ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 310
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

„Samodestruktivno nasilje poprima, na stranicama „Saznanje bola` čudan zvuk. Svako omalovažavanje koje Gada napravi, pretvara se, u rukama ovog izuzetnog Narcisa, u izvinjenje. On nesvesno pravi prazninu oko sebe : depopulira svet, iznerviranim gestom tera dosadne svakodnevne duhove.“


Carlo Emilio Gadda (talijanski izgovor: [ˈkarlo eˈmiːljo ˈɡadda]; 14. studenog 1893. – 21. svibnja 1973.) bio je talijanski pisac i pjesnik. Pripada tradiciji jezičnih inovatora, književnika koji su se poigravali pomalo ukočenim standardnim prijeratnim talijanskim jezikom, te dodavali elemente dijalekata, tehničkog žargona i igre riječi.


Gadda je bio inženjer iz Milana, i volio je i mrzio svoj posao. Kritičari su ga uspoređivali s drugim piscima sa znanstvenom pozadinom, kao što su Primo Levi, Robert Musil i Thomas Pynchon - sličan duh točnosti prožima neke od Gaddinih knjiga. Među Gaddinim stilovima i žanrovima su barok, ekspresionizam i groteska.[1][2][3][4][5]

Carlo Emilio Gadda rođen je u Milanu 1893. i oduvijek je bio izrazito Milanovac, iako su kasno u njegovu životu Firenca i Rim također postali utjecaj. Gaddin nadimak je Il gran Lombardo, Veliki Lombard: referenca na poznate stihove 70-3 Paradisa XVII, koji predviđaju zaštitu koju će Dante dobiti od Bartolomea II della Scale iz Verone tijekom progonstva iz Firence: `Lo primo tuo refugio e `l primo ostello / sarà la cortesia del gran Lombardo/ che `n su la scala porta il santo uccello` (`Vaše prvo utočište i gostionica bit će ljubaznošću velikog Lombarda, koji na ljestvama nosi svetu pticu`). [6]

Gaddin otac je umro 1909. godine, ostavljajući obitelj u lošim ekonomskim uvjetima; Gaddina majka, međutim, nikada nije pokušala usvojiti skromniji stil života. Očeva poslovna nesposobnost i majčinska opsesija za očuvanjem `obraza` i izgleda snažno se pojavljuju u La cognizione del dolore.

Studirao je u Milanu, a tijekom studija na Politecnico di Milano (sveučilište specijalizirano za inženjerstvo i arhitekturu) prijavio se kao dragovoljac u I. svjetski rat. Tijekom rata bio je poručnik Alpinijevog korpusa i vodio je strojničku momčad. Bio je zarobljen sa svojim odredom tijekom bitke kod Caporetta u listopadu 1917.; njegov brat je ubijen u zrakoplovu — a ova smrt je istaknuta u La cognizione del dolore. Gadda, koji je u to vrijeme bio vatreni nacionalist, bio je duboko ponižen mjesecima koje je morao provesti u njemačkom logoru za zarobljenike.

Nakon rata, 1920., Gadda je konačno diplomirao. Radio je kao inženjer do 1935., a tri od tih godina proveo je u Argentini. Među Gaddinim manje poznatim postignućima je izgradnja, kao inženjer, Vatikanske elektrane za Pija XI. Zemlja je u to vrijeme doživljavala procvat gospodarstva, a Gadda je to iskustvo iskoristio za izmišljeni južnoamerički cum-Brianza ambijent La Cognizione del Dolore. Nakon toga, 1940-ih, posvetio se književnosti. Bile su to godine fašizma, koji ga je zatekao gunđavim i ogorčenim pesimistom. S godinama su se njegova gorčina i mizantropija donekle pojačali.

U Eros e Priapo (1945.) Gadda analizira kolektivne fenomene koji su pogodovali usponu talijanskog fašizma, talijanskoj fascinaciji Benitom Mussolinijem.[8] Objašnjava fašizam kao suštinski buržoaski pokret.[potreban citat] Eros e Priapo je 1945. odbio jedan časopis zbog njegovog navodno opscenog sadržaja, a prvi put će ga objaviti tek 1967. Garzanti. U izdanju iz 1967., međutim, izbačeni su neki od onoga što je Gadda smatrao najtežim satiričnim potezima. Neizbrisano izvorno izdanje iz 1945. bit će objavljeno 2013. godine.[9][10][11]

Godine 1946. časopis Letteratura objavio je, u pet epizoda, krimi roman Quer pasticciaccio brutto de via Merulana, koji je na engleski preveden kao Taj grozni nered na Via Merulani. U velikoj mjeri eksperimentira s jezikom, posuđujući mnogo iz nekoliko talijanskih dijalekata. Također je značajno po tome što se na kraju ne kaže whodunnit.

Među znanstvenicima postoji određena rasprava u vezi s Gaddinom seksualnom orijentacijom. U svojoj knjizi o homoseksualnom slikaru Filipu De Pisisu, pisac Giovanni Comisso (također homoseksualac) opisao je večer u kojoj su on i De Pisis otišli na pivo s Gaddom i filologom Gianfrancom Continijem, tijekom koje je Gadda zamolio De Pisisa da sažeti razne vrste `nepravilne` ljubavi.[12] Prema Italu Calvinu (Uvod u taj grozni nered na Via Merulani, 1984.) Gadda je bio `neženja potlačen paralizirajućom stidljivošću u bilo kojoj ženskoj prisutnosti.` Zasigurno, njegov rad pokazuje izrazito subverzivni odnos prema buržoaskim vrijednostima, izražen prije svega neskladnom upotrebom jezika prošaranog dijalektom, akademskim i tehničkim žargonom i prljavim govorom.[13] To je posebno zanimljivo jer kritika građanskog života dolazi takoreći iznutra, budući da je bivši inženjer bio respektabilan lik u plemenitom siromaštvu.[14]

Gadda je pisao sve do svoje smrti, 1973. Najvažniji Gaddin kritičar bio je Gianfranco Contini.

Švedska akademija je 2017. objavila nakon 50 godina tajni popis nominacija za Nobelovu nagradu za književnost 1966. godine. Gaddu je po prvi put nominirao talijansko-američki lingvist i poliglot Mario Andrew Pei...