ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2001
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Autor - osoba Cenčić, Vjenceslav
Naslov Titova poslednja ispovijest / Vjenceslav Cenčić
Vrsta građe knjiga
Jezik srpski
Godina 2001
Izdavanje i proizvodnja Cetinje : Grafos ; Beograd : Orfelin : Ecological world media, 2001 (Kraljevo : ADM Grafika)
Fizički opis 360 str., [12] str. s tablama, [1] presavijen list s tablama : ilustr. ; 25 cm
Drugi autori - osoba Kovačević, Veljko, 1912-1994 (autor dodatnog teksta)
(Plast.)
Napomene Predgovor / Veljko Kovačević: str. 5
Beleška o delu na omotu.
Predmetne odrednice Tito, Josip Broz, 1892-1980

Decembarski razgovori Broza sa vojnim i političkim vrhom Jugoslavije i razgovor sa Kopiničem ljeta 1979. na Vangi, imaju jedan te isti nazivnik: „Tito je bio u tim visokim godinama, prvi put iskren na sva zbivanja u zemlji za njegove 35-godišnje vladavine“. No, kroničar je zapisao jednu istinu da je Tito u tim svojim razgovorima, prvi put u životu, bio pesimista s naznakom pune iskrenosti. O mnogim pitanjima, jasno, kad se govorilo o stanju u zemlji, o unutrašnjim prilikama, Tito je govorio s nekim skraćenim naznakama i porukama, znajući da sudionici tih razgovora, dio historije i tih tema i poruka to razumiju. Da čitaoci ne bi bili prikraćeni i da bi razumjeli te „nejasnoće“ tih istina donosimo šire dokumentiranu raspravu o svim događajima koje je autor imao namjeru objaviti kao feljtone. Autor knjige to čini da bi pojasnio one „skraćenosti“ tih Titovih rasprava i poruka čime će i te nejasnoće tim dodacima autora biti otklonjene. Tita će tim pojašnjenim dodacima razumijeti i oni koji nisu, jer su bili prikraćeni takvih saznanja, a naročito mladi, kojima se sada „serviraju“ i one „historijske istine“ o Titu objavljene po nalogu čelnika nekih politika, a ne po istini zbivanja.
Tito će i za njih biti jasniji i razumljiviji, a za historiju i historičare koncizniji i podacima uvjerljiviji. Biti će manje nejasnoća pa i za one koji ne vole Tita i za one koji mu osporavaju njegovu historijsku veličinu, baš sada kada bi Tito trebao biti svima jasan. Ne samo zbog istine već i zbog historije i istine koju je rekao sudionicima tih razgovora i politike koje je on sam stvarao.
Možda se ti prilozi ove knjige, neće svidjeti nekim istraživačima. Na njima je da ih ospore ili dopune. Samo tako će Tito biti pravedno valoriziran onako kako to zaslužuje, posebno za onaj period svoje vladavine o kojem je i sam rekao da ne zaslužuje pozitivnu ocjenu. Njegovi suradnici o kojima je sam Tito govorio sa velikom dozom kritičnosti, dobiće time onu ocjenu koju su za historiju i zaslužili. Po autoru, njihova je ocjena negativna. Autorovi prilozi pojašnjavaju neka pitanja Titovog kazivanja, to potvrđuju ne samo ta kazivanja, već i istine rečene na tim razgovorima. Još nešto, ti prilozi su i dokument koji potvrđuje da su Titova kazivanja, pa makar i na kraju njegova života, bila iskrena, i ne samo to, već i dokaz tko je u pravu kad se ispovijeda, kao što se Tito ispovijedio ne samo svojim prijateljima i sudionicima tih razgovora, već na taj način i cijeloj tadašnjoj jugoslavenskoj javnosti. Vjerujem da će i ta dokumentacija biti prilog revaloriziranju Tita po sudu istine i poštenja. To Tito i zaslužuje, pa i od onih koji nisu nikad o njemu govorili i pisali s realnošću već s pozicije mržnje i netolerancije.
Vjerujem u jednu istinu, a ta je, da će ova knjiga s prilozima doprinijeti da Tita razumiju i oni koji su mu i kao državniku i kao političaru „podmetali noge“, željeli njegovu fotelju, iako je nisu zaslužili. Jer, Tito, ispovijedajući se javno, kao nikad prije, znao je spominjati imena suradnika koji su „sjedili“ na dvije stolice. No, ako je rekao, za neke, koji je grijeh učinjen, nije rekao i sve griješnike, jer za sve griješnike nije ni znao. Nije znao iz jednog razloga, jer je i on imao jedan grijeh, vjerovao je i onima koji su mu iza leđa često oponirali, a on to nije znao ili nije htio znati tko su oponenti.
Iz ovih napomena, dokumenti-stenogrami i prilozi ove knjige imaju veću težinu da se sada objavljuju u vrijeme mnogih zbivanja o kojima je Titova prognoza bila pesimistična. To je bolje nego da su objavljeni u vrijeme događaja. Sada se znaju i griješnici i akteri događaja. Sada su realizirane sve Titove prognoze i nitko ih nema pravo demantirati, i ne samo njega već i aktere tih događaja. Jer, kako je rekao Tito, ne pogriješi samo onaj koji nije radio, a tko živi i radi taj i griješi. „Život smo“, rekli bi Meksikanci, „započeli plačem, a završit ćemo plačem.“ A, plača mnogih majki i djece bilo je poslije Tita previše. Jer, zna se, kad budale polude, mladi gube živote, ubijaju ih za tuđe interese. Po Titu, mnogi od tih političara, tih republika, a posebno Slovenije i Hrvatske, imali su svoje pojedinačne interese, koji su bili samo njihovi uski interesi, a ne interesi svih građana njihovih republika.
Na kraju, historija će dati sud da li je Tito imao pravo ili oni koji su sjedili na dvije stolice. Budimo pravedni i realni suci, pa i Titu sudimo po tim pravednim načelima ljudskog dostojanstva. Tito je to zaslužio, ako ni po čemu, ono zbog svoje iskrenosti pred kraj života. Znao je on da odlazi, pa i onda, kada su mu mnogi njegovi „puleni“ govorili o dugom življenju Brozove loze. Nije vjerovao svojim prijateljima, koji su mu mnogo puta govorili, da su svi, koji mu pričaju o visokim godinama življenja njegovih stričeva i njegove loze, neprijatelji iz jednog razloga, jer im nije htio prepustiti fotelju. Bio je Broz ponosan, pa i sada kada je pričao iskreno, ispovijedajući se za sve što je učinio loše. Tu Titovu odlučnost svakako treba cijeniti, sada kada smo se po volji razišli, baš onako kako je prognozirao pred svoju smrt. Zbog toga mu treba dati poštovanu sudbu, dvadeset godina poslije njegove smrti.
Autor



Vjenceslav Cenčić (Lokve, 28. avgust 1927), hrvatski i jugoslovenski novinar i publicista. Školovao se najpre u franjevačkom sjemeništu na Badiji kraj Korčule, a tokom Drugog svetskog rata, 1943. godine, priključio se Narodnooslobodilačkoj borbi. Posle rata nastavio je školovanje i upisao Vojnopomorsku akademiju u Divuljama. Kao oficir Jugoslovenske ratne mornarice ostao je u vojnoj službi do 1955, nakon čega prelazi u novinarstvo. Bio je dopisnik Radio Zagreba iz Pule, direktor Radio Pule od 1960. do 1962, zatim zamenik glavnog urednika časopisa Samoupravljanje, a kasnije direktor Informativnog privrednog centra u Rijeci. Posebno se bavio političkom istorijom Jugoslavije, delovanjem Josipa Broza Tita, Komunističke partije Jugoslavije, Kominterne i jugoslovenskih revolucionara povezanih sa Sovjetskim Savezom. Širu pažnju privukao je dvotomnom knjigom Enigma Kopinič iz 1983, posvećenom Josipu Kopiniču. Objavljivao je i knjige o Titu i Ivanu Krajačiću Stevi, među kojima su Titova poslednja ispovijest, Atentati na Tita i Ivan Krajačić Stevo – Ja o sebi, drugi o meni. Deo njegovih knjiga izazvao je polemike zbog spornog statusa pojedinih svedočenja i dokumenata koje je koristio.

MG P79 (N)