaju čitaoca na aktivno učešće u ovom pokušaju Jeanove rekonstrukcije vlastitog života. On je primoran birati - između revolucije sa siromašnim radnicima ili bogatstva i blagostanja s porodicom. Njegov izbor je jasan. Radiće u štampariji da bi bio bliži radnicima, kako bi ih uvjerio da se pridruže revoluciji u cilju zaštite Francuske i pomoći zemljama koje je okupirala Njemačka. On mijenja svoj život da bi postao simbol revolucije i da bi pokazao snagu uvjerenja u svijetu koji se raspada.
„Više neće biti Blomartovog sina. Brzo će izučiti zanat, najviše dvije godine naukovanja; nakon toga, hljeb koji bude jeo bit će stvarno njegov. Odjednom se osjetio veoma sretnim, shvatio je zašto su njegovo djetinjstvo i mladost uvijek imali onaj ustajali ukus: bio je to truli nektar starog svijeta koji mu je tekao venama; ali sada je namjeravao presjeći korijenje i stvoriti sebe iznova.”
Posredstvom ovih riječi De Beauvoir ukazuje na važnost pridržavanja principa u vremenima krize.
Nekoliko poglavlja romana je ispričano iz Hélènine tačke gledišta, kršeći tako narativnu vjerodostojnost predloženu na početku knjige, ali dozvoljavajući ženskom liku da ponudi jedno legitimno svjedočenje o sopstvenom životu u ratu.
Hélène i Jean su dva potpuno različita lika: on je svoje postupke podredio razumu i propitivanju svega oko sebe, dok je Hélène neodlučna, impulsivna i u njoj prevladava emocija. Njihov se odnos nađe u stanju nepovratne složenosti, dok se oko njih dešava svjetska kataklizma. Ona se zbog svoje ljubavi i nepažnje nađe u stvarnosti koju joj je nametnuo Jean pridruživši se Komunističkoj partiji. Kako rat bude odmicao, Hélène će sve više biti prinuđena da prihvati sudbinu koju je odbijala. Uvijek je tražila od Jeana da provodi vrijeme s njom, ali on je odbijao jer je bio zauzet partijskim radom, i svaki dan bi joj govorio da voli drugu ženu. Ona voli čovjeka koji nju ne voli, a u nju je smrtno zaljubljen Paul kojeg ona ne može voljeti. Budućnosti nema i svijet se gasi.
SVA TA KRV
„Tuđa krv” je roman koji je, 1945. godine kada je objavljen, izazvao kontroverze u političkim krugovima jer je njegovu suštinu bilo moguće sumirati u pitanja apsurdnosti Drugog svjetskog rata. Dok su trajali napadi, Francuska i Velika Britanija su pokrenule rat protiv Njemačke, ali je odbrana Francuske u to vrijeme bila veoma slaba nakon pobjede nad Njemačkom u Prvom svjetskom ratu, koji je Njemačkoj olakšao kontrolu i podjelu Francuske 1943. godine na dvije regije, sjevernu i zapadnu. Prva je bila u potpunosti pod njemačkom upravom, dok je druga ostala slobodna, što je kod Francuza doprinosilo atmosferi sveopšteg očaja. „Tuđa krv” pruža pogled na tu Francusku i njene ljude koji su besciljno tumarali ulicama Pariza, ali je i roman koji promišlja o različitim psihološkim previranjima pojedinca uhvaćenog u virove straha i tjeskobe. Likovi iz ovoga romana su revoltirani svime što je pokušalo stati na put slobodnom čovjeku. Oni izgledaju snažni, međusobno povezani, vjerujući u svoje principe, spremni da se žrtvuju da bi ih sačuvali.
„Tuđa krv” pruža pogled na tu Francusku i njene ljude koji su besciljno tumarali ulicama Pariza
U okupiranoj zemlji De Beauvoir je opisala osjetljive trenutke u životima ljudi koji su u vlasništvu drugih. Zašto bi neko drugoga osudio na takav život? Da bismo u potpunosti razumjeli ovo pitanje, moramo se vratiti Jeanu i njegovom sjećanju. On se osvrće na sve ono što je morao učiniti da bi ujedinio radnike i osnovao partiju, ali se sjeća i da je Hélène doveo do smrti, ženu koja je samo željela da živi i voli, i pita se: da li je on odgovoran za sve ovo? Da li naši principi vrijede naših ili života onih koje volimo? Da li je kriv ako je jedan od njegovih govora odveo ljude u rat? On ne može zaustaviti unutrašnji monolog i beskrajna pitanja, i na njima zapravo počiva osnovna narativna struktura romana i važan su pokretač svake priče.
„Tuđa krv” se pojavljuje kao roman koji uspješno artikuliše ova pitanja u svijesti svojih čitalaca i danas, bez obzira na to što je sociokulturna klima bitno drugačija. Simone de Beauvoir nas vodi u središte onoga što nas i danas boli i nagriza, pokazujući da će principi odbrane ljudskosti zauvijek ostati isti i u njihovom propitivanju je sadržan značaj koji ima ovaj vanvremenski roman.
Simon de Bovoar je bila francuska književnica, filozofkinja egzistencijalizma, teoretičarka, politička aktivistkinja i feministkinja. Rođena je u Parizu 1908. godine u buržoaskoj katoličkoj porodici. Bankrot njenog dede po majci, bankara, osramotio je celu porodicu i ostavio je u siromaštvu. Otac joj je, međutim, preneo svoju ljubav prema književnosti i studijama. Bio je ubeđen da jedino uspeh u školi može izvući njegove ćerke iz siromaštva. Sa četrnaest godina Simon de Bovoar postaje ateista i odlučuje da posveti svoj život studijama i pisanju. Pošto je maturirala, upisala je studije matematike, jezika i književnosti i filozofije na Univerzitetu u Parizu. Godine 1929, kada je imala 21 godinu, Bovoar je postala najmlađi diplomirani filozof i deveta žena koja je dobila ovo zvanje.
Na Univerzitetu je upoznala Sartra, svog životnog saputnika. Nikada se nisu venčali i živeli su odvojeno kako bi izbegli laži i kako bi mogli zasebno da uživaju u ljubavnim avanturama a da one ne postanu predmet prebacivanja. Od 1931. do 1941. godine predavala je filozofiju u Marseju, Ruanu i Parizu. Putovala je sa Sartrom, najpre po Evropi a zatim i po celom svetu.
Nezadovoljna nastavničkom profesijom, ona je napušta 1943. i okreće se ka književnoj karijeri. Sa Sartrom, Rejmonom Aronom, Mišelom Leirisom, Morisom Merlo-Pontijem, Borisom Vijanom i ostalim intelektualcima, 1945. godine, ona osniva časopis Moderna vremena čiji je cilj da promoviše egzistencijalizam kroz savremenu književnost. Zahvaljujući svojim romanima i esejima u kojima govori o komunizmu, ateizmu i egzistencijalizmu, stekla je finansijsku nezavisnost koja joj je omogućila da se potpuno posveti pisanju. Postaje poznata nakon objavljivanja svog najvažnijeg feminističkog dela, knjige „Drugi pol“, obimne, egzistencijalističke analize položaja žena, koja je verovatno najuticajniji feministički tekst dvadesetog veka.
Simon de Bovoar je dobila Gonkurovu nagradu 1954. godine za roman „Mandarini“, u kojem opisuje sukobljene stavove pariskih intelektualaca o francuskom društvu nakon Drugog svetskog rata. Roman je posvećen Nelsonu Algrenu, američkom piscu sa kojim je bila u vezi. Od 1958. godine ona objavljuje autobiografska dela o sredini ispunjenoj predrasudama i o svom odnosu sa Sartrom. Simon de Bovoar je umrla 1986. godine i sahranjena je pored Sartra na groblju Monparnas.
MG70