ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1984
Autor: Domaći
Jezik: Hrvatski

Izdavač: Otokar Keršovani
Godina: 1984.
Povez: tvrd
Stranica: 498+333+321+403
Stanje: očuvane, knjiga prva delimično podvlačena grafičkom olovkom, može se izbrisati, ne smeta čitanju
1. Pjesme, novele i lakrdije
2. Isušena kaljuža
3. Drame
4. Članci, feljtoni i pisma (posveta)

UZ DRUGO IZDANJE SABRANIH DJELA JANKA POLICA KAMOVA
Već je minulo četvrt stoljeća otkako je izišlo prvo izdanje Sabranih djela Janka Polica Kamova u četiri sveska, koji su objavljivani od 1956. do 1958, u izdanju riječkoga Izdavačkog poduzeća „Otokar Keršovani“, a u mojoj redakciji (opremio Miljenko Stančić). Svezak prvi tog izdanja, Pjesme, Novele i lakrdije, u novo zasnovanoj biblioteci Domaći pisci (urednik Vinko Antić), obilježio je 70-godišnjicu Kamovljeva rođenja, i tim se izdanjem Rijeka ujedno odužila jednom svom sinu (Pogovor).
Izlaskom Sabranih djela, u kojima je više od polovice sviju tekstova prvi put objavljeno, do punog je izražaja došlo značenje Janka Polica Kamova u hrvatskoj književnosti, i njegovih knjiga, već godinama, nema na knjižarskom tržištu. Stoga se nimalo nisam začudio nego, naprotiv, obradovao sam se kad su me drugovi iz poduzeća „Otokar Keršovani“ zamolili da priredim novo, drugo izdanje Sabranih djela Janka Polica Kamova.
Drugo izdanje Sabranih djela jednako je njihovu prvom izdanju, s ovom napomenom o Kamovljevim tekstovima:
tekstovi, nanovo pročitani, za tisak su priređeni prema suvremenom pravopisu, ispravljene tiskarske pogreške;
u tekst pisama nije se diralo, ostavljen je kako je pisao Kamov;
pismo Branimiru Livadicu (Punat, 10. V 1910) ovdje se donosi u cijelosti.
Uredničke Napomene, u svim svescima, gotovo su jednake onima u prvom izdanju; ovo su značajnije izmjene, dopune, ispravci:
U Svesku prvom (1956) tehničkom su omaškom izmiješana dva moja priloga: O Sabranim djelima Janka Polica Kamova (str. 461–467 i 476–481) i Bilješke o Svesku prvom Sabranih djela (str. 467–476) te su objavljeni kao jedinstven prilog: u novom je izdanju to ispravljeno;
u Svesku četvrtom (1958) objavljenje Dodatak Svesku prvom Sabranih djela, s pjesmom Na Veliki Petak u Puntu, pa je i ta pjesma sada uvrštena u Svezak prvi, str. 184, kao što sam iz svoje bilješke (str. 468) prenio pjesmu Gdje si, draga, jučer bila na str. 179. Sveska prvoga;
u Svesku četvrtom (1958) objavljen je i Dodatak Svesku trećem Sabranih djela (Drame) pa je i taj Dodatak prenesen na kraj bilježaka o Svesku trećem, u ovom novom izdanju.
Na kraju toga Sveska četvrtog (1958) objavljena su i ova dva priloga: Bibliografija radova Janka Polica Kamova i Literatura o Janku Poliću Kamovu. Šaljući izdavaču te svoje priloge, u kojima neke bibliografske jedinice nisu bile potpune (nedostajao je ili datum publikacije ili godište, broj publikacije), zamolio sam urednika biblioteke Domaći pisci Vinka Antića, koji je bio i direktor Naučne biblioteke pa su mu dotične publikacije bile pri ruci, da on te priloge dopuni; Antić je taj posao obavio dodavši još poneke bibliografske jedinice kojih nije bilo u mom rukopisu: prvi prilog, Bibliografija radova, potpisan je mojim imenom, a drugi je prilog, Literatura, bez potpisa, ali je u Kazalu, u oba priloga uz moje ime navedeno i Antićevo. – Za novo izdanje Sabranih djela oba su priloga dopunjena: u Bibliografiji radova izborom Kamovljevih djela u „Pet stoljeća hrvatske književnosti“ 1968, a u Literaturi dopunom bibliografije od 1958. do izlaska SD. Božidar Petrač, stručni suradnik Sveučilišne knjižnice, u odjelu Studijske biblioteke, objavio je 1980. bibliografiju radova o Kamovu (Kamov), kojom sam se, u dogovoru s autorom, poslužio u ovoj dopuni; Petrač je, na moju zamolbu, neke bibliografske jedinice dopunio datumima ili brojevima godišta itd., i Literaturu proširio do kraja 1982; srdačna mu hvala.
S obzirom na dugi niz godina otkako su objavljene uredničke moje Napomene u Sabranim djelima, potrebno je možda nove čitaoce upozoriti na vrijeme nastanka tih Napomena u kojima se spominje, razumije se, samo ono što je bilo do godina kad su one napisane, 1956–1958; zato su te godine i unesene u novo izdanje Sabranih djela, na kraju Napomena.
Slikovni prilozi ovog izdanja dopunjeni su onima iz prvog izdanja Sabranih djela: dodan je Kamovljev portret od Josipa Bifela i dva njegova portreta (crtež i ulje) od Mirka Uzorinca. A svi slikovni prilozi uvršteni su na kraj ovoga, drugog izdanja Sabranih djela.
Najposlije, ne mogu a da i na ovome mjestu ne iskažem zahvalnost izdavačkom poduzeću „Otokar Keršovani“, koje ovim izdanjem omogućuje novim generacijama da u potpunosti upoznaju djelo pisca što sa dvadeset i četiri svoja ljeta počiva u dalekom nepoznatom grobu, dok mu djelo, u domovini i izvan nje, raste iz godine u godinu.
Zagreb, 19. svibnja 1983.
Dragutin Tadijanović


Polić Kamov, Janko, hrvatski književnik (Sušak, danas dio Rijeke, 17. XI. 1886 – Barcelona, 8. VIII. 1910). Pseudonim Kamov uzeo je prema biblijskomu Kamu. Izbačen zbog verbalnoga sukoba s profesorom iz sušačke gimnazije, školovanje je nastavio u Senju, gdje je također bio izbačen iz gimnazije i konvikta. Obitelj mu se 1902. preselila u Zagreb, gdje je prekinuo gimnazijsko školovanje. Tri je mjeseca 1903. bio u zatvoru zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama i sukoba s policijom. Ubrzo se razočarao u Zagreb i Hrvatsku te težio odlasku iz Hrvatske. God. 1904. putovao je s glumačkom družinom po Dalmaciji, BiH i Crnoj Gori, gdje je nastupio pred knezom Nikolom I. Petrovićem Njegošem kao šaptač u Sablastima H. Ibsena. Od 1907. putovao je po Italiji, 1910. krenuo je preko Italije u Španjolsku, gdje se za kratka boravka prije iznenadne smrti kretao u umjetničkim avangardnim krugovima (kojima su tada pripadali i J. Miró i P. Picasso). Umro je u barcelonskoj bolnici Santa Cruz, pokopan je u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici bez imena. Djelom toga, kako su ga nazivali, „prvoga pjesničkoga buntovnika“, „osporavatelja tradicije“, „najstrašnijega pjesnika hrvatskoga“ i „viteza crne psovke“, ali prije svega rušitelja tabua, inovatora na tematskom, idejnom i jezično-stilskom planu, počinje hrvatska književna avangarda. U njegovu su opusu i zametci književnih težnji koje će se u vodećim europskim književnostima oblikovati tek nakon njegove smrti.
Kamov je djelovao u razdoblju hrvatske moderne kada su prevladavali artizam i društveno-pragmatično programatsko djelovanje s prosvjetiteljskim značajkama, no on nije pripadao ni jednoj grupaciji, već je kao buntovna osobnost svojim djelom anticipirao potonje književne događaje u Hrvatskoj. Prije nego u književnosti, javio se u novinama: Pokret, Riječki novi list, Zvono i Bosanska vila objavljivali su tekstove koje je slao sa svojih putovanja. Nakon više neuspjelih pokušaja da ukoriči svoje radove, jer su ga odbile sve izdavačke kuće u Zagrebu, u pomoć mu je priskočio stalni mecena, brat Vladimir. God. 1907. objavio je zbirke pjesama Psovka i Ištipana hartija te dramske studije Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi. Knjige su bile pravi šok za zagrebačku javnost. U njima je gnjevno progovorio protiv hinjena morala, otvoreno uobličavao erotizam, socijalnu satiru i sarkazam. Psovka i Ištipana hartija već su naslovima najavile svoju temeljnu tematiku i intonaciju; ni jedna tradicionalna svetinja, od religijske do poetičke, nije bila pošteđena žestoka prevrjednovanja, a mjesto dotadašnjega sklada i ljepote nudila se „estetika ružnoga“, vulgarizam, izravnost, grubost, slobodni stih. U Ištipanoj hartiji vratio se „uređenijim“ i pravilnijim formativnim oblicima, raznolikijim temama, vezanomu stihu i pravilnijoj kompoziciji. Posmrtno su mu bili objavljeni još Ćaskanja (1914) te Novele i eseji (1938). U Sabranim djelima (1956–58) tomu su pridružene Samostanske drame, Čovječanstvo i Mamino srce, primjeri Kamovljeva dramskoga rukopisa, koji je izazivao slične kontroverzije kao i njegova poezija i proza. Drame su dugo ostale neizvedene, jer su nudile „sumrak, patologiju, tjeskobu, bezizlaznost, očaj, apsurd, anarhiju i grotesku“ (D. Gašparović). On blud i alkoholizam nije vidio samo u bordelima i krčmama nego i u obitelji, u cijeloj Hrvatskoj, gdje je sve trulo, lažno i samourušavajuće. Među novelama najzrelije su mu tri sačuvane iz posljednjih dviju godina života: Žalost, Bitanga i Sloboda. Novelistiku odlikuju feljtonski elementi i analitički komentari, ali u potonjoj fazi uz elemente lakrdije, kako je te novele sam nazivao, prisutna je i hladna analitika, što ga je dovelo gotovo do modela groteske. Kamov govori o tim novelama kao žanru „satire ljudske duše“. Njegovo najcjelovitije djelo, roman Isušena kaljuža, napisan između 1906. i 1909, a prvi put tiskan tek pola stoljeća nakon nastanka, u sklopu Sabranih djela, svojevrsna je sinteza Kamovljevih književnih nastojanja, formalno i tematski. Roman u kojem je glavni lik književnik problematizira egzistencijalno, ontološko i povijesno iskustvo bića i njegove raspršenosti u svijetu koji se sve više otuđuje, u kojem je uzdrmana stara hijerarhija vrijednosti. Orijentiran je prema subjektivnomu senzibilitetu dezintegrirane građanske ličnosti te donosi razlomljenu i kaotičnu sliku osobnosti. Istraživači Kamovljeve ostavštine, među kojima je najustrajniji Mladen Urem, još tragaju za zagubljenim rukopisima, te za dokumentima koji bi do kraja rasvijetlili još koju biografsku tajnu. Kamovljev posljednji tekst, članak Klin se klinom nabija za zagrebački list Pokret, bio je objavljen, igrom slučaja, na dan kada je preminuo.
Avangardist prije avangarde, Kamov je provocirao i beskompromisno se suprotstavljao svemu dotadašnjemu. Okrenut novomu, budućem, bio je neprihvaćen i neshvaćen u svoje doba, ali je u potonjim desetljećima stekao status legende. Sklon aktivizmu, antagonizmu, nihilizmu, poricanju postojećih struktura, antiesteticizmu i opreci prema estetskim kanonima svojega doba – s njime u punom smislu riječi počinje hrvatska književna avangarda.
MG91