ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1994
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Sećanja na opsadu Sarajeva, odlično očuvano.
Ratno izdanje, 1994.

Autor - osoba Malohodžić, Senad
Naslov Samo nade nisu umirale / Senad Malohodžić
Vrsta građe knjiga
Jezik hrvatski, srpski
Godina 1994
Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : Bosna Public, 1994
Fizički opis 174 str. ; 20 cm
Drugi autori - osoba Mehmedbašić, Enver (autor predgovora)
Napomene Str. 5-6: Predgovor / Enver Mehmedbašić.

Predgovor
Pred vama je zbirka reportaža Senada Malohodžića iz sarajevskih ratnih dana pod naslovom „Samo nade nisu umirale“. To je dokumentarno, faktografsko bilježenje autentičnih događaja, dragocjeno svjedočanstvo o najtežim danima šeher-Sarajeva iz pera još jednog Bašeskije.
Ako jednom neko bude čitao zapise ovog svjedoka, saznaće mnogo podataka o ljudima i događajima – to su stvarna imena, nadam se, još živih ljudi, surove istine, čak ublažene za merhamet i humanost bosanskog reportera; ovog stradalnika, jer svaki je čovjek na gubitku – koji je podnio muke ovog pakla na zemlji.
Svaki Sarajlija je i stradalnik, a mogao bi biti i Bašeskija, samo da se uhvati pera i bilježi šta se oko njega dešava. Vjerovatno bi svi građani Sarajeva mogli napisati jednu veliku knjigu u koju bi stale sve njihove ratne sudbine. Ali, kako to obično ne biva, zato postoje profesionalci, reporteri koji ostave pismeni trag o svojim savremenicima i njihovom životu.
Veteran novinarstva, Senad Malohodžić je, unatoč stradanjima što ih svijet ne pamti, i u najgorim časovima radio svoj novinarski posao, lutajući gradom između snajpera i granata. Za razliku od stranih novinara, koji to čine za velike pare sa šljemom na glavi, naši domaći novinari umjesto šljema imaju samo tvrdu bosansku glavu. I imaju smjelosti da poture glavu gdje drugi ne smiju ni nogu. Još, ako se nađe i hercegovački kamen, bar u bubregu – zar ima tvrđe i jače opreme?
Takav čovjek, Senad Malohodžić, napisao je ovu knjigu: čitajući je, vi šetate zajedno sa autorom kroz porušene sarajevske ulice, srećete mnoge poznate ljude, od pjesnika Izeta Sarajlića do hrabrog vozača Midže koji ni ranjen nije ostavljao volan, pa humoriste Džemala Dragolja koji je zabavljao borce na prvim linijama fronta.
Ima tu i slika kao iz same fantastike – zar to nije i ovaj prizor: jedna gladna domaćica izvodi u šetnju svoju jedinu kokoš, hraniteljicu i spasiteljicu?
O tempora, o mores!
Ili kafa udvoje sa nevidljivim snajperistom, dječaci koji igraju košarku između dvije granate, kanister vode kao najljepši poklon za vrijeme posjete. Sarajlijama je smrt postala kućna posjetiteljica, čak se izgleda i ona pripitomila kod ovih dobrih, gostoljubivih ljudi.
Ljudi su smrtni, ali život je vječan. „Sarajevo je starije od mržnje“.
O tome, i mnogo čemu još, govori ova knjiga Senada Malohodžića, publiciste i svjedoka sarajevske tragedije ratnih 1992, 1993. i 1994. godine.
Enver Mehmedbašić

U 700 dana opsade Sarajeva, koliko obuhvataju ova autentična svjedočenja, za reportersku bilježnicu, ratni dnevnik, bilo je mnogo građe za nastajanje jedne ovakve publikacije.
Novinarske obaveze, već od prvog dana sarajevskih ratnih stradanja, vodile su me na izvorišta događaja o kojima pišem, u neposrednu blizinu i stalno okruženje ljudi koji su stradali i imali šta da kažu o tim svojim stradanjima. Bilješke su to o običnim našim sugrađanima, skromnim i tihim ljudima, koji su se, ni krivi ni dužni, našli u vulkanskom grotlu, u paklu, u čvrstom zagrljaju smrti i razaranja, gladi i neimaštine.
Priče su to o ljudima, znanim i neznanim prijateljima koji su stradali kao nevini civili, o ljudima koji su samo željeli da žive i obavljaju svoje svakodnevne poslove; bilježenja o ljudskim sudbinama, o razorenim domovima i dušama, razdvojenim porodicama, pokidanim nitima, o ljudima koji su preko noći ostali beskućnici i silno osiromašeni gubitkom svojih najbližih.
Svjedočenja su ovo i o neuništivom duhu Sarajlija, njihovom ponosnom i prkosnom držanju, pobjedničkom duhu, stoičkom podnošenju nemilosrdnih udara granata i mržnje ljudi s one strane. Mnogo toga je umiralo oko njih, ali nade nisu nikada. Uvjerenje da mogu i moraju da izdrže nije ih napuštalo ni u najtežim trenucima. Njihove nade nikada nisu umirale. Ljudi takvog duha, tolike njegove snage, i mogli su da izdrže sve ovo.
Ipak, biće potrebno mnogo vremena da se potpuno izuče do sada nezabilježeni primjeri ljudske izdržljivosti, bitaka za prosti biološki opstanak.
Biću sretan ako bilježenjem ovih detalja iz života građana Sarajeva makar i malo doprinesem trajnom očuvanju od zaborava silnih stradanja kojima su bili toliko dugo izloženi.
Autor

MG P69 (N)