ISBN: Ostalo
Godina izdanja: K350
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Zastitni omotaci malo pohabani, same knjige u dobrom i urednom stanju!

Jarosław Leon Iwaszkiewicz (poljski: Jarosław Leon Iwaszkiewicz) je poljski književnik, pjesnik, dramatičar, esejist i prevoditelj. Dobitnik je Lenjinove nagrade za mir (1970.) i Državne nagrade SSSR-a (1952., 1954., 1963.).

Jarosław Leon Iwaszkiewicz rođen je u selu Kalnik, u blizini Vinitsa. Počeo je studirati 1902. u varšavskoj školi, 1904. cijela se obitelj preselila u Elizavetgrad (danas Kropyvnytskyi), gdje je pohađao mjesnu školu, a od 1909. živio je i studirao u Kijevu u Liceju № 4. U ovom liceju , nakon upoznavanja talentiranih umjetničkih priroda (osobito Nikolaja Nedžvedskog, kojeg je označio kao svoje sveučilište), izvodi prve kreativne eksperimente, uglavnom na području skladanja glazbenih djela, ali i poezije. Nakon diplome studirao je pravo na Sveučilištu u Kijevu, ali nije diplomirao. Studirao je i na Kijevskom konzervatoriju.

Nakon završene srednje škole neko je vrijeme radio kao korepetitor, puno je putovao Poljskom i Ukrajinom i skupljao mnoge dojmove, koji su kasnije našli izraz u njegovim djelima. Od velikog značaja za njegov rad bio je boravak u selu Biszewy kraj Lodza i poznanstvo s lokalnim plemićima. Godine 1918. odlazi u Varšavu zbog sve većeg revolucionarnog kaosa u Kijevu.

Početkom 1920-ih služio je u 221. pješačkoj pukovniji na otoku Wielkopolski, sastavljenoj uglavnom od dragovoljaca (u pratnji Alexandera Watta). Od 1928. godine sa suprugom je živio u Podkovoj Leshni, u dvorcu Stavisko, gdje se danas nalazi muzej.

Od 1923. do 1925. bio je tajnik maršala Sejma Macieja Rataja. Od 1927. radio je u diplomatskoj službi. Bio je tajnik poljskog veleposlanstva u Kopenhagenu (1932-1935) i Bruxellesu (1935-1936).

Tijekom Drugoga svjetskog rata radio je u strukturama poljske podzemne države na području kulture i umjetnosti. Pomagao je prof. Stanislavu Lorenzu u spašavanju spomenika kulture. Vila u Staviskom bila je utočište za mnoge Poljake i Židove koji su bili ugroženi tijekom cijele okupacije, posebice nakon gušenja Varšavskog ustanka. Na vrhuncu kurije, više od 40 ljudi sklonilo se u ljetnikovac (za pomoć Židovima 21. siječnja 1988. on i njegova supruga odlikovani su medaljom Pravednik među narodima).

Oženjen je Anom Lilpop, s kojom ima dvije kćeri - Mariju i Terezu. Ivaškevič je biseksualac. Njegova seksualna orijentacija ponekad je izražena u njegovim djelima [1]

U godinama 1945. - 1946., 1947. - 1949. i 1959. - 1980. bio je predsjednik Saveza poljskih književnika. Od ožujka 1947. do prosinca 1948. izdavao je časopis Književne vijesti (Nowiny Literackie), kojim je namjeravao obnoviti tradiciju Wiadomości Literackie. Poslije rata bio je član Sejma (I, II, III, IV, V, VI, VII kadenca), predsjednik poljskog odbora za obranu mira. Od 1958. član je predsjedništva Svepoljskog odbora narodnog jedinstva. U lipnju 1968. pridružio se Počasnom odboru za proslavu 500. obljetnice rođenja Nikole Kopernika. 1969. bio je član Povjerenstva za dodjelu nagrada Ministarstva kulture i umjetnosti.

Jaroslav Ivashkevich umro je u 86. godini života 2. ožujka 1980. Pokopan je 5. ožujka 1980. na groblju u Barwinowu, u blizini Varšave.

Muzej o životu i djelu Yaroslava Ivashkevicha i njegove supruge Ane otvara svoja vrata nakon njegove smrti u vili Stavisko u Podkova Leshna.

Kreativnost
U njegovim djelima prevladavaju moralno-psihološki i etički problemi. Autor je kratkih priča, novela, romana, zbirki pjesama, drama i biografija skladatelja.

Ivaškevičeva je proza ​​snažno povezana s književnom tradicijom i s promjenama u suvremenoj književnosti, ali ju je ipak teško povezati s određenim književnim trendom 20. stoljeća. Njegovim ranim djelima dominira modernistička tradicija. Ivaškevič stvara vlastitu, originalnu viziju svijeta, koja svoj puni izraz nalazi u pričama poput Gospe od Vilka i romanima kao što su Crveni štitovi. Ivaškevičeva zrela proza ​​vođena je principom povezivanja suprotnosti (život-smrt, ljubav-mržnja itd.) i davanja filozofskih dimenzija figurama koje odlikuju bogata duševnost i osjećajnost, smještene u precizno izgrađenom i šarmantnom svijetu, koji aktivna je pozadina prikazanih događaja. Zarobljeni u ovim antonimima, likove gotovo uvijek prati osjećaj tragedije, opravdan okrutnim zakonima prirode (čest je motiv prerane smrti). Tragedija poprima veće dimenzije u djelima nastalim iskustvom okupacijskih ratova. U Ivaškevičevoj prozi ne postoji samo intelektualni i moralni nemir, već i uvjerenje da u prirodi postoji ljudska sposobnost da napravi ispravne etičke izbore. Ivaškevič svjesno koristi različite stilove – razvija i modernizira priču, daje novu formu povijesnom romanu i oživljava epsku pripovijest, obogaćujući je elementima refleksije i lirizma.

Kao pjesnik, Ivashkevich se razlikuje od ostatka grupe Scamander po tome što se odlikuje različitim kulturnim tradicijama i većim stupnjem unutarnje složenosti. Jedno od najkarakterističnijih obilježja njegove poezije je snažna osjetljivost koja pjesniku omogućuje da ljepotu svijeta iskaže izvanredno intenzitet; kult umjetnosti i jasna svijest o nedostižnoj sreći.

Ivaškevič se u svojim dramama uglavnom fokusira na motive proistekle iz književnosti (kontroverza sa Shakespeareovom koncepcijom tragedije Romea i Julije u `Ljubavnicima Verone`), biografije velikih umjetnika (Chopin, Puškin, Balzac) - na način koji omogućuje razumijevanje umjetnikovu psihu i razotkriti moralne sukobe koji ga muče, a koji se rađaju u sudaru ograničene stvaralačke slobode i nespojivosti univerzalnih problema umjetnosti sa specifičnim životnim potrebama.

U Ivaševićevim esejima i novinarstvu postoje tri kruga interesa - glazba i kazalište, sjećanja iz mladosti i putovanja te književne teme - prikazi, članci, feljtoni.

Ivaškevičev prevoditeljski rad uključuje francuske autore, Shakespearea, Tolstoja, Čehova i Andersena.

Neka Ivaškevičeva djela su ekranizirana.