Jezik: Engleski
ISBN: Ss
Godina izdanja: Ss
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


George Woodcock (8. svibnja 1912. – 28. siječnja 1995.) bio je kanadski pisac političkih biografija i povijesti, anarhistički mislilac, filozof, esejist i književni kritičar. Bio je i pjesnik te je objavio nekoliko svezaka putopisnih zapisa.[1] Godine 1959. bio je osnivač i urednik časopisa Canadian Literature, prvog akademskog časopisa posebno posvećenog kanadskoj književnosti.[2] Izvan Kanade najpoznatiji je po svojoj knjizi Anarhizam: Povijest libertarijanskih ideja i pokreta (1962.).

Život
Woodcock je rođen u Winnipegu, Manitoba, ali se s roditeljima u ranoj dobi preselio u Englesku, pohađajući gimnaziju Sir Williama Borlasea u Marlowu i Morley Collegeu. Iako je njegova obitelj bila prilično siromašna, djed mu je ponudio platiti školarinu ako ode na Sveučilište Cambridge, što je on odbio pod uvjetom da pohađa teorijsku obuku za anglikansko svećenstvo.[3] Umjesto toga, zaposlio se kao službenik u Velikoj zapadnoj željeznici i tamo se prvi put zainteresirao za anarhizam.[potreban citat]

Woodcock je ostao anarhist do kraja života, napisavši nekoliko knjiga o toj temi, uključujući Anarhizam, antologiju Anarhistički čitatelj (1977.), te biografije Pierrea-Josepha Proudhona, Williama Godwina, Oscara Wildea i Petera Kropotkina. Tijekom tih godina upoznao je nekoliko istaknutih književnih ličnosti, uključujući T. S. Eliota i Aldousa Huxleyja, te uspostavio posebno blizak odnos s teoretičarom umjetnosti Herbertom Readom.[4] Njegovo prvo objavljeno djelo bio je Bijeli otok, zbirka poezije, koju je Fortune Press izdao 1940. godine.[5]

Woodcock je Drugi svjetski rat proveo radeći kao prigovarač savjesti na farmi u Essexu, a 1949. preselio se u Britansku Kolumbiju. „Kao zagovornik građanskog neposluha u skladu s Henryjem Davidom Thoreauom, slijedio je načela Lava Tolstoja, M. K. Gandhija i dr. Martina Luthera Kinga Jr. Kao pacifist, odbacio je „ludost“ revolucionarnog nasilja, a istovremeno je naglašavao potrebu za konvergencijom ciljeva i sredstava kako bi se spriječio novi autoritarizam.“[6]

U Camp Angelu u Oregonu, logoru za prigovarače savjesti, Woodcock je pomogao u osnivanju Untide Pressa, koji je nastojao javnosti predstaviti poeziju u jeftinom, ali atraktivnom formatu. Nakon rata vratio se u Kanadu i na kraju se nastanio u Vancouveru u Britanskoj Kolumbiji. Godine 1955. zaposlio se na odjelu za engleski jezik Sveučilišta Britanske Kolumbije, gdje je ostao do 1970-ih. Otprilike u to vrijeme počeo je plodnije pisati, objavivši nekoliko putopisnih knjiga i zbirki poezije, kao i djela o anarhizmu po kojima je najpoznatiji u suradnji s Ivanom Avakumovićem.[potreban citat]

Pred kraj života, Woodcock se sve više zanimao za ono što je vidio kao tešku situaciju Tibetanaca. Putovao je u Indiju, proučavao budizam, sprijateljio se s Dalaj Lamom i osnovao Društvo za pomoć tibetanskim izbjeglicama. Sa suprugom Inge osnovao je Canada India Village Aid, organizaciju koja sponzorira projekte samopomoći u ruralnoj Indiji. Obje organizacije primjer su njegovog ideala dobrovoljne suradnje među ljudima preko nacionalnih granica. [potreban citat]

Woodcocksi su osnovali Woodcockov fond kako bi podržali profesionalne kanadske pisce. Od 1989. godine pruža financijsku pomoć piscima usred projekata pisanja knjige koji se suočavaju s nepredviđenim financijskim potrebama koje ugrožavaju dovršetak njihovih knjiga. Dostupan je piscima fikcije, kreativne publicistike, drama i poezije. Početni fond programa iznosio je više od dva milijuna dolara, njime upravlja Writers` Trust of Canada, a do ožujka 2012. godine distribuirao je 887.273 dolara 180 kanadskih pisaca. [7]

George Woodcock umro je u svom domu u Vancouveru, Britanska Kolumbija, Kanada, 28. siječnja 1995. [8]

Orwell
Woodcock je prvi put upoznao Georgea Orwella nakon što su se javno posvađali na stranicama Partisan Reviewa. U svom `Londonskom pismu` objavljenom u izdanju časopisa od ožujka do travnja 1942., Orwell je napisao da je u kontekstu rata protiv fašizma pacifizam `objektivno profašistički`.[9] Kao osnivač i urednik časopisa Now, `antiratnih novina` koje je Orwell u svom članku spomenuo kao primjer publikacija koje su objavljivale doprinose i pacifista i fašista, Woodcock se tome usprotivio.[9]: 257  Woodcock je izjavio da je `časopis napustio svoju poziciju neovisnog foruma` i da je sada `kulturni časopis britanskog anarhističkog pokreta`.[9] Unatoč toj razlici, njih dvojica su postali dobri prijatelji i održavali su dopisivanje do Orwellove smrti, a Now će objaviti Orwellov članak `Kako siromašni umiru` u svom izdanju od 6. studenog 1946.[10]

Woodcock i Orwell također su bili aktivni članovi Odbora za obranu slobode.[potreban citat]

Woodcock je kasnije napisao djelo Kristalni duh (1966.), kritičku studiju Orwella i njegovog djela koja je osvojila Nagradu generalnog guvernera.[11] Naslov je preuzet iz posljednjeg retka pjesme koju je napisao Orwellu u spomen na talijanskog milicionera kojeg je upoznao u Barceloni u prosincu 1936. tijekom Španjolskog građanskog rata, susret koji Orwell opisuje u uvodnim stihovima romana Počast Kataloniji (1938.).[12]

Priznanje
Woodcock je odlikovan s nekoliko nagrada, uključujući stipendiju Kraljevskog društva Kanade 1968., medalju UBC-a za popularnu biografiju 1973. i 1976. te Molsonovu nagradu 1973. Godine 1970. primio je počasni doktorat Sveučilišta Sir George Williams, koje je kasnije postalo Sveučilište Concordia.[13] Prihvaćao je nagrade samo od svojih kolega, odbijajući nekoliko koje mu je nudila država, uključujući Red Kanade. Napravio je jednu iznimku 1994., primivši Slobodu grada Vancouvera.[14]

Biografija, The Gentle Anarchist: A Life of George Woodcock, objavljena je 1998. od strane Georgea Fetherlinga, te dokumentarac, George Woodcock: Anarchist of Cherry Street, autora Toma Shandela i Alana Twigga.