ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1983
Jezik: Hrvatski
Autor: Strani

Naziv: Carski Uznik
Autor: Grigorij Danilevski
Godina izdanje: 1983
Izdavač: Alfa, Zagreb
Povez: Tvrd
Pismo: Latinica
Stanje kao na slikama. Odlično očuvano. Unutrašnjost je nekorišćena.

Opis:

BILJEŠKA PISCA O ROMANU

Kao izvori za roman Carski uznike služili su osim stro go povijesnih i službenih podataka, razni izdani i neizdani privatni materijali: bilješke, dnevnici, uspomene i pisma ne kih od suvremenika toga doba i njihovih najbližih potomaka. Među posljednje izvore spadaju i predanja moje porodice.

Moj pradjed po ocu bio je zemljak i školski drug Miгоvičev. Njegova žena, moja prabaka, bivša sobarica u dvoru supruge Petra III, spasila je svoga muža preko znanca, kada su u njegovu stanu izvršili premetačinu nakon šlisseljburške katastrofe. Ona se svega živo sjećala i u porodičnom krugu katkada pričala kako o Miroviču, tako i o uzrocima njegove tragične pobune.

Svu takozvanu osnovu za ovaj roman-život i ljubav Mi roviča, kao i mnoge detalje vladanja Katarine i pobune Miroviča uzeo sam iz uspomena prabake i bake. Uglavnom, što se tiče povijesne istine, držao sam se sigurnih podataka, koji su razbacani u masi štampanog materijala, kojeg sam imao cijelu biblioteku.

U evropskoj literaturi ima nekoliko djela posvećenih uspomeni ruskog cara uznika. Od njih treba spomenuti dva romana (postoje i drame). U Francuskoj je u 1825. izdan, ukrašen gravirama, roman Rogueta de Saint-Ippolita Ivan le VI ou la forteresse de Schlusselbourg. Taj roman sam pro čitao zahvaljujući pomoći našeg poznatog bibliografa P. A. Efremova. Nakon izlaska prvog dijela Miroviča dobio sam iz Engleske engleski roman o princu Ivanu Jamesa Granta The secret Dispatch izdan 1870. Oba ta romana se temelje na potpunom, katkada začuđujućem nepoznavanju Rusije i imaju puno nevjerojatnih anahronizama.

O PISCU ROMANA »CARSKI UZNIK«

Grigorij Petrovič Danilevski rodio se 26. travnja 1829. u selu Danilovka, Izjumski kotar, Harkovska oblast. Piščev otac potjecao je iz starog kozačkog plemstva. Godine 1841. Grigorij se upisuje u Moskovski plemićki institut, gdje su u svoje vrijeme učili Žukovski, Gribojedov, Ljermontov, Tju-

čev i drugi istaknuti ruski pisci. U 1846. postaje student pravnog fakulteta Peterburškog sveučilišta. Završivši 1850. studije, Danilevski stupa u službu u de- partement za narodnu prosvjetu. Nakon sedam godina zahva

ljuje se na službi i potpuno se posvećuje književnom radu. Svoje stvaralačke snage Danilevski je isprobao u poeziji i prozi, romanu i dramaturgiji. Radio je kao folklorist i prevodilac, feljtonist i publicist. Njegovo književno nasljeds. tvo sastoji se od oko četrdeset poema, lirskih pjesama, oko dvadeset zapisa folklornih tekstova u stihovima i prozi, oko pedeset priča i feljtona četrdeset romana i pripovjedaka, najvećim dijelom s povijesnom temom.

U 1863-1873. pisac objavljuje romane: Volja, Novye mesta i Devjati val u kojima opisuje probleme suvremene stvarnosti. Glavni problem je ukinuće kmetstva kao rezultat munjevitog razvitka kapitalističkih odnosa u svim sferama tadašnjeg ruskog života i sve većeg revolucionarnog otpora seljaštva.

Posljednje razdoblje piščeva stvaralaštva trajalo je petnaest godina (od 1875. do 1890). U tim godinama Danilevski se potpuno posvetio pisanju povijesnih romana. Prvi roman zvao se Carski uznik, kasnije prozvan Miroviče po glav nom junaku, i to mu je najbolji roman. Nakon godinu dana završava novi povijesni roman »Potemkin na Dunaju. U 1881. počinje roman o dekabristima Vosemost dvadeset pjati gode. Nakon godinu dana završava Knjažna Tarakanova, roman usko povezan s Mirovičem, a 1885. objavljuje roman >Sožženaja Moskva, o Domovinskom ratu 1812.

U 1887. Danilevski objavljuje roman Cernyj god o ustanku Pugačeva, a u studenom 1890, mjesec dana prije smrti. počinje pisati roman Carevič Alekseja, o vremenu Petra I. Književna djelatnost Danilevskog ispočetka se razvijala u razdoblju sazrijevanja revolucionarne situacije u Rusiji u drugoj polovici 19. stoljeća, a zatim u desetljeću najteže po- litičke reakcije sedamdesetih-osamdesetih godina.

Obraćanje Danilevskog, koji se u to vrijeme izolirao od naprednih književnih krugova, prema povijesnoj tematici nije slučajno. Pisac za sebe nije vidio mogućnost da ispriča svu istinu o crnim podlostima tadašnjeg ruskog života i otišao je u daleku prošlost.

Značajno mjesto u stvaralaštvu Danilevskog zauzimaju njegovi povijesni romani u kojima je opisao malo poznate događaje 18. stoljeća. Ali, na žalost, u njima sve ne odgovara povijesnoj istini. Takve su u prvom redu osobne karakteristike careva i carica u kojima pisac savjesno nastoji pronaći bar neke privlačice crte. To se odnosi na neke scene u Miroviču, gdje previše blago opisuje Petra III - jednog glupana na carskom prijestolju. Potpuno je idealizirana i čuvena državnička mudrost<< Katerine II, žene izuzetne, ali licemjerne i okrutne, uvjerene feudalke.

Izmišljenim epitetima ovakvih karakteristika pisac je suprotstavio realne postupke careva i carica, pokazujući njihovo pravo lice, potpuno daleko od idealnog lika prosvijećenog monarha o kojem su maštali ruski liberali.

>Povijesne zasluge se ne ocjenjuju po tome, što povjesničari nisu dali uspoređujući sa savremenim zahtjevima, već po tome što su oni dali novoga, uspoređujući ih s njihovim prethodnicima, piše Lenjin. Danilevski, kao i drugi ruski pisci iz prošlog stoljeća, razumije se, veoma mnogo toga nije dao, ali i nije mogao dati uspoređujući sa suvremenim zahtjevima prema književnosti. Ali je dao mnogo novoga u um jetničkom pričanju o životu svojih suvremenika i njihovih predaka.

B. JAKOVLJEV