Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Stvarnost-Zagreb,1969 godine.
Tvrd povez,673 str.

Johan Falkberget najveći je norveški pisac naših dana: i ne samo norveški nego i skandinavski; mjesto mu je i među najvećima u svijetu. A nesreća je malih naroda što im književnost, i onda kad je doista velika, ostaje u pozadini, i malo o njoj znaju izvan granica njene zemlje - dok od velikih naroda idu u svijet i pisci trećeg reda: sve je u jeziku.
Dugo je i Falkbergetovo stvaranje ... Kad mu je objavljen majstorski roman o ispitu savjesti i psihološka studija, čuvena »četvrta noćna straža«, jedan istaknuti kritičar veli kako će to ostati vrhunac u Falkbergetovu književnom djelu. Nije ni slutio kakvim još snagama i pričuvama raspolaže pisac. Jer poslije dolazi još sedamnaest svezaka, među kojima »Kristijan Šesti« ili »Između života i smrti« i za njim »Kruh noći«, kruna Falkbergetova djela i dosad najbolji roman što ga je dala norveška a vjerojatno i sva skandinavska književnost. To stvaranje koje se službeno počinje 1907, a stvarno 1902, završava se istom 1963, obuhvativši čitavih šezdeset godina... I, zanimljivo, pisac ostaje isti: na kraju je kakav bijaše i na početku, samo što zreliji Falkberget raspolaže jačim i dotjeranijim sredstvima izraza.
Svega vijeka bio je pjesnik siromašnih, pjesnik čistoga i plemenitoga ljudskog srca - i da nije imao što reći i objaviti svome vremenu i prostoru, ne bi svojih romana nikad ni napisao. Sjajnu svoju umjetnost pripovijedanja stavio je u službu svoje ideje, a ta je: razvijati u čovjeku ono što je dobro i plemenito i širiti bratstvo među ljudima. Sav svoj život proživio je u skladu s tim idealima. U svijetu što ga je stvorio, svjetlost pobjeđuje tamu, suosjećanje i ljubav najveće su snage - unatoč svemu. Unatoč patnjama, unatoč gladi i studeni.
Falkberget je i velik nacionalni pisac, duboko ukorijenjen u norvešku tradiciju. Njegova An-Magritt iz »Kruha noći«, jedan od najljepših ženskih likova u norveškoj književnosti, i u svjetskoj, junakinja je ne samo svoga doba i svojih planina nego i svega norveškog vremena i prostora, svekolike norveške povijesti - ona je živjela tisuće godina i stvarala Norvešku, onu od 1814. i onu od 1905. U njezinu duhu, kako veli sam pisac, prezimila je sva narodna volja, prkos i otpor. I nisu se zaludu toliki norveški umjetnici nadahnuli Falkbergetovim djelima.
U Falkbergetu se ogleda i na njemu se krijepi njegova zemlja, kao što se nekoć ogledala i snažila u Björnsonu. Ali ima razlike. U Björnsona je nacionalno bilo odlučno u svemu. U Falkbergeta je središte svega ono socijalno - i ne samo kao pjesnički motiv nego i kao sadržaj svagdanjeg života. Namjera u svemu Falkbergetovu djelu, kako ističe Danac Jörgen Bukdahl, jest borba protiv iskorištavanja čovjeka, protiv robovanja u svakom obliku. Tu je Falkberget na liniji s Maksimom Gorkim i s Dancem M. A. Nexöom. Ali seže dalje i ore dublje, jer zna da čovjek ne živi samo o kruhu.
Teško je u zbijenu obliku prikazati Falkbergetov svijet i tehniku koja ga dočarava. Jer je to mnogostruka pozornica, puna likova i događaja - napose u »Kruhu noći«, ali i u »Kristijanu Šestom«, u tome sumornom carstvu gdje ljudi vječno lebde između života i smrti.
Knjiga »Između života i smrti«, historijski i socijalni roman o zajednici oko »Kristijana Šestog«, plod je dugog i dubokog studija i bogate pjesničke mašte. Ne smijemo zaboraviti da je Falkberget ne samo književnik, novinar i političar, nego i povjesničar, i to istaknut. Nevjerojatno je kakvu je i koliku povijesnu građu - golem slijed povijesnih i kulturnohistorijskih djela, svu silu rudničkih protokola, memorijala, platnih lista i drugoga - pisac premetnuo t proučio prije nego što je uzeo da umjetnički prikaže svoj dijelak svijeta. Na to dolazi njegov angažman u književnosti koji ga orođuje s Wergelandom, Björnsonom i Grundtvigom, ali njegovo djelo jasno pokazuje i to da je prošao Ibsenovim i Kierkegaardovim stazama u borbi s problemima egzistencije. Na struje što ga nose od mladih dana nadovezuje se neobična sposobnost fabuliranja i romantično-vizionarski zanos, jer je Falkberget pjesnik kao malo koji u suvremenoj Norveškoj. Ali, kako ističe Danac Bukdahl, pjesnika i maštovitog umjetnika u njemu uvijek suspreže realist, neumoljivi promatrač stvarnosti, koji je, na priliku, u »Žrtvi paljenici« segnuo do dna Norveške kad je trebalo opisati stvarnost unesrećenih na rubu društva i života. Prije negoli iz propovijedi starog naturalizma i realizma, Falkberget je iz samog života naučio da gleda, promatra i bilježi, i kad on piše i prikazuje, nisu to ni Sartreova raspredanja ni humanističke iluzije Eliotove ili Osborneova promatranja iz daljeg nego su to gledanja izbližeg i neposredni doživljaji, a stvarnost je, priznat ćemo, i veća i strašnija kad nas uhvati u svoje pandže i kad nas melje u svome mlinu.
»Između života i smrti« realistički je roman, ali pun lirske atmosfere. Težina je u njemu epska, gradnja epska, potka humana, slikanje zamašno, široko, puno boje i krvi, a pojedini prizori i likovi natopljeni su romantikom, sa mnogo lirike. Ima nekoliko poglavlja koja zvuče kao pjesma u prozi. Poglavlja se redaju kao cjeline za se, svako kao kakva novela. Arhitektonika djela, ako joj i ima prigovora, ipak je skladna i dobro zamišljena. Roman je pisan u najboljoj tradiciji romana - skandinavskoj, ruskoj, francuskoj i engleskoj, ali je ipak sasvim svoj. A stil je svojstven, ne kalup primijenjen na građu, nego nešto što je stvarala sama građa. Išlo se pravim putem, od sadržaja k obliku, a ne obratno.
Roman o norveškim ljudima što vječno lebde između života i smrti veličanstveno je djelo, tu su se svi elementi spojili u majstorsku cjelinu - povijesna i narodna građa, opisi ljudi i njihovih djela, događaja i scenarija. A iznad svega, tu je galerija likova što u svome sivom krajoliku naprosto sjaju, i ne možemo ih zaboraviti. I gotovo svaki od njih vodi svoju borbu, bije svoj boj i na kraju odnosi pobjedu - onu najdragocjeniju, pobjedu nad samim sobom.