Godina izdanja: 2005
ISBN: 86-7363-450-4
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Autor - osoba Leopardi, Đakomo
Naslov Zibaldone misli / Đakomo Leopardi ; izabrao, sa italijanskog preveo, pogovor i beleške napisao Aleksandar V. Stefanović
Jedinstveni naslov Zibaldone di pensieri. scc
Vrsta građe knjiga
Jezik srpski
Godina 2005
Izdavanje i proizvodnja Beograd : `Filip Višnjić`, 2005 (Beograd : `Filip Višnjić`)
Fizički opis 210 str. ; 21 cm
Drugi autori - osoba Stefanović, Aleksandar V.
Zbirka ǂBiblioteka ǂAlbatros / [`Filip Višnjić`, Beograd] ; ǂknj. ǂ119
(broš.)
Napomene Prevod dela: Zibaldone di pensieri / Giacomo Leopardi
Tiraž 1.000
Napomene: str. 171-183
Hronologija: str. 185-202
Reč-dve uz ovaj izbor: str. 203-205
Registar.
Predmetne odrednice Leopardi, Đakomo, 1789-1837


REČ-DVE UZ OVAJ IZBOR
Ako samo pomislimo daje Leopardi „najveći italijanski pesnik posle Dantea”, onda moramo da se zamislimo kako to da smo toliko dugo ostali ravnodušni prema njegovom delu; da nije bilo knjige Marka Cara u SKZ, sredinom prošlog veka, sa dosta skromnim izborom iz njegove proze i poezije, kao i pohvale vrednog truda Dragana Mraovića i podgoričkog CID-a, ako se ne varam, mi ne bismo ni sada bili daleko od ozbiljnog nepoznavanja magistralnog italijanskog i svetskog pesnika i pisca. Sledstveno tome, i ovaj izbor iz Leopardijevog Zibaldona dolazi sa zakašnjenjem, ali i sa utehom: bolje ikad nego nikad, a i sa nadom da ćemo jednoga dana ugledati ako ne celokupni opus Zibaldona, onda barem jedan mnogo potpuniji i sistematskiji izbor negoli što je ovaj koji smo u stanju da danas priuštimo našoj kulturnoj javnosti. Izdavanje ovakvih dela, u naše vreme, muka je golema. I to nam je možda jedino izvinjenje.
„Zibaldone misli“ Đakoma Leopardija spada u štiva koja teško podnose svrstavanje u bilo koji nama poznati književni rod. To je istovremeno misaoni i životni dnevnik u kojem su neraskidivo prepleteni pesnička proza, filozofski ogled i aforistička književnost moralističke prirode. Ove odlike čine daje misaoni dnevnik Leopardijev jedinstveno delo te vrste u panorami evropske kulture modernih vremena, i te odlike mogu istovremeno da objasne sve veće interesovanje koje svetska kulturna javnost pokazuje ne samo za bolje upoznavanje stvaralačkog puta Leopardijevog, već i za samo delo kao nesumnjiv doprinos modernoj misli.
Započet u leto 1817. godine, ovaj dnevnik-beležnica predano je vođen, sa leopardijevskim nadahnućem i predanošću, akribijom i svestranom radoznalošću, sve do početka decembra 1832. On nam svedoči o borbi Leopardijevoj da izgradi jednu svoju, ličnu koncepciju o svetu koji ga okružuje, kao i o raznolikim frontovima sa kojima se pesnik sučeljava u približavanju tom cilju. Politička razmišljanja, zajedno sa moralnim razmatranjima o suštastvenosti čovekovog bića i same prirode ljudskog postojanja, kreću se uporedno sa filološkim raščlanjivanjima i prodiranjem u veoma osetIjiva pitanja filozofije i posebno estetike, morala i čega sve ne. Ovo se zbiva uvek uz minuciozno samoanalitičko poniranje koje pretvara sam tekst u, kako to neki nazivaju, „istoriju leopardijevskog ja“.
Ovaj izbor objektivno je ograničen i nužno sveden na najmanje mogućnu meru u odnosu na ogromno blago samog rukopisa, koji u originalu ima 4526 rukom ispisanih stranica. Izbor predstavlja pokušaj da se našem čitaocu dočara hronološki ritam Leopardijevih zapisa. Tako, slično kao i u rukopisu, nesrazmerno veći broj zapisa je iz početnih godina – poglavito iz 1821. i 1823. Što se tiče izbora zapisa držao sam se zahteva izdavača da njihov sadržaj bude prevashodno etičko-estetskog smera, ali sam, koliko je to bilo mogućno pri ovakvim uslovljavanjima, želeo da pružim jedan presek koji bi dočarao polihistorski lik samoga pisca. Mnoge grane njegovih širokih interesovanja ostale su po strani. Međutim, ovaj izbor je moj izbor i celokupna odgovornost je moja. Trudio sam se, srazmerno mogućnostima, da dam prvenstvo onim vidovima piščeve proze koji će objasniti Leopardijev stav u odnosu na njegov dijalog sa vremenom i mišlju vremena u kojem je živeo. Naravno ostalo je toliko toga što sam želeo da unesem, a što bilo zbog vremena koje sam imao na raspolaganju, ili zbog ogromnosti samog Zibaldona, nije bilo mogućno.
Budi rečeno i to da je Leopardi u svojim zapisima, dosta detaljno zabeležio i neke činjenice iz naše kulturne istorije. Ti zapisi su ovde uneti u celini. Premda su čisto tehničke prirode, mislim da im je ovde bilo mesto.
* * *
Prvo izdanje Zibaldona, pod naslovom Pensieri di varia filosofia e di bella letteratura (Razna razmišljanja nad pitanjima filozofije i lepe književnosti) pripremila je grupa književnih pregalaca pod rukovodstvom Đuzepea Kardučija uzevši kao osnovu rukopis sačuvan u Narodnoj biblioteci u Napulju. Knjigu je najpre objavio firentinski „Le Monije” (Le Monnier) 1898– 1900. godine. Za ovim su sledila nova izdanja, među kojima i kompletno izdanje za koje se postarao Frančesko Flora. Zatim se pojavio u celokupnim Leopardijevim delima u izdanju milanskog „Mondadorija” 1937–1938. godine. Priređivač i prevodilac ovog izdanja služio se izdanjem kuće „Sansoni” iz Firence, iz 1969. godine, koje je uz pomoć Enrika Gidetija priredio sa celokupnim naučnim aparatom prof. Valter Bini.
Zapis svake mikroteme i misli u rukopisu je jasno odeljen, a radi lakšeg praćenja štiva, obeležen prema stranicama u rukopisu i hronološkom redu samih zapisa, stavljanjem odgovarajućih znakova u uglaste zagrade. Ovo je inače uobičajena praksa, manje-više u svim savremenim izdanjima Zibaldona u Italiji i u svetu.
Tri tačke u običnim zagradama označavaju daje nekada i duži tekst izostavljen, s obzirom na irelevantnost za našeg čitaoca i za ovo izdanje. Datiranje zapisa je autorovo, onda kada je uneto. Napomene imaju informativno-eksplikativni karakter, a prevodi odlomaka sa stranih jezika su moji, ukoliko nije drukčije naznačeno.
Za ovu knjigu mogu da zahvalim znatiželji i izdavačkoj svesti i zainteresovanosti Jagoša Đuretića i razumevanju Italijanskog instituta u Beogradu koji je pomogao izdavanje ovog izbora.
Aleksandar V. Stefanović

LEOPARDI, Giacomo
Leopardi Giacomo, talijanski pjesnik (Recanati, 29. VI. 1798 – Napulj, 14. VI. 1837). Njegovo djetinjstvo u rodnome domu bilo je obilježeno strogim odgojem i mrtvilom konzervativne provincijske društveno-kulturne sredine (Recanati je pripadao Papinskoj Državi). Bogata biblioteka oca, grofa Monalda Leopardija, odredila je njegovu izobrazbu: do 15. godine čitao je na 7 jezika i stekao enciklopedijsko znanje o antičkoj kulturi i talijanskoj književnoj tradiciji. Napisao je tada prva erudicijska djela: Povijest astronomije (Storia dell’astronomia, 1813), Esej o raširenim zabludama u starih naroda (Saggio sopra gli errori popolari degli antichi, 1815) i dr., ostvario prijevode i sastavke po uzoru na antičke. Nakon neuspjela pokušaja bijega iz rodne kuće, 1818. napisao je prve kancone, Nad Danteovim spomenikom (Sopra il monumento di Dante) i Italiji (All’Italia), te esej Govor jednog Talijana o romantičkoj poeziji (Discorso d’un italiano intorno alla poesia romantica) u kojem izražava otpor prihvaćanju nove romantičke poetike i zaziranje od suvremenosti te uznosi antiku kao ishodište talijanske kulture i zlatno doba čovječanstva. Iz dnevničkih zapisa objavljenih u velikoj zbirci pod naslovom Bilježnica misli 1817–32 (Zibaldone di pensieri 1817–32, 1898–90), vidljivo je kako je oslabljene vjerske osjećaje već u mladosti zamijenio materijalističkim poimanjem svijeta i čovjeka. Osjećaj izopćenosti, neuslišane ljubavi i nemogućnost dosezanja sreće kao rezultat nepremostiva jaza između ideala i stvarnosti, pogodovali su razvoju dubokoga Leopardijevog pesimizma. Taj pesimizam isprva proizlazi iz rousseauovskoga poimanja prirode kao izgubljenoga raja, čovjekova sretnog početka narušenoga ljudskom poviješću, odnosno razumom (faza `povijesnoga pesimizma`). U takvu kontekstu nastale su (1819–23) prve idile (naziva ih `malim idilama`), kao što su: Beskonačnost (L’infinito), Samotni vrabac (Il passero solitario), Blagdanska večer (La sera del dὶ di festa), Mjesecu (Alla luna) i dr. U njima se već očituje priklanjanje romantičkoj poetici i zaraženost neizlječivom `bolešću stoljeća`, baš kao i glavne osobine pjesničkoga stila: idiličnoj slici zavičajnoga krajolika suprotstavlja se tragično stanje pjesničkoga subjekta koji jedinu utjehu pronalazi u sjećanjima na mladost kao doba velikih iluzija i malobrojnih iskustava, kao i u sposobnosti da maštom nadiđe ograničenja materijalne zbilje. Nakon jednogodišnjega (1822–23) i razočaravajućeg boravka u Rimu, u Recanatiju počinje pisati Moralna djelca (Operette morali 1824., 1836), zbirku moralnih rasprava mitske strukture, najčešće napisanih u dijaloškom obliku, u kojima se jasno očituje pomak s povijesnoga na »kozmički pesimizam«. Prirodu sada poima kao maćehu koja je čovjeka stvorila za bol i patnju, pa mu ne preostaje drugo do trijezno suočenje s vlastitom sudbinom, ne nadajući se sreći nego nastojeći se izbaviti od boli. U međuvremenu je napustio (1825) rodno mjesto i u većim talijanskim gradovima (Firenca, Bologna, Milano) nastojao uredničkim radom steći kratkotrajnu ekonomsku neovisnost, ali nije bitno promijenio svoj izopćenički status. Anonimna novčana potpora prikupljena od prijatelja omogućila mu je konačan odlazak iz Recanatija te boravak u Firenci i potom u Napulju, gdje je i umro. Kozmičkim pesimizmom odišu i Leopardijeve „velike idile“, potonji (1828–30) duži sastavci u kojima posebno značajno mjesto pripada temi sjećanja i prošlosti: Sjećanja (Le ricordanze), Silviji (A Silvia), Seoska subota (Il sabato del villaggio), Mir nakon oluje (La quiete dopo la tempesta), ali i posvemašnje ništavnosti svega postojećeg. Zrelim povratkom ishodišnomu prosvjetiteljstvu u posljednjem sastavku Brnistra ili pustinjski cvijet (La ginestra o il fiore del deserto, 1837), u kojem viziji okrutne prirode suprotstavlja skroman cvijetak, simbol ponosna pojedinca koji mudro, bez oholosti, spoznaje svoju sudbinu, Leopardi zaključuje svoje mukotrpno postojanje, rascijepljeno između prosvjetiteljske vjere u razum i romantičkog idealizma s nihilističkim ishodima.

MG1 (N)