Godina izdanja: 2014
ISBN: 978-953-7892-24-1
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Naslov Pisma vjekoslava Maksa Luburića : 1952.-1969. : izvorna povijesna građa / pripremio Mile Boban Otporaš
Vrsta građe knjiga
Jezik hrvatski
Godina 2014
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Despot Infinitus, 2014
Fizički opis 1050 str. : illustrations, portraits ; 25 cm
Drugi autori - osoba Boban Otporaš, Mile (urednik)
Zbirka Biblioteka Hrvatska povijest
(karton)
Napomene Includes bibliographical references
Predmetne odrednice Luburić, Vjekoslav, 1913-1969
Politicians -- Croatia – Biography

PREDGOVOR
U vašim je rukama još jedno djelo iz naše biblioteke „Hrvatska povijest“, ovaj put djelo koje spada u izvornu povijesnu građu, a to su originalna pisma Vjekoslava Maksa Luburića koja je on pisao i slao između 1952. i 1969. godine, kada je ubijen. Ovo nije knjiga o Luburićevom životopisu, ovo nije knjiga o njegovoj ulozi u NDH, ovo nije knjiga koja će raspravljati o njegovom političkom, vojničkom i emigrantskom putu. O tome će jednoga dana izaći neka druga knjiga, u kojoj će se autor itekako trebati potruditi pozabaviti se svim aspektima Luburićeva života. Stoga ovdje nema potrebe iznositi niti najbitnije crte iz Luburićeva životopisa, jer su one općepoznate, a onima koje nisu lako se mogu naći na internetu ili u enciklopedijama.
Ovo je knjiga koja donosi Luburićeva emigrantska pisma iz vremena nakon Drugoga svjetskog rata. Ovo su pisma u izvornom obliku ovdje objavljena, kako bi bila polazište za daljnja povijesna istraživanja, kako o samome Luburiću, tako i o emigrantskim zbivanjima među Hrvatima u to doba u cijelome svijetu. I to je jedina svrha ove knjige, bez da ikoga veliča ili vrijeđa, bez ikakvog navijanja, ali i bez ikakvog skrivanja. Danas nam je, više nego ikad, potrebno otvoriti sve naše povijesne teme, o svemu raspravljati, istraživati, pisati, objavljivati, a nikako ne ponavljati stare pogreške, kad se desetljećima mnogo toga držalo pod tepihom, kad se mnogo toga nije smjelo objavljivati, istraživati, kad su mnoge teme bile jednostavno zabranjene, ili su bile strogo kontrolirane, i na taj način posve jednostrano obrađivane.
Mnogo se govori i piše kako je hrvatsko društvo ponovno ideološki jako podijeljeno. Drugi svjetski rat Hrvate je grozno ideološki rascijepkao, u građanskom ratu, čije posljedice osjećamo itekako još i danas. Ovo je knjiga koja bi trebala doprinijeti ozdravljenju društva jer donosi ideje koje je Luburić počeo zagovarati u emigraciji, a to je pomirenje ustaša i hrvatskih partizana. Dakako, Luburića se ne može izvaditi iz konteksta te ga samo promatrati kao emigrantskog aktivista, političara, pisca... Jer Luburić ne može biti ni na koji način odvojen od onoga što se zbivalo ratnih godina u NDH, a posebno u Jasenovcu, za koji se Luburić najviše veže. O tome ovdje nema smisla uopće početi išta pisati jer je to posebna tema, koja iziskuje puno prostora i poseban angažman.
Ali osim važnosti za istraživanje Luburića i emigracije, Luburićeva pisma važna su zbog još nečega, što je posebno važno za našu suvremenu povijest, ali i sadašnjost. Rekao bih čak, zbog toga su i najvažnija, i zbog toga posebno vrijede biti objavljena kako bi bila dostupna svima. Spomenuo sam već da se Luburić u emigraciji zalagao za hrvatsko pomirenje, zbog čega se i razišao s Antom Pavelićem. Poznata je Luburićeva „Poruka izmirenja ustaša i hrvatskih partizana“ koja je objavljena u časopisu „Istarska Drina“, u 3./4. broju 1964. godine. Također je poznato da je Luburićevo štivo o pomirenju čitao i upijao Bruno Bušić, ali i da je na tome zdušno radio fra Dominik Mandić. I također je poznato da je Franjo Tuđman još za svojih disidentskih dana u Jugoslaviji čitao o Luburiću. Također se zna da je Tuđman krajem 80-ih bio na turneji po Kanadi te da je u Torontu, u dvorani „The Ontario Institute for Studies in Education“, 19. lipnja 1987. održao predavanje pod nazivom „Politika hrvatskog nacionalnog izmirenja“.
Stoga je više nego opravdano Luburićeva pisma objaviti hrvatskim čitateljima u izvorniku, kako bi bila dostupna svima za daljnja istraživanja. Ova knjiga i želi na tome ostati, a ne nikako biti na tragu bilo kakvih novih ideoloških podjela i sukoba.
Naš je cilj stremiti istini, i samo istini.
Zvonimir Despot

Vjekoslav Maks Luburić (Humac kod Ljubuškog, 1914 – Carcaixent, Španija, 1969) bio je hrvatski politički i vojni funkcioner, jedna od najkontroverznijih ličnosti hrvatske istorije XX veka. Kao pripadnik ustaškog pokreta učestvovao je u aktivnostima organizacije još pre uspostavljanja Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine.
Tokom Drugog svetskog rata obavljao je niz visokih dužnosti u aparatu NDH. Najpoznatiji je po ulozi u sistemu koncentracionih logora NDH, uključujući logor Jasenovac, zbog čega je nakon rata postao predmet brojnih istorijskih istraživanja i kontroverzi. Posle sloma NDH 1945. godine uspeo je da izbegne zarobljavanje i preko više evropskih zemalja stigao u Španiju, gde je živeo pod zaštitom režima Francisca Franca.
U emigraciji je organizovao i predvodio različite hrvatske političke i emigrantske inicijative. Izdavao je publikacije, održavao veze sa hrvatskim emigrantskim organizacijama širom Evrope i Amerike i razvijao sopstvene političke ideje o budućnosti hrvatskog nacionalnog pokreta. Tokom šezdesetih godina sve više se udaljavao od Ante Pavelića i zagovarao koncept hrvatskog nacionalnog pomirenja između nekadašnjih ustaša i hrvatskih partizana.
Ubijen je 20. aprila 1969. godine u mestu Carcaixent kod Valensije u Španiji. Njegovo ubistvo dugo je bilo predmet različitih tumačenja, a danas se uglavnom povezuje sa delovanjem jugoslovenskih bezbednosnih službi i njihovih saradnika.
Bez obzira na različite političke interpretacije, Maks Luburić ostaje jedna od ključnih i najspornijih ličnosti hrvatske ratne i emigrantske istorije, o kojoj se i danas vode brojne naučne i javne rasprave.

MG P75 (N)