ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1963
Jezik: Hrvatski
Autor: Strani

Retko u ponudi sa originalnim omotom koji je dizajnirao i oslikao Svetozar Domić, omot je očuvan, minimalno iskrzan i repariran. Knjiga je odlično očuvana, nečitana.

Autor - osoba Wieland, Christoph Martin, 1733-1813 = Viland, Kristof Martin, 1733-1813
Naslov Povijest Abderićana / Ch. M. Wieland ; [s njemačkog preveo Zlatko Matetić]
Jedinstveni naslov Die Geschichte der Abderiten. srpski jezik
Vrsta građe roman
Jezik hrvatski
Godina 1963
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Zora, 1963
Fizički opis 293 str. ; 21 cm
Drugi autori - osoba Matetić, Zlatko = Matetić, Zlatko
Hergešić, Ivo, 1904-1977 = Hergešić, Ivo, 1904-1977
Zbirka Svjetski klasici
ISBN (Ppl.)
Napomene Prevod dela: Die Geschichte der Abderiten.
Str. 281-293: Wieland i njegovi Abderićani / Ivo Hergešić.

Johan Christoph Wieland POVIJEST ABDERIĆANA
S njemačkog preveo dr Zlatko Matetić
Johann Cristoph Wieland rodom iz Oberholzheima kraj Biberacha (1733–1813) svojim djelima uvrstio se među šest klasika njemačke književnosti krajem polovine XVIII stoljeća.
„Povijest Abderićana“ J. Ch. Wielanda je satiričko-humoristični roman. Ovo veliko klasično djelo mjestimice podsjeća na Voltairea i njegovu tobožnju bezazlenost koja nije nipošto bezazlena; sastoji se od niza zgoda i zgodica koje se zbivaju u tračkome gradu Abderi u doba najvišega cvata atenske kulture, tj. u V stoljeću prije naše ere. Wieland je odabrao ovaj grad, jer su njegovi stanovnici, Abderićani, uživali nekoć, naročito kod Rimljana, nezavidan glas, da su luckasti i priglupi. Takva će sudbina zadesiti stanovnike njemačkoga grada Schilde, pa je u Heineovo doba, a možda i danas, Schildbürger sinonim za velevažna a bornirana malograđanina. Razumljivo je da Wieland, pišući svoj roman, ima na umu njemačke prilike svoga doba (druga polovica XVIII stoljeća), ali nema sumnje da Schilda i Abdera nisu nacionalne osobitosti.
Abderićane i njihove srodnike lako je nasamariti, jer sve što im kažeš shvaćaju doslovno. No ta čeljad nije lišena mašte koju znade pretvoriti u djelo, povodeći se slijepo za prvim dojmom te bez ikakova razmišljanja odnosno logike ostvaruje ono što je nekom dunulo u glavu. Abderićani nemaju pojma o važnosti i suštini onoga što zovemo umjetnost, znanost, filozofija (što nekoć bijaše nešto cjelovito, tj. organski povezano), ali bilo kakve trice i kučine smatraju državnim poslovima najvećega značenja.
Njegovo neobično duhovito djelo, jedno od najznačajnijih iz druge polovine osamnaestog stoljeća, je živo i aktuelno i danas, jer abderitska rasa još nije izumrla.

Povest o Abderićanima, jedna je od najpoznatijih Vilandovih knjiga, remek-delo svetske književnosti, brilijantan i duhovit roman o večitoj ljudskoj gluposti, koji kao da je napisan danas o ljudima koji su svuda oko nas. Na primeru danas iščezlog grada Abdere u Trakiji i njegovih stanovnika, poznatih kao priglupih, Viland, ispituje ponašanje ljudskog roda. Osnovne teme kojima se posvećuje jesu: nepoverenje prema pameti i nauci, iskrivljena mišljenja o umetnosti, muzici, pozorištu i glumačkoj igri, lakovernost i sujeverje građana, nesposobnost gradskih vlasti, demagogija, partijske borbe, sukobi crkvenih velikodostojnika. Iako je reč o dalekoj grčkoj prošlosti, roman u stvari opisuje prilike u piščevoj domovini, a slobodno se može reći i: prilike u celom svetu, i onda i danas.
Viland je bio veoma poznat u prvoj generaciji naših književnika u 19. veku, cenili su ga, na primer, Vuk, Mušicki, Sterija i drugi, a zanimljivo je da se prvi i dosad jedini prevod Abderićana na srpski pojavio već 1803. godine, dakle još za života Vilandova. Taj prevod, iz pera Nikolaja Lazarevića, danas se zbog jezika ne može više čitati, ali je pouzdan znak popularnosti Vilandove kod nas, pogotovo što se posle dvadesetak godina pojavilo i drugo izdanje.

Wieland, Christoph Martin, njemački književnik (Oberholzheim kraj Biberacha, 5. IX. 1733 – Weimar, 20. I. 1813). Nazivan „najvećim književnikom svojega doba“ zbog jasnoće izraza i lakoće stila. Težio je povezivanju književnosti, teologije i filozofije, što ga određuje kao predstavnika humanistički usmjerena prosvjetiteljstva. U Weimaru je 1773–1810. izdavao prvi značajni njemački književni časopis Der Teutsche Merkur; prijateljevao je s J. W. Goetheom i J. G. Herderom. Uzori su mu B. H. Brockes, A. v. Haller, F. G. Klopstock i M. de Cervantes y Saavedra, pri čem je ostao vjeran klasicističkomu poimanju književnosti. Nadovezuje se na tradiciju pustolovnih romana i ističe potrebu usklađivanja osjećaja i razuma. Smatra se utemeljiteljem modernoga romana u njemačkoj književnosti. Jedan od najistaknutijih prevoditelja svojega doba, prevodio je Shakespearea, Cicerona, Horacija, Aristofana, Euripida, Lukijana. Djela: romani Pustolovine Don Silvija od Rozalve (Die Abenteuer des Don Sylvio von Rosalva, 1764), Agathon (1766–67), Povijest Abderićana (Geschichte der Abderiten, 1781); Komične pripovijesti (Komische Erzählungen, 1762–65); ep Oberon (1778–80).

DOMIĆ, Svetozar, slikar (Split, 2. VIII. 1918 – Zagreb, 30. I. 1993). Završio klasičnu gimnaziju u Splitu 1937. Slikanje uči u privatnoj školi M. Tolića, često boravi u atelijeru slikara i kipara I. Mirkovića, a sudionik je i glavni inicijator izložbe Najmlađi u Salonu „Galić“ (1937). U Zagrebu pohađa Filozofski fakultet (povijest umjetnosti, 1937–40) te završava studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti (1949) i u specijalki M. Tartaglie (1951). God. 1945. kazališni je scenograf u Šibeniku i Splitu. Predavao likovni odgoj u Zagrebu (1951–53), potom u Skoplju, gdje živi 1953–59. God. 1960. vraća se u Zagreb te radi kao tehnički urednik u izdavačkim poduzećima. Studijski je boravio u Parizu (1959/60) i u Milanu (1964/65) kao stipendist talijanske vlade. Ranih 1950-ih slika krajolike na Čiovu i izrađuje ciklus crteža ribarâ. Tijekom boravka u Skoplju nadahnjuje se živo obojenim zidovima starih kuća (niz ulja pod nazivima Crveni zid, od 1954, i Jutro, od 1956), a za ljetnih odmora u Splitu ambijentom očeve radionice (Fragmenti ambijenta, 1958). Odlika tih radova jest bojom sugerirano svjetlo, koje Domića sve više zaokuplja. Od sredine 1960-ih slika gradske teme u sutonskoj, večernjoj ili noćnoj atmosferi, kojima obilježje daju sažeti oblici i svjetlosni koloristički naglasci (Foro Bonaparte, 1965; Grad u noći, Predvečerje, 1971; Večer u Trnskom, 1975; Grad i nebo, 1977; Bijeli zid i grad, 1983). Na taj je način također ostvario niz dalmatinskih krajolika (Ivan Dolac, 1973; Maslinik, 1974; Motiv iz Orebića, 1975). Sudjelovao je na I. izložbi likovnih umjetnika Dalmacije (Split 1945), izložbama ULUH-a/ /HDLU-a, Društva likovnih umjetnika Makedonije, na Zagrebačkom salonu (1970–73), Plavom salonu (Zadar 1970, 1972), izložbama Recentna hrvatska likovna umjetnost (Zagreb 1975, 1977, 1980) i dr. Samostalno izlagao u Zagrebu (1978) te sa svojom suprugom Borkom Avramovom u Splitu (1962, 1966, 1978), Zagrebu (1964, 1972, 1980, 1983), Zadru (1966), Rijeci (1967), Vukovaru (1978) i Vinkovcima (1979). Bavi se grafičkim oblikovanjem. Objavljivao u periodičnom tisku članke o umjetnicima i likovnom odgoju (Horizont, 1954, 1956; Prosveten rabotnik, 1954), likovne kritike (Nova Makedonija, 1958; Sovremenost, 1959) i dr. Njegovi autobiografski zapisi čuvaju se u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU u Zagrebu.
MG62 (N)