Cena: |
Želi ovaj predmet: | 7 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | BEX Pošta DExpress Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
odlično stanje
Edicija srpski i hrvatski pisci XX veka Naprijed Zagreb/Prosveta Beograd/Svjetlost
Sarajevo 1967, tvrdi povez, stanje odlično, str. 442, latinica
Antun Branko Šimić (Drinovci, 18. novembar 1898. - Zagreb, 2. maj 1925) bio je hrvatski pesnik, esejista, kritičar i prevodilac.
Osnovnu školu pohađa u rodnim Drinovcima. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom Bregu. Nakon Širokoga Brega, upisao je četvrti razred gimnazije u Vinkovcima. Školovanje je nastavio u zagrebačkoj Donjogradskoj klasičnoj gimnaziji. U osmom razredu, 1917. godine, napušta školovanje zbog izdavanja književnog časopisa Vijavica u Zagrebu, a književni časopis Juriš pokreće 1919. godine pod uticajem ekspresionističkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokreće i treći časopis, Književnik.
Nakon teške upale pluća 1924. godine oboleo je od tuberkuloze i pokušao se lečiti u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925. godine vratio se u Zagreb.
Umro je od tuberkuloze pluća, u dvadeset i sedmoj godini, u Zagrebu 2. maja 1925. godine. Sahranjen je na zagrebačkome groblju Mirogoju.[1]
Književno stvaralaštvo[uredi]
Antuna Branko Šimić počeo je pisati pesme još kao srednjoškolac. Njegove pesme su u početku bile pejzažne i impresionističke, veoma slične Matoševim. Nakon što je Šimić napustio školovanje kako bi radio na svom časopisu, promenilo se i njegovo pesništvo. Pesme je počeo pisati na ekavici i impresionističku formu zamenio ekspresionističkom, na šta ga je podstaknuo časopis Der Strum koji je Šimića upoznao s tim novim, svežim književnim pravcem. U svom pesništvu Šimić je počeo negirati tradiciju i sponu između stvarnosti i pesništva. Ovaj zaokret u njegovom pesništvu podstakao ga je da osnuje svoj časopis Vijavica. Ovo je značilo drugu fazu Šimićevog pesništva, onu ekspresionističku ili, često nazivanu “anarhističkom”. U pesmama nastalim u ovoj fazi Šimić spominje motive i obrađuje teme koje odišu nemirom i očajem čoveka u gradskoj sredini. U svome novom stilu, on pojednostavljuje gramatiku stihova, u njima izostavlja interpunkcijske znake i postiže ekspresivan ritam jezičnom jednostavnošću. Ipak, svojim pesmama još uvek želi stvoriti pomalo impresionističku senzaciju.
1919. godine Šimić je sa Gustavom Krklecom i Nikom Milićevićem osnovao svoj drugi časopis Juriš, koji je i prestao s izdavanjem te iste godine. Sledeće godine objavio je svoju najznačajniju zbirku pesama “Preobraženja”, koja su označila njegovu treću fazu pesništva.
1923. godine Šimić je neko vreme radio s Milanom Begovićem i uređivao časopis Savremenik, a te iste godine pokrenuo je časopis Književnik. Književnik je bio oštrija verzija Juriša, u kojem je Šimić izražavao protest protiv tadašnjeg stanja duha među ljudima i umetnicima, te stanja u kulturi. Jedini izlaz video je u rušenju dotadašnjih vrednosti i stvaranju novih, gotovo utopijskih modela življenja i stvaranja.
Šimić je bio veoma upućen u sva nova zbivanja i preokrete na pjesničkoj i umjetničkoj sceni Evrope. Bio je veoma oštar književni kritičar, pa čak i prema piscima koje danas smatramo velikim umjetnicima svog vremena. Ali on se nije osvrtao samo na domaće pisce, već i na Njemačke i Austrijske ekspresioniste, te se zanimao i za francusku i skandinavsku književnu scenu. Šimić se bavio i prevodom, pa je preveo roman “Blagoslov zemlje” Kunta Hamsuna, ali on je bio tiskan tek šezdeset godina kasnije. Šimić je preveo i jednu dramu te nekoliko djela kratke proze svjetskih modernista.[2]
Dela[uredi]
Knjiga pjesama Preobraženja, Zagreb, 1920. naziva se kamenom temeljacem modernog hrvatskog pesništva.
Pesme
Pesnici (lirska minijatura)
Opomena
Moja preobraženja
Hercegovina
Smrt i ja