Godina izdanja: 2003
ISBN: 9958-500-22-1
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Veliki format, ilustrovano, retko u ponudi.

Autor - osoba Kozličić, Mithad
Naslov Regiones flumina Unnae et Sanee in veteribus tabulis geographicis = Unsko-sansko područje na starim geografskim kartama : (izbor karata, planova i veduta u kontekstu historije Unsko-sanskog područja od kraja 15. do početka 18. stoljeća) / Mithad Kozličić ; [suradnici Anamarija Kurilić ... [et al.]
Uporedni naslov Unsko-sansko područje na starim geografskim kartama
Vrsta građe knjiga
Ciljna grupa odrasli, ozbiljna (nije lijepa knjiž.)
Jezik bosanski
Godina 2003
Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine ; Bihać : Arhiv Unsko-sanskog kantona, 2003
Fizički opis 495 str. : ilustr., geogr. karte ; 30 X 34 cm
(NUBBiH)
Napomene Bibliografija: str. 469-479, 488-489 ; bibliografske i druge bilješke uz tekst
Rječnik manje poznatih riječi, pojmova i stručnih termina: str. 480-489
Predmetne odrednice Bosna i Hercegovina -- Kartografija -- 15-18. st. -- Geografske karte
Bihać -- Kartografija -- Historija -- 15-18. st.

Predgovor
Unsko-sansko područje najzapadniji je dio Bosne i Hercegovine s gradom Bihaćom kao prirodnim središtem. Preciznije, na jugu i zapadu to je oblast donjeg i srednjeg dijela toka rijeke Une, a na istoku granicu mu čini vodotok Sane. Od spojnice Bihać – Bosanska Krupa, na srednjem toku Une, put sjevera proteže se preko cazinskih i bužimskih do kladuških brežuljkasto-zaravnjenih dijelova.
Historijski to je jedno od najzanimljivijih područja jugoistoka Evrope. Na njemu su se ukrštali interesi različitih država od početka srednjeg vijeka. Prvo je najveći dio u sastavu Hrvatske, no ta Hrvatska od 1102. postaje dijelom Ugarske, da bi od 1527. došla pod vlast Austrije. U tom smislu, prvi historijski dokumentiran spomen Bihaća 1260. godine, u funkciji je ugarsko-hrvatske kraljevske vlasti. Pa i dizanje Bihaća na rang slobodnog kraljevskog grada 1262. god., opet je sankcionirano diplomom iste kraljevske vlasti.
U kasnijim razdobljima na historijsku pozornicu Evrope stupa Osmansko Carstvo. Njegovo širenje i na teritorij srednjovjekovne Bosne s njezinim padom godine 1463., navijestit će novu vlast i na Unsko-sanskom području. Ipak, dolazak te vlasti neće biti brz. Od pada starog srednjovjekovnog bosanskog kraljevskog grada Ključa 1463., do dolaska Bihaća pod osmansku vlast 1592., proći će 129 godina. Za to vrijeme, dio po dio, cijelo će Unsko-sansko područje biti podvrgnuto novoj vlasti, a s time, automatski priključeno Bosni. To priključenje, od 1592. do 2003., što je punih 411 godina, bit će trajno integriranje u Bosnu i Hercegovinu.
Doduše, izuzev najnovijeg doba, od 1992. pa do danas, Bosna i Hercegovina, a s njom i Unsko-sansko područje, bit će pod različitim vlastima: osmanskom, austrougarskom, te u dvije Jugoslavije. Međutim, 1592. trajna je razdjelnica prije toga ovo je jedno od hrvatskih, a nakon te godine najzapadniji dio bosansko-hercegovačkog područja.
Sve se te geopolitičke situacije možda najzornije mogu uočiti analizom starih geografskih karata. No, općenito historiografskih radova o ovom području ima malo, a onih koji bi njegovu prošlost promatrali kroz prizmu historijske kartografije još manje. Preciznije, tek jedan. To je katalog izložbe priređene u bihaćkom Muzeju Unsko-sanskog kantona: Ključ Bosne je Bihać. Historijska dokumentacija o Bihaću u Kartografskoj zbirci Krieg[s]archiva u Beču od XVII do XIX vijeka, Bihać, 1998. Napisao ga je kustos tog Muzeja, Nijazija Maslak.
Osim tog kataloga relativno se dosta informacija može naći u tri knjige. Prvoj je autor Ratimir Gašparović. To je Bosna i Hercegovina na geografskim kartama od prvih početaka do kraja XIX. vijeka, Sarajevo, 1970. Druge su dvije: Descriptio Croatiae, Zagreb, 1993. i Descriptio Bosniae et Hercegovinae, Zagreb, 1998. Obje je napisao Mirko Marković.
U historiografskoj analizi od koristi su i različiti drugi naslovi, te se ne može kazati da za ovo djelo nisu realizirane određene predradnje. Upravo u tom smislu treba vidjeti i prethodnu knjigu autora ovog djela: Stanovništvo i naselja Unsko-sanskog područja 1879–1921. godine. (Etnička struktura stanovništva i naseljena mjesta Unsko-sanskog područja u službenim popisima 1879., 1885., 1895., 1910. i 1921. godine). Izdana je u Bihaću već dva puta: prvo 1998. i drugo izdanje 1999. godine.
Međutim, sva se prethodna literatura ipak može svesti jedino na predradnje kad je riječ o cjelovitoj analizi kartografskog predočavanja Unsko-sanskog područja na starim geografskim kartama. Stoga se kao temelj trebalo uzeti sami kartografski materijal razasut po brojnim svjetskim muzejima, arhivima i bibliotekama. Na to se dograđivalo, kad se god ukazala takva mogućnost, informacije iz drugih autentičnih historijskih izvora. Time se kartografski materijal, koji je i sam vrlo vrijedan historijski izvor, kompariralo s drugim vrelima. Ako se tome doda i kritičko vrednovanje sve dosadašnje literature, onda se može kazati da se stare karte uzelo kao temeljni izvor, ali kritički i u kontekstu svih drugih relevantnih informacija. Na takav se način iznova dao prilog historijskom vrednovanju Unsko-sanskog područja. Koliko je to bilo uspješno, najbolje će pokazati kasnija istraživanja drugih autora.
Pritom treba istaknuti da je kartografski materijal publiciran u ovom djelu tek jako reducirani izbor istovrsne građe koju čuvaju današnji evropski muzeji, arhivi i biblioteke. Unsko-sansko područje, a osobito Bihać kao njegov središnji grad, tokom historije imali su tako veliko značenje da gotovo nema važnijeg kartografa na čijoj karti, planu ili veduti nisu predstavljeni. Ako bi se barem približno željelo sve publicirati, to bi značilo obradu najmanje hiljada i više kartografskih radova različite kvalitete. Već takav broj karata značio bi višesveščano izdanje koje se možda radi financijskih razloga nikad ne bi realiziralo.
S druge strane, u odabranom materijalu bilo bi bezbroj ponavljanja jer razvitak kartografskih i geografskih spoznaja nije bio stalno pozitivan, s obzirom da je uvjetovan realnim historijskim činjenicama. Naime, Unsko-sansko područje pogranična je oblast prema Osmanskom Carstvu od 1592. odnosno, prema Austrijskom Imperiju nakon te 1592. god., kad njegova cjelina dospijeva pod osmansku vlast. Zato i jest stalno u žiži interesa, pa se radi tog interesa izraženog i na onodobnim evropskim tržištima, često plagiraju stariji kartografski radovi ili tek minimalno dorađuju. Time geografija ovog područja nije ništa dobila, pa je to bio dopunski razlog za redukciju. U svijetu takvih objektivnih činjenica nastao je ovaj izbor. Sav ostali kartografski materijal, osobito onaj iz bečkog Ratnog arhiva, najvećim je dijelom iskorišten kao komparativna građa.
•
O općoj koncepciji same knjige potrebno je istaknuti najvažnije. Prvo, naslov je utoliko specifičan što dosad u Bosni i Hercegovini nisu priređivana ovakva djela. U Evropi se već stotinjak godina ustalilo da još jedino historijska djela utemeljena na kritičkoj analizi starog kartografskog materijala nose latinski naziv. Dio tog standarda je i isticanje naslova na jeziku na kojem je knjiga pisana. Tako je ranije učinjeno s knjigom o kartografiji istočnog Jadrana: Mithad Kozličić, Monumenta cartographica maris Adriatici Croatici. Kartografski spomenici hrvatskog Jadrana, Zagreb, 1995. Pritom se u podnaslovu te knjige istaklo da je ona izbor kartografske građe do kraja 17. stoljeća. Stoga se analogno postupilo i ovdje: Regiones flumina Unae et Sanae in veteribus tabulis geographicis. Unsko-sansko područje na starim geografskim kartama. (Izbor karata, planova i veduta u kontekstu historije Unsko-sanskog područja od kraja 15. do početka 18. stoljeća).
Drugo, predočeni kartografski materijal nastojalo se kritički analizirati s obzirom na druge historijske pisane izvore: izvještaje, opise i sl. Te se dokumente, pisane u originalu na latinskom, njemačkom, talijanskom, osmanskoturskom itd., ovdje donijelo u ponešto slobodnijem prijevodu kao kraće ili veće izvode, najčešće s komentarom u bilješkama (fus-notama). Tako se dobilo potrebni spoj slikovne (karta) i pisane vizije historije ove oblasti.
Treće, ako se mjestimično šire navodilo pisane historijske izvore, kako je ovo ipak djelo o starim geografskim kartama, bilo je potrebno i tom dijelu historijske građe pokloniti adekvatnu pažnju. Jedini način u tome je objaviti je tako da bude čitljiva, tj. da se na tiskanoj karti mogu uočiti svi kartografirani geografski podaci. Budući da je za shvaćanje historijskih procesa na Unsko-sanskom području jako važna šira regija, nastojalo se priređenjem građe za objavu i to postići. Stoga se najčešće prvo dalo cjelinu ili veći dio cijeline kartografskog djela, a zatim u uvećani detalj fokusiran na ovu oblast. Oboje je bilo moguće učiniti jedino na listovima većih dimenzija, pa je to bio temeljni razlog da knjiga bude priređena i štampana u ovakvom formatu.
Četvrto, u analizi se pokazalo korisnim posegnuti za modernim historijskim kartama različitih autora 20. stoljeća, kako bi se pomoću njih objasnilo nekadašnje geopolitičke, geostrateške i druge relacije, osobito razgraničenja prisutna na starom kartografskom materijalu. U sličnom kontekstu iz literature 19–20. stoljeća preuzelo se tlocrte utvrda nastale na temelju rezultata arheoloških istraživanja, jer su važni u kritičkoj analizi starih planova i veduta istih tih utvrđenja. Analogno je s fotografijama.
Peto, u tekstove je integrirano i nešto vinjeta preuzetih iz knjiga 17–19. stoljeća. Naime, pojedine cjeline ovog djela su veličine kakva se autoru činila optimalnom. Nerijetko bi to značilo da bi njihovi tekstovi završavali na takav način da bi ostale u desnom, a ponekad već i od lijevog stupca, velike praznine. Da se to ne bi desilo, praznine se popunilo vinjetama. One su same po sebi likovno dopadljive, pa se čini da se njihovim uvrštenjem u knjigu, a i to je dio evropske tradicije priređenja ovakvih djela, bitno dobilo na vizualnoj razini kvalitete.
Uži stručni kriteriji važni za koncepciju ovog djela, zbog svoje su važnosti izdvojeni, te detaljnije objašnjeni u narednom poglavlju: Uvodne napomene.
•
Knjiga je rezultat iznimno složenog i vremenski vrlo dugog istraživačkog projekta. Godine su to obilaska instituta, muzeja, arhiva i biblioteka u različitim državama. Ipak, iz financijskih razloga, ponajviše onih u Hrvatskoj. Pritom treba imati u vidu da su ovakva istraživanja redovito dosta skupa. Nije to jedino putovanje i višednevni boravak u gradu gdje se arhivski, bibliotečno ili u muzeju čuva stara kartografska građa. Podjednako se to odnosi na prijenos te građe na kvalitetan medij. Fotokopija, bez obzira koliko kvalitetno bila učinjena, najčešće nije dovoljno dobra za kasniju reprodukciju u knjizi. Stoga se karte ili njihovi segmenti fotografiraju najmanje na format 30 x 40 cm, prenose na dijapozitiv ili, što je optimalna varijanta u ovom informatičkom dobu, skeniraju i pohranjuju na CD-u. Sve to ima svoju cijenu, a nju sam morao podmiriti sam iz vlastitih financijskih sredstava.
U spomenutim obilascima nesebičnu su mi pomoć pružili brojne kolegice i kolege. Međutim, posebnu podršku i pomoć pružili su mi mr. sc. primarius Adem dr. Salihagić iz Bihaća i mr. sc. Zvonko Orešković iz Beča. Njima, kao i svima drugima koji su mi pomogli na različite druge načine, i na ovom mjestu dugujem iznimnu zahvalnost.
U Splitu, početkom proljeća 2003.
Autor

Tags: Unsko-sansko područje, Una, Sana, Bihać, Bosanska Krupa, Cazin, Bužim, Velika Kladuša, historijska kartografija, stare geografske karte, kartografska građa, planovi, vedute, Bosna i Hercegovina, Osmansko carstvo, Austrougarska, Habsburška monarhija, srednjovekovna Bosna, srednjovekovna Hrvatska, Vojna krajina, geopolitička istorija, granična područja, kartografski prikazi, istorijski izvori, Ratni arhiv u Beču, muzeji i arhivi, utvrđenja, granične tvrđave, Ključ, osmanska vlast, evropska kartografija, regionalna istorija, kulturna baština, istoriografija, topografija, toponimi, geostrateški položaj, istorijski atlasi, krajiška istorija.

MG P41 (N)