Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Vječno nasmijano nebo: kronika moga djetinjstva

Ivan Raos
Zora Zagreb 1957 - 208 str
Atanje vrlo dobro
Raos, Ivan, hrvatski književnik (Medov Dolac kraj Imotskoga, 1. I. 1921 – Split, 7. VII. 1987). Klasičnu gimnaziju završio u Splitu. Obavljao je mnoge poslove (pipničar, perač posuđa, učitelj, novinar i dr.) do 1948., kada se zaposlio kao akviziter Nakladnoga zavoda Hrvatske. Radio je kao lektor, korektor, tehnički urednik i slično do 1967., kada je postao slobodni književnik.

Književni mu je opus žanrovski, stilski i tematski vrlo razveden. Prvu pjesničku zbirku Utjeha noći objavio je 1942. s Petrom Meštrovićem, a slijedile su zbirke pjesama u prozi Grold Taquart i Pjesan Nikodemova (1943). Najviše je pisao prozu, koja realističke konvencije nadopunjuje modernističkim elementima te iskoracima prema fantastici. Knjiga novela Guadamada i druge neobične priče (1956) anticipira hrvatske fantastičare, a u potonjim novelama (Izabrat ćeš gore, 1964; 60 pripovijedaka, 1980) prevladava za Raosa tipičan postupak monološke ispovijesti ili pak usmenoga kazivanja. Sličnim tehnikama pripovijedanja u prvom licu koristi se i u romanima, pa je tako tekst Volio sam kiše i konjanike ispovijest svećenika na samrti, a Korak u stranu povjeravanje pripovjedača nepoznatomu sugovorniku u krčmi. Ta su dva djela tiskana prvi put 1956., no poslije su dorađena te objavljena zajedno s romanom Tamo negdje neke oči u knjizi Na početku kraj (1969). Upotreba usmenoga kazivanja osobito dolazi do izražaja u autobiografskoj trilogiji Vječno žalosni smijeh, koja tematizira piščevo djetinjstvo, dječaštvo i mladost. Vječno nasmijano nebo (1957) donosi kronološki poredane epizode iz piščeva idiličnoga djetinjstva u Medovu Dolcu ispripovijedane kroz naivnu dječju svijest infantilnoga pripovjedača. Roman je riznica usmenih oblika njegova kraja (poslovica, brojalica, šala, priča i pjesama), običaja te svakidašnjega života ruralne zajednice. Žalosni Gospin vrt (1962) tematizira dječakovo školovanje u splitskom sjemeništu, obilježeno spolnim, intelektualnim i umjetničkim sazrijevanjem, a treći je dio, Smijeh izgubljenih djevojaka (1965), kronika mladenaštva provedena u splitskom getu s izraženom socijalnom dimenzijom. Raos je osobito poznat po romanu Prosjaci i sinovi (1971), koji je A. Vrdoljaku poslužio kao predložak za istoimenu televizijsku seriju. Struktura djela odgovara pikarskomu romanu jer je riječ o linearnom nizanju doživljaja i pustolovina prosjaka, skitnica i varalica na njihovu životnom putu. Usmeni žanrovi, pučka mudrost, poganska mitološka tradicija te kršćanski duhovni kompleks uključeni u tekst služe da bi oslikali bit načina života »vlaške« zajednice. Ta »vlaška mitologija« često pak prerasta u povijesno-političku raspravu o hrvatskom nacionalnom pitanju, koja je izazvala burnu reakciju tadašnje javnosti te Raosu otežala daljnje književno stvaranje. Posljednji roman Zloduh vlasti, o utjecaju moći na ljude, dovršio je 1986., no objavljen je tek posmrtno 1997. Raos se okušao i u popularnim žanrovima, poput kriminalističkih romana Crna limuzina 58526 (pod pseudonimom Ledi Ani Vasor, 1960) i Mrtvaci ne poziraju (pod pseudonimom Navi Soar, 1961), pučkoga romana Župnik na kamenu (1975) i povijesne fikcije u feljtonskom obliku Kraljičin vitez (1976). Autor je i niza dramskih tekstova, od kojih se osobito cijene herojska tragedija u tri dijela Autodafe moga oca (1957) i drama s tezom Dvije kristalne čaše (1953).

Citiranje:
Raos, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 8. 6. 2021.