ISBN: 152
Godina izdanja: 152
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Knjiga `Heretici i renegati i drugi eseji` (Heretics and Renegades and Other Essays) poljsko-britanskog istoričara i marksističkog teoretičara Ajzaka Dojčera (Isaac Deutscher) je zbirka političkih i istorijskih eseja originalno objavljena 1955. godine.


Isaac Deutscher (poljski: Izaak Deutscher; 3. travnja 1907. – 19. kolovoza 1967.) bio je poljski marksistički pisac, novinar i politički aktivist koji se preselio u Ujedinjeno Kraljevstvo prije izbijanja Drugog svjetskog rata. Najpoznatiji je kao biograf Lava Trockog i Josipa Staljina te kao komentator sovjetskih pitanja.

Njegove znanstvene biografije Trockog i Staljina dobile su široko priznanje,[1][2][3][4] a nekoliko recenzenata svrstalo je njegovu trotomnu biografiju Trockog pod nazivom Prorok među najveće političke biografije;[5][6][7] neke su kritike upućene njegovom pretjerano simpatičnom tonu za tu temu.[8][9] Njegova biografija Trockog također je imala velik utjecaj među britanskom Novom ljevicom 1960-ih i 1970-ih.[10]

Rani život i komunistički angažman u Poljskoj
Deutscher je rođen u Chrzanówu, gradu u Galiciji Austro-Ugarskog Carstva (danas u južnoj Poljskoj), u obitelji religiozno pobožnih Židova. Studirao je kod hasidskog rebbea i bio je proglašen čudom od djeteta u proučavanju Tore i Talmuda.[11] Preživio je tri pogroma 1918. koji su uslijedili nakon sloma Austro-Ugarske.[12] Međutim, do svoje bar micve izgubio je vjeru. `Iskušavao je Boga` jedući nekošer hranu na grobu cadika (svete osobe) na Jom Kipur. Kad se ništa nije dogodilo, postao je ateist. Deutscher je prvi put privukao pozornost kao pjesnik, kada je sa šesnaest godina počeo objavljivati ​​pjesme u poljskim književnim časopisima. Njegovi stihovi, na jidišu i poljskom jeziku, bavili su se židovskim i poljskim misticizmom, poviješću i mitologijom, a pokušao je premostiti jaz između poljske i jidiš kulture. Također je prevodio poeziju s hebrejskog, latinskog, njemačkog i jidiša na poljski.[13]

Deutcher je studirao književnost, povijest i filozofiju kao izvanredni student na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu.[14] Ubrzo je napustio Krakov i otišao u Varšavu, gdje je studirao filozofiju, ekonomiju i marksizam. Oko 1927. pridružio se ilegalnoj Komunističkoj partiji Poljske (KPP) i postao urednik partijskog ilegalnog tiska.[14] Pisao je za židovski Nasz Przegląd (`Naš pregled`) i za marksistički Miesięcznik Literacki (`Književni mjesečnik`).[15] Godine 1931. putovao je po Sovjetskom Savezu, upoznajući se s ekonomskim uvjetima pod prvim petogodišnjim planom. Sveučilište u Moskvi i Sveučilište u Minsku ponudili su mu mjesta profesora povijesti socijalizma i marksističke teorije, ali je odbio ponude i vratio se u Poljsku.[14] Deutscher je suosnivač prve antistaljinističke skupine u Komunističkoj partiji Poljske, prosvjedujući protiv stranačkog stava da nacizam i socijaldemokracija `nisu antipodi već blizanci`.[14] To je proturječilo tadašnjoj službenoj komunističkoj liniji, prema kojoj su socijaldemokrati bili `socijalfašisti`, najveći neprijatelji komunističke partije. U članku `Opasnost od barbarstva nad Europom`, Deutscher je pozvao na formiranje jedinstvenog fronta socijalista i komunista protiv nacizma. Izbačen je iz KPP-a 1932., službeno zbog `preuveličavanja opasnosti od nacizma i širenja panike u komunističkim redovima`.[14][16]

Selidba u Britaniju i novinarstvo (1939. – 1947.)
U travnju 1939. Deutscher je napustio Poljsku i otišao u London kao dopisnik poljsko-židovskih novina za koje je četrnaest godina radio kao lektor.[14] Ovaj potez mu je spasio život i utro put budućoj karijeri. Nikada se nije vratio u Poljsku i nikada više nije vidio nijednog člana svoje obitelji.

Deutcher je odbacio Trockijevo osnivanje Četvrte internacionale 1938. U Engleskoj je kratko pisao za Trockističku revolucionarnu radničku ligu, ali joj se nikada nije pridružio. Napisao je da je `napustio Varšavu s kristaliziranim stavom da je Četvrta internacionala potpuni fijasko, da se brzo degenerira u suhu sektu s kojom se nisam želio povezati.` O RWL-u je napisao: `Iako su svi njezini članovi bili iskreni i dobri ljudi, njihovo političko razmišljanje bilo je toliko infantilno da me je samo potvrdilo u mom mišljenju da Četvrta internacionala nije uspjela... Osim samog Trockog, Četvrta internacionala je bila nula.`[17]

Njemačka je napala Poljsku u rujnu 1939. i Deutscherova veza s njegovim novinama je prekinuta. Sam je naučio engleski i počeo pisati za engleske časopise. Ubrzo je postao redoviti dopisnik vodećeg tjednika The Economist.

Godine 1940. pridružio se poljskoj vojsci u Škotskoj, ali je interniran kao opasni subverzivan. Pušten je 1942., pridružio se osoblju The Economista i postao njegov stručnjak za sovjetske poslove i vojna pitanja te njegov glavni europski dopisnik. Također je pisao za The Observer kao putujući europski dopisnik pod pseudonimom `Peregrine`.[14] Bio je jedan od članova takozvanog Šangajskog kluba (nazvanog po restoranu u Sohou) lijevo orijentiranih i emigrantskih novinara među kojima su bili Sebastian Haffner (također u The Observeru), E. H. Carr, George Orwell, Barbara Ward i Jon Kimche.[18]

Napustio je novinarstvo 1946.–47. kako bi pisao knjige. Deutscherovo ime (s napomenom `Samo simpatizer`) naknadno se pojavilo na Orwellovom popisu, popisu ljudi (uključujući mnoge pisce i novinare) koji je George Orwell pripremio u ožujku 1949. za Odjel za istraživanje informacija (IRD), propagandnu jedinicu koju je u Ministarstvu vanjskih poslova osnovala laburistička vlada. Orwell je smatrao da navedene osobe imaju prokomunističke sklonosti i stoga nisu prikladne za pisanje za IRD.[19] Deutscher je postao britanski državljanin 1949., položivši prisegu vjernosti 12. svibnja 1949.[20]

Biograf i akademik (1947. – 1967.)
Vidi također: Naoružani prorok: Trocki, 1879. – 1921.; Nenaoružani prorok: Trocki, 1921. – 1929.; Izopćenik prorok: Trocki, 1929. – 1940.; i Prorok: Život Lava Trockog
Deutscher je objavio svoje prvo veće djelo, Staljin: Politička biografija, 1949. U knjizi je Staljinu odao ono što je smatrao svojim zaslužnim za izgradnju oblika socijalizma u Sovjetskom Savezu, čak i ako je to, po Deutscherovom mišljenju, bilo izopačenje vizije Karla Marxa, Vladimira Lenjina i Lava Trockog.[potreban citat] Staljinova biografija učinila je Deutschera vodećim autoritetom za sovjetska pitanja i Rusku revoluciju. Nakon toga je napisao svoje najambicioznije djelo, trotomnu biografiju Trockog: Naoružani prorok (1954.), Nenaoružani prorok (1959.) i Izopćenik prorok (1963.). Ove su knjige bile temeljene na detaljnom istraživanju Trockijevih arhiva na Sveučilištu Harvard. Velik dio materijala sadržanog u trećem svesku bio je prije nepoznat, budući da je Trockijeva udovica, Natalija Sedova, dala Deutscheru pristup zatvorenom dijelu arhiva. Deutscher je planirao zaključiti svoju seriju studijom o Lenjinu, ali `Lenjinov život` ostao je nedovršen u vrijeme Deutscherove smrti, dijelom zbog politički motiviranog uskraćivanja sveučilišnog mjesta.[21] Kako je kasnije otkriveno, Isaiah Berlin, koji je zamoljen da procijeni akademske kvalifikacije Deutschera, protivio se takvom promaknuću zbog duboko prokomunističke militantnosti kandidata.[22]

U 1960-ima, porast ljevičarskih osjećaja koji je pratio Vijetnamski rat učinio je Deutschera popularnom figurom na sveučilišnim kampusima u Britaniji i Sjedinjenim Državama. Do tada je Deutscher prekinuo s konvencionalnim trockizmom, iako nikada nije odbacio samog Trockog i ostao je predani marksist. Godine 1965. Deutscher je sudjelovao u prvom `Teach-Inu` o Vijetnamu na Sveučilištu Kalifornija u Berkeleyu, gdje su tisuće studenata slušale njegovu optužnicu protiv Hladnog rata.[14] Bio je predavač G. M. Trevelyana na Sveučilištu Cambridge od 1966. do 1967., a također je šest tjedana predavao na Državnom sveučilištu New York.[14] U proljeće 1967. gostovao je kao predavač na Sveučilištu New York, Princetonu, Harvardu i Columbiji.[14] Predavanja G. M. Trevelyana, pod naslovom Nedovršena revolucija, objavljena su nakon Deutscherove iznenadne i neočekivane smrti u Rimu 1967., kamo je otišao na talijansku televizijsku emisiju. Bila je to predstava o padu Trockog, koju je napisao i režirao Marco Leto, s Francom Parentijem kao Trockim i Renzom Giovampietrom kao Staljinom u glavnim ulogama. Memorijalna nagrada u čast Deutschera, nazvana Deutscherova memorijalna nagrada, dodjeljuje se svake godine knjizi `koja predstavlja najbolji i najinovativniji novi tekst u ili o marksističkoj tradiciji`. U svojim djelima Deutscher je napravio razliku između klasičnog marksizma i vulgarnog marksizma.[23]

Odnos prema judaizmu i cionizmu
Unatoč tome što je bio ateist, Deutscher je naglašavao važnost svog židovskog nasljeđa. Skovao je izraz `nežidovski Židov` kako bi ga primijenio na sebe i druge humanističke Židove. Deutscher se divio Eliši ben Abuyahu, židovskom heretiku iz 2. stoljeća poslije Krista.[24] Međutim, nije se bavio specifično židovskom politikom. U Varšavi se pridružio komunističkoj partiji, a ne židovskom Bundu, čijim se `jidišističkim` stavovima protivio. Deutscher je napisao: `Religija? Ja sam ateist. Židovski nacionalizam? Ja sam internacionalist. Ni u jednom smislu nisam Židov. Međutim, ja sam Židov silom svoje bezuvjetne solidarnosti s progonjenima i istrijebljenima. Židov sam jer osjećam puls židovske povijesti; jer bih želio učiniti sve što mogu kako bih osigurao stvarnu, a ne lažnu, sigurnost i samopoštovanje Židova.`[24]

Prije Drugog svjetskog rata, Deutscher se protivio cionizmu kao ekonomski nazadnom i štetnom za cilj međunarodnog socijalizma. No nakon Holokausta požalio je zbog svojih predratnih stavova, jadikujući: `Da sam, umjesto što sam se 1920-ih i 1930-ih protivio cionizmu, poticao europske Židove da odu u Palestinu, možda bih pomogao spasiti neke od života koji su trebali biti ugašeni u Hitlerovim plinskim komorama.` Zalagao se za uspostavljanje Izraela kao `povijesne nužnosti`, kako bi se osigurao dom preživjelim europskim Židovima; i rekao je da je njegov anticionizam, koji sam `naravno odavno napustio... bio utemeljen na povjerenju u europski radnički pokret ili, šire gledano, na povjerenju u europsko društvo...i civilizacije koju to društvo i civilizacija nisu opravdali.`[25] U 1960-ima postao je kritičniji prema Izraelu zbog njegovog neuspjeha da prizna oduzimanje imovine Palestinaca, a nakon Šestodnevnog rata 1967. zahtijevao je da se Izrael povuče s okupiranih teritorija. `Ovo šestodnevno čudo`, komentirao je, `najnoviji, prelaki trijumf izraelskog oružja jednog će se dana pokazati... kao katastrofa u prvom redu za sam Izrael.`[26]

Što se tiče izraelsko-palestinskog sukoba, Deutscher je napisao sljedeću alegoriju: `Čovjek je jednom skočio s gornjeg kata goruće kuće u kojoj su mnogi članovi njegove obitelji već poginuli. Uspio je spasiti život; ali dok je padao, udario je osobu koja je stajala dolje i slomio joj noge i ruke. Čovjek koji je skakao nije imao izbora; no čovjeku sa slomljenim udovima bio je uzrok njegove nesreće. Kad bi se obojica ponašali racionalno, ne bi postali neprijatelji. Čovjek koji je pobjegao iz goruće kuće, nakon što se oporavio, pokušao bi pomoći i utješiti drugog patnika; a ovaj bi možda shvatio da je žrtva okolnosti nad kojima nijedan od njih nije imao kontrolu. Ali pogledajte što se događa kada se ti ljudi ponašaju iracionalno. Ozlijeđeni čovjek krivi drugog za svoju bijedu i kune se da će ga natjerati da plati za to. Drugi, bojeći se osvete osakaćenog čovjeka, vrijeđa ga, udara ga nogama i tuče ga kad god se sretnu. Udaren čovjek ponovno se kune na osvetu i ponovno biva udaren i kažnjen. Gorko neprijateljstvo, tako slučajno u početku, stvrdnjava se i počinje zasjenjivati ​​​​cijelo postojanje oba čovjeka i trovati im umove.