ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1961
Jezik: Hrvatski
Autor: Strani

Retko u ponudi sa originalnim omotom koji je dizajnirao i oslikao Svetozar Domić, omot je očuvan, tek minimalni iskrzan na vrhu i dnu rikne. Knjiga je odlično očuvana, nečitana.

Autor - osoba Leopardi, Giacomo, 1798-1837 = Leopardi, Đakomo, 1798-1837
Naslov Dijalozi i eseji / Giacomo Leopardi ; [s italijanskog preveo i komentirao Ton Smerdel]
Vrsta građe dr.knjiž.oblici
URL medijskog objekta odrasli, opšte (lepa književnost)
Jezik hrvatski
Godina 1961
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Zora, 1961
Fizički opis 391 str. ; 21 cm
Drugi autori - osoba Smerdel, Ton, 1904-1970 = Smerdel, Ton, 1904-1970
Zbirka Ljudski dokumenti
Napomene Str. 379-391: Stvaralački lik Giacoma Leopardija / Tom Smerdel.

I kao pjesnik i kao prozaist Leopardi se svojim književnim stvaralaštvom pojavljuje među piscima talijanske književnosti kao osebujna ličnost, čije značenje i uloga imaju u svojoj oblikovno-umjetničkoj dotjeranosti sve odlike klasika. Kao pisac prelazi okvire svoga vremena i na neki način anticipira svojim stvaralaštvom utjecaj na budući razvoj stvaralačko-književne problematike i u Italiji.
Leopardijeva pisma otkrivaju ga i kao pjesnika i običnog čovjeka, sa svim njegovim vrlinama i manama. U pismima vidimo pjesnika u njegovim zanosima, zamasima kao i srce pjesnika koje je u Svojoj patničkoj osamljenosti klicalo za radošću i ljubavlju, a uvelike se i gotovo djetinjasto veselilo iskrenom prijateljstvu.
Ako pokušamo pristupiti Leopardiju i na taj način, što ćemo najprije pročitati njegova pisma, zatim odlomke iz „Zibaldona“, a onda blistavu prozu punu finih opažanja i dubokog poniranja u ljudsko srce Uspomene na prvu ljubav, te Misli, a tek onda da prijeđemo na Eseje i dijaloge, koji su prevedeni u cjelini, mislim, da će nam slika o pjesniku, njegovu stvaralaštvu i vrijednostima, koje prelaze u naše vrijeme, biti zornija. Leopardijevo djelo uvijek pokazuje stalnu podudarnost izražajnog stvaralačkog akta sa ćudorednom praktičnom stranom njegova života. To je njegovo poštenje i iskreni stav, da se čovjek mora suprostaviti zlu, pa i onda ako mora sve staviti na kocku. Sve je to važno, ako se želi naglasiti ono trajno aktualno u Leopardijevu opusu. Jedino tako je Leopardiju uspjelo, da bude pisac, koji može utjecati na sudbinu drugih.

SADRŽAJ
DIJALOZI I ESEJI:
1. Povijest ljudskoga roda
2. Dijalog između Herkula i Atlanta
3. Dijalog između mode i smrti
4. Akademija Silografa predložila je nagradu
5. Dijalog između suvremenog humanista i povjesničara Salustija
6. Dijalog između zračnog i podzemnog duha
7. Dijalog između Malambruna i Farfareua
8. Dijalog između prirode i duše
9. Dijalog između zemlje i mjeseca
10. Prometejeva opklada
11. Dijalog između fizičara i metafizičara
12. Dijalog između prirode i Islanđanina
13. Dijalog između Torkvata Tassa i njegova domaćeg duha
14. Dijalog između Timandra i Eleandra
15. Parini ili o slavi
16. Dijalog između Fridriha Ruyscha i njegovih mumija
17. Spomena vrijedne izreke Filipa Ottonierija
18. Dijalog između Kristofora Colomba i Petra Gutierreza
19. Pohvala pticama
20. Pjesma divljeg pijetla
21. Apokrifni fragmenti Stratona iz Lampsaka
22. Dijalog između Platina i Porfirija
23. Kopernik
24. Dijalog između prodavača almanaha i prolaznika
25. Dijalog između Tristana i njegova prijatelja
26. Misli Bruta Mlađeg i Teofrasta na samrti
USPOMENA NA PRVU LJUBAV 225
MISLI 243
ODABRANI ODLOMCI IZ „ZIBALDONA“
IZBOR IZ PISAMA
Stvaralački lik Giacoma Leopardija (Ton Smerdel)

LEOPARDI, Giacomo
Leopardi Giacomo, talijanski pjesnik (Recanati, 29. VI. 1798 – Napulj, 14. VI. 1837). Njegovo djetinjstvo u rodnome domu bilo je obilježeno strogim odgojem i mrtvilom konzervativne provincijske društveno-kulturne sredine (Recanati je pripadao Papinskoj Državi). Bogata biblioteka oca, grofa Monalda Leopardija, odredila je njegovu izobrazbu: do 15. godine čitao je na 7 jezika i stekao enciklopedijsko znanje o antičkoj kulturi i talijanskoj književnoj tradiciji. Napisao je tada prva erudicijska djela: Povijest astronomije (Storia dell’astronomia, 1813), Esej o raširenim zabludama u starih naroda (Saggio sopra gli errori popolari degli antichi, 1815) i dr., ostvario prijevode i sastavke po uzoru na antičke. Nakon neuspjela pokušaja bijega iz rodne kuće, 1818. napisao je prve kancone, Nad Danteovim spomenikom (Sopra il monumento di Dante) i Italiji (All’Italia), te esej Govor jednog Talijana o romantičkoj poeziji (Discorso d’un italiano intorno alla poesia romantica) u kojem izražava otpor prihvaćanju nove romantičke poetike i zaziranje od suvremenosti te uznosi antiku kao ishodište talijanske kulture i zlatno doba čovječanstva. Iz dnevničkih zapisa objavljenih u velikoj zbirci pod naslovom Bilježnica misli 1817–32 (Zibaldone di pensieri 1817–32, 1898–90), vidljivo je kako je oslabljene vjerske osjećaje već u mladosti zamijenio materijalističkim poimanjem svijeta i čovjeka. Osjećaj izopćenosti, neuslišane ljubavi i nemogućnost dosezanja sreće kao rezultat nepremostiva jaza između ideala i stvarnosti, pogodovali su razvoju dubokoga Leopardijevog pesimizma. Taj pesimizam isprva proizlazi iz rousseauovskoga poimanja prirode kao izgubljenoga raja, čovjekova sretnog početka narušenoga ljudskom poviješću, odnosno razumom (faza »povijesnoga pesimizma«). U takvu kontekstu nastale su (1819–23) prve idile (naziva ih „malim idilama“), kao što su: Beskonačnost (L’infinito), Samotni vrabac (Il passero solitario), Blagdanska večer (La sera del dὶ di festa), Mjesecu (Alla luna) i dr. U njima se već očituje priklanjanje romantičkoj poetici i zaraženost neizlječivom „bolešću stoljeća“, baš kao i glavne osobine pjesničkoga stila: idiličnoj slici zavičajnoga krajolika suprotstavlja se tragično stanje pjesničkoga subjekta koji jedinu utjehu pronalazi u sjećanjima na mladost kao doba velikih iluzija i malobrojnih iskustava, kao i u sposobnosti da maštom nadiđe ograničenja materijalne zbilje. Nakon jednogodišnjega (1822–23) i razočaravajućeg boravka u Rimu, u Recanatiju počinje pisati Moralna djelca (Operette morali 1824., 1836), zbirku moralnih rasprava mitske strukture, najčešće napisanih u dijaloškom obliku, u kojima se jasno očituje pomak s povijesnoga na »kozmički pesimizam«. Prirodu sada poima kao maćehu koja je čovjeka stvorila za bol i patnju, pa mu ne preostaje drugo do trijezno suočenje s vlastitom sudbinom, ne nadajući se sreći nego nastojeći se izbaviti od boli. U međuvremenu je napustio (1825) rodno mjesto i u većim talijanskim gradovima (Firenca, Bologna, Milano) nastojao uredničkim radom steći kratkotrajnu ekonomsku neovisnost, ali nije bitno promijenio svoj izopćenički status. Anonimna novčana potpora prikupljena od prijatelja omogućila mu je konačan odlazak iz Recanatija te boravak u Firenci i potom u Napulju, gdje je i umro. Kozmičkim pesimizmom odišu i Leopardijeve „velike idile“, potonji (1828–30) duži sastavci u kojima posebno značajno mjesto pripada temi sjećanja i prošlosti: Sjećanja (Le ricordanze), Silviji (A Silvia), Seoska subota (Il sabato del villaggio), Mir nakon oluje (La quiete dopo la tempesta), ali i posvemašnje ništavnosti svega postojećeg. Zrelim povratkom ishodišnomu prosvjetiteljstvu u posljednjem sastavku Brnistra ili pustinjski cvijet (La ginestra o il fiore del deserto, 1837), u kojem viziji okrutne prirode suprotstavlja skroman cvijetak, simbol ponosna pojedinca koji mudro, bez oholosti, spoznaje svoju sudbinu, Leopardi zaključuje svoje mukotrpno postojanje, rascijepljeno između prosvjetiteljske vjere u razum i romantičkog idealizma s nihilističkim ishodima.

DOMIĆ, Svetozar, slikar (Split, 2. VIII. 1918 – Zagreb, 30. I. 1993). Završio klasičnu gimnaziju u Splitu 1937. Slikanje uči u privatnoj školi M. Tolića, često boravi u atelijeru slikara i kipara I. Mirkovića, a sudionik je i glavni inicijator izložbe Najmlađi u Salonu „Galić“ (1937). U Zagrebu pohađa Filozofski fakultet (povijest umjetnosti, 1937–40) te završava studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti (1949) i u specijalki M. Tartaglie (1951). God. 1945. kazališni je scenograf u Šibeniku i Splitu. Predavao likovni odgoj u Zagrebu (1951–53), potom u Skoplju, gdje živi 1953–59. God. 1960. vraća se u Zagreb te radi kao tehnički urednik u izdavačkim poduzećima. Studijski je boravio u Parizu (1959/60) i u Milanu (1964/65) kao stipendist talijanske vlade. Ranih 1950-ih slika krajolike na Čiovu i izrađuje ciklus crteža ribarâ. Tijekom boravka u Skoplju nadahnjuje se živo obojenim zidovima starih kuća (niz ulja pod nazivima Crveni zid, od 1954, i Jutro, od 1956), a za ljetnih odmora u Splitu ambijentom očeve radionice (Fragmenti ambijenta, 1958). Odlika tih radova jest bojom sugerirano svjetlo, koje Domića sve više zaokuplja. Od sredine 1960-ih slika gradske teme u sutonskoj, večernjoj ili noćnoj atmosferi, kojima obilježje daju sažeti oblici i svjetlosni koloristički naglasci (Foro Bonaparte, 1965; Grad u noći, Predvečerje, 1971; Večer u Trnskom, 1975; Grad i nebo, 1977; Bijeli zid i grad, 1983). Na taj je način također ostvario niz dalmatinskih krajolika (Ivan Dolac, 1973; Maslinik, 1974; Motiv iz Orebića, 1975). Sudjelovao je na I. izložbi likovnih umjetnika Dalmacije (Split 1945), izložbama ULUH-a/ /HDLU-a, Društva likovnih umjetnika Makedonije, na Zagrebačkom salonu (1970–73), Plavom salonu (Zadar 1970, 1972), izložbama Recentna hrvatska likovna umjetnost (Zagreb 1975, 1977, 1980) i dr. Samostalno izlagao u Zagrebu (1978) te sa svojom suprugom Borkom Avramovom u Splitu (1962, 1966, 1978), Zagrebu (1964, 1972, 1980, 1983), Zadru (1966), Rijeci (1967), Vukovaru (1978) i Vinkovcima (1979). Bavi se grafičkim oblikovanjem. Objavljivao u periodičnom tisku članke o umjetnicima i likovnom odgoju (Horizont, 1954, 1956; Prosveten rabotnik, 1954), likovne kritike (Nova Makedonija, 1958; Sovremenost, 1959) i dr. Njegovi autobiografski zapisi čuvaju se u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU u Zagrebu.

MG117 (N)