pregleda

Piknik kraj puta Strugacki


Cena:
1.290 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7789)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14512

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Godina izdanja: Tv

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta!

Arkadije i Boris Strugacki

Niko ne zna odakle su došli Posetioci, ni zašto su nas posetili, pošto kontakta sa njima nije bilo. Iza sebe su ostavili Zone, opasne, pune divnih i nepoznatih stvari, koje stalkeri kradu.

Koji je značaj Posete? Koja je svrha tih stvari, zašto su one ostavljene čovečanstvu? Šta tera stalkere da ih, često po cenu života, prikupljaju? Da li samo materijalna dobit, ili nešto drugo? Možda su Zone, a i cela Zemlja, najobičnije stajalište na kojem su Posetioci stali da se odmore, a svi ti predmeti đubre što je ostalo nakon piknika pored puta? (A stalkeri samo pacovi koji rovare po napuštenom smeću, ne znajući ništa o civilizaciji koja je to smeće tu ostavila?) Sva ta pitanja ostaju bez odgovora.

Čemu nas vodi ovaj roman? Prateći istoriju „posećenog“ grada Harmonta, prateći život stalkera Šuharta, dolazimo do glavnog - Zlatne kugle, mašine za ispunjavanje želja. Sve je nevažno pred tom mašinom koja je stalkerima postala nekakav alternativan Bog ili čak zamena za Boga. Ona je poslednja Šuhartova nada. Bog ili vanzemaljci od kojih očekujemo spas... „Ali ako si ti zaista takav - misli Šuhart - svemoguć, sveznajuć... shvatićeš sve i sam. Pogledaj u moju dušu, a ja znam da je tamo sve što ti treba.“ Naučnici smatraju da treba da uspostavimo kontakt sa vanzemaljcima - da bismo uspostavili kontakt treba prvo da ih razumemo. A kako ćemo razumeti „njih“ ako ne razumemo ni sami sebe? I to je ono što nam poručuju svi pisci SF romana o neuspelim kontaktima sa (još uvek hipotetičkim) civilizacijama: sporazumejmo se prvo međusobno. Kontak sa njima ne može biti ostvaren ako smo mi ovakvi kakvi smo. I onda nam postaje jasno šta se dešava sa Šuhartom koji je iskreno, celim svojim bićem poželeo „sreću za sve besplatno i da svima bude dobro“, i šta se dešava sa svetom kojem je Šuhart to poželeo? Ne dešava se ništa. Svet je ostao, ostaje, ostaće kakav je bio - dok ne zaželimo svi, ili bar veći deo čovečanstva, isto to i dok ne počnemo, bez pozivanja u pomoć bogova ili vanzemaljaca, sami da radimo ozbiljno na tome.


Braća Arkadij Strugacki (28. kolovoza 1925. – 12. listopada 1991.) i Boris Strugacki (14. travnja 1933. – 19. studenog 2012.) bili su sovjetski i ruski autori znanstvene fantastike koji su surađivali veći dio svojih karijera. Njihova značajna djela uključuju Teško je biti Bog (1964.), Ponedjeljak počinje u subotu (1965.) i Piknik uz cestu (1971.), koji je kasnije Andrej Tarkovski adaptirao u film Stalker (1979.).

Život i djelo

Prevedena priča o Strugackima pojavila se u časopisu Amazing Stories 1959. godine.
Braća Strugacki (братья Стругацкие ili jednostavno Стругацкие) rođeni su Natanu Strugackom, likovnom kritičaru, i njegovoj supruzi, učiteljici. Njihov otac bio je Židov, a majka Ruskinja pravoslavka.[potreban citat] Na njihov rani rad utjecali su Ivan Jefremov i Stanisław Lem. Kasnije su razvili vlastiti, jedinstveni stil pisanja znanstvene fantastike koji je proizašao iz razdoblja sovjetskog racionalizma u sovjetskoj književnosti i razvio se u romane interpretirane kao djela društvene kritike.[1]

Njihov najpoznatiji roman, Piknik na obočine, preveden je na engleski kao Piknik uz cestu. Andrej Tarkovski adaptirao je roman za ekran kao Stalker (1979.).

Algis Budrys usporedio je njihov roman `Hitni slučaj` i Arkadijeve `Lutalice i putnici` s djelom Eanda Bindera.[2] Nekoliko drugih njihovih djela prevedeno je na engleski, njemački, francuski i talijanski jezik, ali nisu dobila istu razinu kritičkog priznanja kao ona koju im je dala ruska publika. Braća Strugacki, međutim, bila su i još uvijek jesu popularna u mnogim zemljama, uključujući Estoniju, Mađarsku, Poljsku, Bugarsku, bivše republike Jugoslavije i Njemačku, gdje je većina njihovih djela bila dostupna i u Istočnoj i u Zapadnoj Njemačkoj. Oni su poznati ruski pisci znanstvene fantastike s dobro razvijenom bazom obožavatelja.[potreban citat]

Braća Strugacki bili su počasni gosti na Conspiracy `87, Svjetskoj konvenciji znanstvene fantastike 1987. godine, održanoj u Brightonu u Engleskoj.

Godine 1991., Text Publishers objavio je sabrana djela Arkadija i Borisa Strugackih.[3][4]

Arkadij
Arkadij Strugacki rođen je 25. kolovoza 1925. u Batumiju; obitelj se kasnije preselila u Lenjingrad. U siječnju 1942. Arkadij i njegov otac evakuirani su iz opsade Lenjingrada, ali Arkadij je bio jedini preživjeli u njegovom vagonu; njegov otac je umro po dolasku u Vologdu. Arkadij je pozvan u sovjetsku vojsku 1943. Prvo se školovao u topničkoj školi u Aktjubinsku, a kasnije na Vojnom institutu za strane jezike u Moskvi, gdje je diplomirao 1949. kao prevoditelj engleskog i japanskog jezika. Radio je kao učitelj i prevoditelj za vojsku do 1955. Godine 1955. počeo je raditi kao urednik i pisac. Godine 1958. počeo je surađivati sa svojim bratom Borisom, a ta je suradnja trajala do Arkadijeve smrti 12. listopada 1991.[5] Arkadij Strugacki postao je član Saveza sovjetskih pisaca 1964. Osim vlastitog pisanja, s bratom je prevodio japanske kratke priče i romane, kao i neka djela na engleskom jeziku.

Boris

Boris Strugacki 2006.
Rođen 14. travnja 1933., Boris Strugacki ostao je u Lenjingradu s majkom tijekom opsade grada tijekom Drugog svjetskog rata. Završio je srednju školu 1950. i prijavio se na odjel za fiziku na Lenjingradskom državnom sveučilištu, ali je umjesto toga studirao astronomiju. Nakon što je diplomirao 1955., radio je kao astronom i računalni inženjer u Pulkovskom opservatoriju. Godine 1960. sudjelovao je u geodetskoj i astronomskoj ekspediciji na Kavkazu. Boris Strugacki postao je članom Saveza pisaca SSSR-a 1964. Godine 1966. postao je stalni pisac.[6] Od 1972. djelovao je kao voditelj Lenjingradskog seminara mladih pisaca spekulativne fikcije, koji je kasnije postao poznat kao `Seminar Borisa Strugackog`. Osnovao je književnu nagradu `Brončani puž`. Bio je agnostik.[7] Nakon bratove smrti objavio je još dva romana pod pseudonimom. Boris Strugacki umro je u Sankt Peterburgu 19. studenog 2012.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 81650785
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta!

Arkadije i Boris Strugacki

Niko ne zna odakle su došli Posetioci, ni zašto su nas posetili, pošto kontakta sa njima nije bilo. Iza sebe su ostavili Zone, opasne, pune divnih i nepoznatih stvari, koje stalkeri kradu.

Koji je značaj Posete? Koja je svrha tih stvari, zašto su one ostavljene čovečanstvu? Šta tera stalkere da ih, često po cenu života, prikupljaju? Da li samo materijalna dobit, ili nešto drugo? Možda su Zone, a i cela Zemlja, najobičnije stajalište na kojem su Posetioci stali da se odmore, a svi ti predmeti đubre što je ostalo nakon piknika pored puta? (A stalkeri samo pacovi koji rovare po napuštenom smeću, ne znajući ništa o civilizaciji koja je to smeće tu ostavila?) Sva ta pitanja ostaju bez odgovora.

Čemu nas vodi ovaj roman? Prateći istoriju „posećenog“ grada Harmonta, prateći život stalkera Šuharta, dolazimo do glavnog - Zlatne kugle, mašine za ispunjavanje želja. Sve je nevažno pred tom mašinom koja je stalkerima postala nekakav alternativan Bog ili čak zamena za Boga. Ona je poslednja Šuhartova nada. Bog ili vanzemaljci od kojih očekujemo spas... „Ali ako si ti zaista takav - misli Šuhart - svemoguć, sveznajuć... shvatićeš sve i sam. Pogledaj u moju dušu, a ja znam da je tamo sve što ti treba.“ Naučnici smatraju da treba da uspostavimo kontakt sa vanzemaljcima - da bismo uspostavili kontakt treba prvo da ih razumemo. A kako ćemo razumeti „njih“ ako ne razumemo ni sami sebe? I to je ono što nam poručuju svi pisci SF romana o neuspelim kontaktima sa (još uvek hipotetičkim) civilizacijama: sporazumejmo se prvo međusobno. Kontak sa njima ne može biti ostvaren ako smo mi ovakvi kakvi smo. I onda nam postaje jasno šta se dešava sa Šuhartom koji je iskreno, celim svojim bićem poželeo „sreću za sve besplatno i da svima bude dobro“, i šta se dešava sa svetom kojem je Šuhart to poželeo? Ne dešava se ništa. Svet je ostao, ostaje, ostaće kakav je bio - dok ne zaželimo svi, ili bar veći deo čovečanstva, isto to i dok ne počnemo, bez pozivanja u pomoć bogova ili vanzemaljaca, sami da radimo ozbiljno na tome.


Braća Arkadij Strugacki (28. kolovoza 1925. – 12. listopada 1991.) i Boris Strugacki (14. travnja 1933. – 19. studenog 2012.) bili su sovjetski i ruski autori znanstvene fantastike koji su surađivali veći dio svojih karijera. Njihova značajna djela uključuju Teško je biti Bog (1964.), Ponedjeljak počinje u subotu (1965.) i Piknik uz cestu (1971.), koji je kasnije Andrej Tarkovski adaptirao u film Stalker (1979.).

Život i djelo

Prevedena priča o Strugackima pojavila se u časopisu Amazing Stories 1959. godine.
Braća Strugacki (братья Стругацкие ili jednostavno Стругацкие) rođeni su Natanu Strugackom, likovnom kritičaru, i njegovoj supruzi, učiteljici. Njihov otac bio je Židov, a majka Ruskinja pravoslavka.[potreban citat] Na njihov rani rad utjecali su Ivan Jefremov i Stanisław Lem. Kasnije su razvili vlastiti, jedinstveni stil pisanja znanstvene fantastike koji je proizašao iz razdoblja sovjetskog racionalizma u sovjetskoj književnosti i razvio se u romane interpretirane kao djela društvene kritike.[1]

Njihov najpoznatiji roman, Piknik na obočine, preveden je na engleski kao Piknik uz cestu. Andrej Tarkovski adaptirao je roman za ekran kao Stalker (1979.).

Algis Budrys usporedio je njihov roman `Hitni slučaj` i Arkadijeve `Lutalice i putnici` s djelom Eanda Bindera.[2] Nekoliko drugih njihovih djela prevedeno je na engleski, njemački, francuski i talijanski jezik, ali nisu dobila istu razinu kritičkog priznanja kao ona koju im je dala ruska publika. Braća Strugacki, međutim, bila su i još uvijek jesu popularna u mnogim zemljama, uključujući Estoniju, Mađarsku, Poljsku, Bugarsku, bivše republike Jugoslavije i Njemačku, gdje je većina njihovih djela bila dostupna i u Istočnoj i u Zapadnoj Njemačkoj. Oni su poznati ruski pisci znanstvene fantastike s dobro razvijenom bazom obožavatelja.[potreban citat]

Braća Strugacki bili su počasni gosti na Conspiracy `87, Svjetskoj konvenciji znanstvene fantastike 1987. godine, održanoj u Brightonu u Engleskoj.

Godine 1991., Text Publishers objavio je sabrana djela Arkadija i Borisa Strugackih.[3][4]

Arkadij
Arkadij Strugacki rođen je 25. kolovoza 1925. u Batumiju; obitelj se kasnije preselila u Lenjingrad. U siječnju 1942. Arkadij i njegov otac evakuirani su iz opsade Lenjingrada, ali Arkadij je bio jedini preživjeli u njegovom vagonu; njegov otac je umro po dolasku u Vologdu. Arkadij je pozvan u sovjetsku vojsku 1943. Prvo se školovao u topničkoj školi u Aktjubinsku, a kasnije na Vojnom institutu za strane jezike u Moskvi, gdje je diplomirao 1949. kao prevoditelj engleskog i japanskog jezika. Radio je kao učitelj i prevoditelj za vojsku do 1955. Godine 1955. počeo je raditi kao urednik i pisac. Godine 1958. počeo je surađivati sa svojim bratom Borisom, a ta je suradnja trajala do Arkadijeve smrti 12. listopada 1991.[5] Arkadij Strugacki postao je član Saveza sovjetskih pisaca 1964. Osim vlastitog pisanja, s bratom je prevodio japanske kratke priče i romane, kao i neka djela na engleskom jeziku.

Boris

Boris Strugacki 2006.
Rođen 14. travnja 1933., Boris Strugacki ostao je u Lenjingradu s majkom tijekom opsade grada tijekom Drugog svjetskog rata. Završio je srednju školu 1950. i prijavio se na odjel za fiziku na Lenjingradskom državnom sveučilištu, ali je umjesto toga studirao astronomiju. Nakon što je diplomirao 1955., radio je kao astronom i računalni inženjer u Pulkovskom opservatoriju. Godine 1960. sudjelovao je u geodetskoj i astronomskoj ekspediciji na Kavkazu. Boris Strugacki postao je članom Saveza pisaca SSSR-a 1964. Godine 1966. postao je stalni pisac.[6] Od 1972. djelovao je kao voditelj Lenjingradskog seminara mladih pisaca spekulativne fikcije, koji je kasnije postao poznat kao `Seminar Borisa Strugackog`. Osnovao je književnu nagradu `Brončani puž`. Bio je agnostik.[7] Nakon bratove smrti objavio je još dva romana pod pseudonimom. Boris Strugacki umro je u Sankt Peterburgu 19. studenog 2012.
81650785 Piknik kraj puta Strugacki

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.