ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 323
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Omot:
Edo Murtic

Vojin Jelić (27. novembar 1921., Knin - 19. decembar 2004., Zagreb), je bio hrvatski prozaik, pjesnik i publicist.

Spada u istaknute pripovjedače poslijeratne hrvatske proze, koji je u svojim romanima i pripovijetkama dao sliku seoskog života u ljudi sa škrtog kamenjara kninskog dijela dalmatinskog zaleđa. Posebno se bavio folklornom tematikom i preispitvanjem djelovanja mita u kulturi Srba u Hrvatskoj.

Njegova djela su prvi roman `Anđeli lijepo pjevaju` (1953), zbirke novela `Ljudi kamenjara`, `Limeni pijetao` i `Gorki bajami`, u posljednjoj knjizi, `Pogledaj svoje ruke` (1996). U prozno-dokumentarističkoj formi tretira `srpsko pitanje` nakon uspostave samostalne Hrvatske.


Jelić, Vojin, hrvatski književnik i publicist (Knin, 27. XI. 1921 – Zagreb, 19. XII. 2004). Diplomirao na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu u Zagrebu 1949. Radio kao nastavnik, obavljao više kulturno-političkih funkcija, uređivao časopise Srpska riječ, Studentski list, Jugoslavija i Radost. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1986. Pisao je crtice, pjesme, reportaže, članke, osvrte, feljtone, novele i romane. U novelama (Đukin đerdan, 1950; Ljudi kamenjara, 1950; Limeni pijetao, 1952. i dr.), pisanima u realističkome modelu i smještenima u prostor Kninske krajine, u prvom su planu egzistencijalna stanja, a primjetan je i naglašen folklorizam i epski detaljizam. Njegov prvi roman Anđeli lijepo pjevaju (1953., druga verzija 1961), s tematikom II. svjetskog rata, kritika ocjenjuje njegovim najznačajnijim djelom. U njemu je razbio tradicionalnu naraciju; prvi dio romana pisan je u obliku dnevnika, a drugi je realistička proza. U kasnijoj prozi koristio se postupkom kolažiranja, koji je dostigao vrhunac u knjizi svjedočanstava Ne damo vam umrijeti (1961). Dominantan je motiv Jelićeva književnog opusa život Srba u Kninskoj krajini i njihova nesposobnost da se otrgnu zovu mita, osobito u romanu Kirvaj (1970), gdje monologom pokušava povezati povijest i sadašnjost, te u knjizi Pogledaj svoje ruke (1996), u kojoj se u prozno-dokumentarističkoj formi bavi srpskim pitanjem nakon 1990. Da bi postigao učinak dokumentarnosti, njegove su proze često svjedočenja o djetinjstvu i zgodama u zavičaju.