ISBN: Ostalo
Godina izdanja: .
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

lepo očuvano



ОБРЕД КРУНИСАЊА БОСАНСКОГА КРАЉА ТВРТКА I
Прилог историји крунисања српских владара у средњем веку
НИКОЛА РАДОЈИЧИЋ
С Р П С К А
А К Д Е М И Ј А
Н А У К А
Б е о г р а д
1948

ПОСЕБНА ИЗДАЊА

Ћирилица
Брош
шивен повез
82 странице


Stjepan Tvrtko I Kotromanić (oko 1338 - oko 10. marta 1391) je bio bosanski ban od 1353. do 1377. godine, a zatim i prvi bosanski kralj od 1377. do 1391. godine.
Tvrtko I Kotromanić
Ban Bosne
Vladavina
1353 - 1377
Prethodnik
Stjepan II
Kralj Bosne
Vladavina
1377 - 1391
Nasljednik
Stjepan Dabiša
Krunidba
26. oktobar 1377
Supružnik
Grubača
Jelica
Doroteja Bdinska
Djeca
Grubača
sin
Tvrtko
Ostoa
Vukić
Jelena
Dinastija
Kotromanići
Otac
Vladislav Kotromanić
Majka
Jelena Šubić
Rođenje
23. august 1338.
Srebrenik
Smrt
oko 10. marta 1391.
Mile
Mjesto sahrane
Mile (Arnautovići)
Krunisan je za kralja Bosne sa titulom - kralj Srbljem i Bosne i Pomoriju i Zapadnim stranam.[1]
Bio je sin kneza Vladislava, brata bosanskog bana Stjepana II, i Jelene Šubić, kćerke Jurja II. Šubića iz hrvatske vladarske obitelji Šubića, te unuk Stjepana I Kotromanića i Jelisavete, kćerke srijemskog kralja Stefana Dragutina i Katarine, unuke Bele IV. (Stjepan I. je imao prvu ženu prije Jelisavete). Njegova sestra je bila Katarina, grofica Celja, majka Hermana II. Celjskog i baka Barbare, carice Svetog Rimskog Carstva.[2] Njegova majka, Jelena Šubić, bila je po očevoj strani unuka hrvatskog bana i vladara cijele Bosne Pavla I. Šubića Bribirskoga i njegove žene Urse, dok je majka njegovog oca, Jelisaveta Nemanjić, bila je kćerka srpskog kralja, čija je majka bila potomak dinastije Anjou porijeklom iz Napulja, i ugarske princeze Katarine, kćeri hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V, čija je majka bila kćerka poglavara turskog plemena Kumana.

Bosansko kraljevstvo za vladavine Trvtka I. (omeđeno crvenom linijom)
Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Bosnu učinilo najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka najvećim vladarem u povijesti srednjovjekovne Bosne. Tada se razvijaju bosanski gradovi, trgovina i rudarstvo, te se kuje prvi zlatni novac na južnoslavenskim prostorima. Na tom novcu se prvi put javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih kraljeva. Slijedeći zlatnici u Bosni pojavit će se tek sa Stjepanom Tomašem.
Dolazak na vlast i odnosi sa Ludovikom Ugarskim
Tvrtko I postao je bosanski ban nakon smrti strica Stjepana II Kotromanića 1353. godine. Nakon smrti njegova oca 1354. uz njega je državne poslove vodila i majka Jelena. U prvo je vrijeme Tvrtko bio lojalan vazal hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I, koji je imao za ženu njegovu prvu rodicu, Elizabetu Kotromanić.
Uskoro je papa prouzrokovao spor između Tvrtka i Ludovika, koji je privremeno izglađen 1357. godine, kada je Tvrtko morao ustupiti Ludoviku Hum, navodno kao miraz Elizabete. Ludovik je 1363. ponovno poveo rat protiv svog vazala pod izgovorom akcije protiv bosanskih heretika - krstjana, ali se poražen morao povući. Pored toga Tvrtko je vodio borbe s bosanskim feudalcima, te je 1366. godine izbila buna na čelu s Tvrtkovim mlađim bratom Vukom, tako da su Tvrtko i majka Jelena morali napustiti Bosnu i skloniti se u Ugrasko-Hrvatsko kraljevstvo. Ali već 1367. godine, očito uz pomoć ugarskog kralja, koji je shvatio da je izazvao nemire od kojih ni Tvrtko, ni on neće imati nikakve koristi, Tvrtko se opet vraća u Bosnu na vlasti.
Pravo na srpsku krunu

Zlatnik Tvrtka I avers

Zlatnik Tvrtka I revers

Ostaci temelja crkve u Milama
Zajedno sa srpskim knezom Lazarom Hrebljanovićem porazio je oblasnog gospodara Nikolu Altomanovića 1373. i proširio se na područja Drine i Lima. Početkom 1377. od Balšića je preoteo Trebinje, Konavle i Dračevicu. U njegovoj državi bilo je područje ranije države Nemanjića. Na taj način je stekao uslove da preuzme i obaveze ranijih srpskih vladara u međunarodnim okvirima, naročito u odnosima sa Dubrovnikom, kojima je iz tog razloga i izdao povelju 1375. god. Tvrtko je imao i formalne uslove da to učini. Nakon smrti cara Uroša, potkraj 1371. godine, on se javio kao pretendent za upražnjenu srpsku krunu imajući i direktno srodstvo preko bake Jelisavete sa dotadašnjom vladarskom lozom Nemanjićima.
Krunisanje Tvrtka I izvršeno je 1377 godine u manastiru Mileševa ili u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Mavro Orbin u svome dijelu Kraljevstvo Slovena navodi da je Tvrtko okrunjen `od strane mitropolita samostana Mileševe i njegovih monaha u crkvi pomenutog mjesta`.[3] To je jedina informacija koja direktno govori o ovom događaju. Ona je kamen spoticanja o mjestu Tvrtkovog krunisanja. Uglavnom je srpska istoriografija povezuje sa manastirom Mileševa kod Prijepolja. U svečanoj povelji Dubrovčanima od 10. aprila 1378. kaže: `... i idoh v srbskuju zemlju ... i tamo šdšu mi vjenčan bih bogom darovanim mi vijencem na kraljevstvo praroditelj mojih`, tj. Nemanjića.[1] Navedena informacija ukazuje na dvostruko krunisanje. Među bosanskohercegovačkim historičarima prihvaćeno je mišljenje da se krunidba odigrala 1377. godine u Milima (današnjim Arnautovićima), kod Visokog. To je jedini samostan svetog Nikole kojeg spominje upravo Mavro Orbini. Kako se u povelji navodi mjesto krunisanja u srbskoj zemlji, a na kraju povelje se srpska zemlja odvaja od Bosne i Primorja, to ukazuje na Mileševu kao mjesto krunisanja.
Tvrtko se po tradiciji srpskih vladara nazvao Stefanom. Njegova titula pokazuje osnov po kojem je postavio legitimno pravo na upražnjenu srpsku krunu: kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani i počeli su da mu isplaćuju Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao srpskim vladarima. Tvrtkovo krunisanje i proglašenje kraljem u sintagmi `kralj Srbljem` odnoslilo se na teritorij koji je priključio Bosni između 1373. i 1377. godine. Njegove obaveze prema preostalim srpskim oblasnim gospodarima nisu postojale. Otuda u izvorima i nema informacija o prihvatanju ili neprihvatanju Tvrtkovog čina među srpskim oblasnim gospodarima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Realno stanje na terenu nije rezultiralo njihovom vazalnom odgovornošću, nekoj vrsti pravnog statusa prema novom kralju.
Pretenzije na Hrvatsku
Smrt hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I 1382. godine dala je povod Tvrtku, kao sinu Jelene, kneginje bribirske, da se umiješa i u hrvatske odnose. On se priključio hrvatskim feudalnim buntovnicima (Ivaniš Paližna, braća Horvati), koji su zajedno s mađarskim feudalcima ustali protiv Ludovikove kćerke Marije Anžuvinske, nove ugarske kraljice. Tvrtko je usmjerio svoju aktivnost prvenstveno na južnu Hrvatsku, koja je krvnim vezama bila u srodstvu s plemenom njegove majke.
Godine 1385. izdao je pismo (prema diplomatskim formulacija to pismo imalo je oblik povelje) ugarskom palatinu Nikoli Gorjanskom, u kojem je obećao da će biti vjeran ugarskim kraljicama Elizabeti i Mariji. Za uzvrat, od Ugarske dobio je Kotor.
Tvrtkova vojska pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače 1388. dobija bitku kod Bileće protiv nadirućih osmanskih trupa. U boju na Kosovu učestvovala je na strani kršćanskih saveznika i bosanska vojska kralja Tvrtka pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače. Postoji samo jedan historijski izvor iz prve ruke o Boju na Kosovu, a to su Tvrtkovi dokumenti iz druge polovine 1389.
Poslije bitke na Kosovu Tvrtko, kao pobjednik, pojačava pritisak na Dalmaciju, tako da su mu se 1390. godine pokorili gradovi Split, Trogir, Šibenik i ostrva Brač, Hvar i Korčula. U intitulaciji on se sada naziva kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Da su njegovi planovi sezali i dalje moglo se naslutiti i iz njegove ženidbe (1374) bugarskom princezom Dorotejom (kćerkom vidinskog bugarskog cara Sracimira). Središnji položaj Bosne, Tvrtkove rodbinske veze i feudalno rasulo u Hrvatskoj i Srbiji omogućilo je Tvrtku da okupi pod svojom vlašću veliku teritoriju. Daljnje okupljanje nasilno je prekinulo osmansko prodiranje.
Smrt
Tvrtko I je umro neočekivano 10. marta 1391. godine.[4][5] Naslijedio ga je rođak, Stjepan Dabiša. Tvrtko I je bio sahranjen u Crkvi sv. Nikole u naselju Mile.[6] Arheolozi su njegov grob zatekli u izuzetno dobrom stanju; preko kamenog lijesa još uvijek je bio prebačen kraljevski plašt s grbovima izvezenim u zlatnom brokatu.[7]
Ostavštvina
Za vrijeme Tvrtkove vladavine primjetna je politička stabilnost, značajan kulturni i duhovni napredak, što sve zajedno Bosnu čini najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka imenuje najvećim vladarem u historiji srednjovjekovne Bosne. Neki historičari bilježe odmah nakon Tvrtkovog krunisanja i prvo kovanje zlatnog novca na južnoslavenskim prostorima. Naredni zlatnici u Bosni pojavit će se tek sa Stjepanom Tomašem. S Tvrtkom u bosansku heraldiku ulazi zlatni ljiljan (lilium bosniacum). Razvijaju se gradovi, trgovina i rudarstvo.
Titule
Tvrtko je kroz svoju vladavinu mijenjao svoje titule i dodavao nove osvajanjem teritorija.
1353-1377: Tvrtko, milošću Božijom ban bosanski
1377-1390: Stefan Tvrtko, po milosti gospoda Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Donjim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli i Podrinju i k tomu
1390-1391: Stefan Tvrtko, po milosti gospoda Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Dalmaciji, Hrvatom, Donjim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli i Podrinju i k tomu
Pečat kralja Tvrtka

Pečat kralja Tvrtka I.
Tvrtko je polagao pravo na državu Nemanjića, pa se na njegovom vladarskom pečatu, koji je sačuvan na povelji kralja Dabiše, sa jedne strane prijestola nalazi štit sa dvoglavim orlom, grb Nemanjića, a sa druge strane štit podijeljen kosom gredom sa po tri ljiljana na svakom polju, grb Kotromanića. Bila je ovo prva upotreba dvoglavog orla kao grba srpske države, po pravilima zapadne heraldike, koja u srednjovjekovnu Bosnu rano prodire pod uticajem Ugarske. Grb Nemanjića i grb Kotromanića predstavljali su sugubi vijenac ili dvostruku krunu kojom je Tvrtko krunisan 1377. godine. Heraldički dvoglavi orao nalazio se kao ukras i u Bobovcu, grobnici bosanskih kraljeva.[8]
Porodica
Brak i potomci
Godine 1353. Tvrtko I je oženio bosansku plemkinju Grubaču, s kojom je imao jedno djete :
Grubaču, umrla oko 1420.
Grubača je umrla na porodu njihove kćerke Grubače.
Tvrtko se drugi put 1355. godine oženio plemkinjom Jelicom, koja mu je bila ljubavnica.S Jelicom Tvrtko je imao troje djece:
Tvrtka, umro na porodu
Tvrtka, umro 1373.
mrtvorođena kći
Nakon poroda mrtvorođene kćeri Jelica se zamonašila, 1362. godine. Godine 1374. Tvrtko I je oženio Doroteju Bugarsku, kćer bugarskog cara Ivana Stracimira i Ane Vlaške. Njihov brak ugovorio je ugarski kralj Ludovik I. Tvrtko je s Dorotejom imao bar jedno djete:
sin nepoznatog imena
Tvrtka II?, neki istoričari smataraju da je bio vanbračni sin Tvrtka
Nakon Dorotejine smrti Tvrtko je stupio u pregovore s austrijskim vojvodom Albertom III o mogućem braku s nekom Habsburgovkom, ali ti pregovori nisu urodili plodom. Tvrtko je imao i vanbračnu djecu i mnogo ljubavnica.
Stjepan Tvrtko II Tvrtković (možda zakoniti sin s kraljicom Dorotejom, a možda vanbračni sin) [9]
vrtko je u vezi sa sanskom plemkinjom Vukoslavom imao vanbračnog sina
Stjepana Ostoju, koji je postao kralj Bosne;
Vuk Banić, koji je možda bio vanbračni sin Tvrtka I i robinje Grubače, ali možda i sin Tvrtkovog brata Vuka[10], i koji se s Tvrtkom II borio za bosansku krunu;
Jelena, koju Chronicon Polono-Silesiacum naziva Tvrtkovom vanbračnom kćerkom , a koja se udala za opavskog vojvodu Przemeka I i imala dvije kćerke i sina, te umrla 1434. ili 1435. godine.[11]
Preci
Tvrtko I je patrilinearno bio potomak bosanske vladarske porodice Kotromanića, a njegova majka je bila patrilinearno potomak hrvatske vladarske porodice Šubića. Majka njegovog oca, Jelisaveta Nemanjić, bila je kćerka srpskog kralja, čija je majka bila potomak dinastije Anžuj porijeklom iz Napulja, i ugarske princeze, čija je majka bila kćerka poglavara turskog plemena Kumana. Nemanjići su mu bili, po povelji Dubrovčanima od 10. aprila 1378., praroditelji, roditelji: ...nasljedovati prjestol mojih praroditelj, gospode srbske, za nje bo ti budu moi praroditelnije v zemljnjem carstvje carstvovaše, i na nebesnoe carstvo preselili se...zemlju praroditelj mojih... i idoh v srbskoju zemlju, želaje i hote ukrjepiti prjestol roditelj moih, i tamo šdšu mi vjenčan bih Bogom darovanim mi vjencem na kraljevstvo praroditelj mojih, jako biti mi o Hristje Isuse blagovjernomu i Bogom postavljenomu Steanu, kralju srbljem i Bosnje i pomoriju i zapadnim stranam, i po tom načeh se Bogom kraljevati i praviti prijestol srbskije zemlje... [12]


















8. Prijezda I Kotromanić











4. Stjepan I Kotromanić














18. Stjepan I Šubić







9.











2. Vladislav Kotromanić

















20. Uroš I Nemanjić







10. Dragutin Nemanjić











21. Jelena od Napulja







5. Jelisaveta Nemanjić














22. Stjepan V, kralj Ugarske







11. Katarina od Ugarske











23. Elizabeta Kumanska







1. Tvrtko I Kotromanić




















12. Pavao I Šubić











6. Juraj II Šubić














3. Jelena Šubić
















O Tvrtku I
Tvrtko I (Stjepan Tvrtko I), ban i kralj (?, 1338. ili 1339 — ?, 8. III. 1391). Kad je bez muških potomaka umro ban Stjepan II, za njegova nasljednika stanak je izabrao Tvrtka, sina banova brata. Kako nije imao više od 15 godina, oslanjao se na iskustvo i pomoć oca Vladislava 1353–54. i majke Jelene 1353–57. Na početku banovanja s ocem je obilazio zemlju i uređivao odnose s vlastelom. U Humskoj je zemlji 1353–54. zajamčio s ostalim članovima obitelji knezu Vlatku Vukoslaviću posjede koje je on već držao, a mati mu je s mlađim bratom Vukom pošla u Ugarsku da od Ludovika I. ishodi pristanak na prijestolnu promjenu. Vrativši se u zemlju, održala je s Tvrtkom stanak »sve Bosne, Donjih kraja, Zagorja i Humske zemlje« u Milama na kojem je mladi vladar s njom vlasteli potvrdio povlastice i posjede te im jamčio osobnu i imovinsku sigurnost. Tražiti potporu nastavio je Tvrtko i 1355. te se u pol. veljače praćen velikašima sastao u Đakovu s bosanskim biskupom Peregrinom, franjevačkim vikarom Franjom iz Firence i nekim dubrovačkim trgovcima. Nakon povratka upleo se u sukobe oko Klisa i Skradina, ostavštine kneza Mladina III. Bribirskoga, na koju je, po majci, polagao prava te je u svibnju u pratnji vojske s majkom boravio u Duvnu, odakle je odlazio u Knin na pregovore s hrvatskim podbanom. Trebao je dobiti gradove pokojnoga kneza Grgura II. Bribirskoga i grad pokojne majčine sestre Katarine koji je držao Novko Čubranić, ali nema podataka da ih je i dobio. Kad je stekao Hum, Ludovik I. je u srpnju 1357. potvrdio Tvrtku i Vuku banstvo nad Bosnom i Usorom, uz uvjet da jedan od njih boravi na kraljevskom dvoru i da iskorjenjuju heretike. To nije smetalo kralju da radi protiv Tvrtkovih interesa tako što je pod zaštitu primio neke njegove podanike, poput donjokrajskih Grgura i Vladislava Pavlovića iz roda Hrvatinića, i oslobodio ih obveza prema banu. Time je bosanski državni teritorij bio okrnjen. Na poč. 1362. posredovao je u novom ratu između Dubrovnika i kneza Vojislava Vojinovića, koji je pregovore odbio. Bosansko-ugarski odnosi narušeni su u proljeće sukobom hrvatsko-dalmatinskoga bana Nikole Széchyja i Sanka Miltenovića (riješen u ljeto posredovanjem Dubrovnika). Godinu poslije Bosna i Ugarska bile su u ratu u koji je osobno pošao Ludovik I, kako sam izjavljuje u ispravi, da »iskorijeni nebrojeno mnoštvo patarena i heretika«, odnosno, kako je pisao njegov životopisac J. Küküllei, da kazni »drskost nekih buntovnika«. U Bosnu su 1363. iz Ugarske upućene dvije vojske. Prva je predvođena kraljem u prvoj polovici srpnja opsjedala grad Sokol na Plivi (11. VIII. 1366. Tvrtko je nagradio vojvodu Vukca Hrvatinića zato što je obranio grad), a druga u rujnu Srebrenik u Usori. Oba pohoda završila su bez uspjeha. U inozemstvu je Tvrtkov ugled porastao (u rujnu 1364. primljen je s majkom i bratom za mletačkoga građanina), ali su u zemlji stvari pošle neželjenim smjerom, a glavnu ulogu u tom imala su utjecajna vlastela. Dubrovčani i Mlečani žalili su se da su u Bosni zavladali grabež i pljačka, a već u veljači 1366. nezadovoljna vlastela zbacila su Tvrtka s vlasti te banom proglasila brata mu Vuka. Tvrtko je s majkom pošao u Ugarsku i od Ludovika I. ishodio potporu da se vrati na vlast, a na Vuka i pobunjenike pošao je s vojskom. Do kraja ožujka obnovio je vlast u Donjim krajima, Rami, Humu, Usori, a Vuk se zakratko održao u istočnim dijelovima zemlje sa stolnim Bobovcem. Uskoro se Tvrtkov položaj neočekivano pogoršao kad se od njega potkraj 1366. odmetnuo Miltenović, pa je u proljeće 1367. morao ratovati protiv njega i bratovih privrženika. Miltenović mu se pokorio, a pokušaj Dubrovčana da pomire braću nije uspio, te je Vuk i sljedećih godina pokušavao ugroziti bratov položaj dok se najposlije nisu pomirili prije 1374. Miltenović je 1368. pristao uza župana Nikolu Altomanovića, koji je zauzeo zemlje svojega strica, kneza Vojislava Vojinovića, i time izazvao Tvrtka koji je podupirao kneževu udovicu. Dubrovački pokušaj mirenja nije uspio, pa je sukob završen 1369. Miltenovićevim izgonom iz zemlje. To je dovelo do smirenja Tvrtkovih odnosa s Altomanovićem, ali su se oni pogoršali nakon što je 1372. Tvrtko sklopio savez sa srpskim knezom Lazarom Hrebeljanovićem, kojemu je Altomanović uzeo Rudnik. Saveznici su ga uz ugarsku vojnu pomoć napali i prisilili da se povuče u Primorje, a njegove su zemlje podijelili. Tvrtko je dobio Podrinje s Pivom i Tarom, srednje i donje Polimlje (Prijepolje, Pljevlja, Foča, Goražde, Višegrad, Onogošt, Bileća, Gacko, Mileševa). Nakon tih uspjeha u jesen 1374. oženio se bugarskom princezom Dorotejom, kćeri vidinskoga cara Ivana Sracimira (Stracimir). Vjenčanje je po katoličkom obredu obavio bosanski biskup Petar u mjestu Elye (loco Elye), kojega zemljopisni položaj nije utvrđen (S. Andrić misli da je riječ o Vinkovcima). Tvrtko je i prije održavao dobre odnose s predstavnicima Katoličke crkve, biskupom Petrom, kojega je nazivao svojim duhovnim ocem, i franjevačkim vikarom Franjom iz Firence, koji je slovio za utjecajnu osobu na njegovu dvoru. Kako je učvrstio vlast i proširio državu, počeo se pripremati za krunidbu. Radi toga aktualizirao je krvnu vezu po baki s Nemanjićima. To mu je srodstvo poslužilo da polaže pravo na »sugubi vijenac« (dvostruka kruna) kao simbol dviju država, na jednu po nasljedstvu bosanskih predaka, za koje se uvriježilo mišljenje da su vladali Bosnom od njezina postanka, a na drugu po tom što je nakon smrti njegovih »praroditelja« ostala bez vladara. Na poč. 1377. Tvrtko je u sporazumu s nekim Trebinjcima izazvao pobunu protiv vlasti Balšića te potom zaposjeo Trebinje, Konavle i Dračevicu. Tim činom dovršio je teritorijalno širenje svoje države, pa je u jesen, vjerojatno 26. listopada, uzeo kraljevski naslov i okrunio se za kralja »Srbljem i Bosni i Pomorju i Zapadnim stranama«. Pojedinosti oko toga njegova čina u historiografiji još nisu razriješene. Prema uglavnom dobro obaviještenom Orbiniju, krunidba je obavljena u Mileševi, kultnom mjestu dinastije Nemanjića, a prema dubrovačkim diplomatičkim vrelima u toj ulozi spominju se Mile, doduše pri krunidbi nekih Tvrtkovih nasljednika (izglede Mila povećavaju rezultati arheoloških iskopavanja na tom lokalitetu, kako je pokazao P. Anđelić). U historiografiji prevladava mišljenje da je Tvrtko uzeo kraljevski naslov uz pristanak Ludovika I, vrhovnoga gospodara bosanskoga vladara i srpske gospode. Naslov su mu priznavali Mlečani i Dubrovčani, kraljem ga je nazivala i Ludovikova nasljednica, kraljica Marija, tek mu ga je Žigmund Luksemburgovac uskratio, nazvavši ga 1389. banom. Po uzoru na srpske vladare Tvrtko je uzeo vladarsko ime Stjepan, koje su od tada nosili njegovi nasljednici. Reorganizirao je dvor preuzevši neka zvanja, službe i ceremonijal srpskoga (dijaka je zamijenio logotet, kaznaca protovestijar, naslovu stavilac odgovarala bi bizantska dvorska titula domestika i domestika stolnika). Djelovanje je pak usmjerio prema primorskim krajevima. Najprije je 1378. Dubrovčanima potvrdio povlastice svojih prethodnika, potom im je potkraj te i na poč. sljedeće godine slao vojnu pomoć za obranu Stona u slučaju mletačkoga napadaja. Nakon što su mu Kotorani 1379. uputili izaslanika Marina Mihova Buću s izjavom da se njihov grad želi staviti pod njegovu vlast, umiješao se u rješavanje kotorskih prilika. Na grad je polagao pravo kao na dio države svojih nemanjićkih »praroditelja«, privlačio ga je solanama, trgom i iskusnim poslovnim ljudima koji bi mogli unaprijediti bosansko gospodarstvo i financije. Kad su se Kotorani 1379. pokorili Ludoviku I, Tvrtko je odlučio sagraditi novi grad na ulazu u Bokokotorski zaljev i tako riješiti pitanje luke i trgovišta. Na obali Župe Dračevice sagradio je 1382. tvrđavu Sveti Stefan, poslije nazvanu Novi (Castelnuovo, Castrum novum), odlučan pod njom otvoriti trg soli. Odluku su naklono primili kotorski i talijanski trgovci, ali su se Dubrovčani žestoko usprotivili ističući da je to protivno »starim zakonima« po kojima se sol mogla prodavati samo u Drijevima, Dubrovniku, Kotoru i Svetom Srđu na Bojani. Tvrtko je popustio i 2. XII. 1382. zabranio prodaju soli pod Novim. U međuvremenu umro je 1382. Ludovik I, pa je Tvrtko s vojskom upao u Hum i do kraja godine zauzeo ga s trgom Drijeva. Uskoro je pod svoju vlast povratio Zapadne strane i Krajinu. Nakon tih uspjeha pokušao je izgraditi mornaricu. U Mlecima je 1383. kupio laku galiju i naručio da mu izrade još dvije, mletačkoga građanina Nikolu Baseja najmio je u službu admirala i ispod grada Brštanika blizu ušća Neretve počeo graditi brodogradilište. Razvoj ugarskih prilika išao je u prilog njegovim političkim planovima. Sa zanimanjem je pratio događaje i raspoloženje prema kraljicama Elizabeti i Mariji u Dalmaciji, ali se držao pomirljivo, pa je 1385. za »neutralnost« bio nagrađen Kotorom. Preokret u njegovu držanju nastupio je nakon nasilne smrti Karla II. Dračkoga, za koju su bili optuženi Elizabeta i palatin Nikola I. Gorjanski. Kad se politička scena podijelila, on se odlučio za stranku Karlovih pristaša. Na njihovoj strani već je djelovao vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, kojemu je Tvrtko 1380. podijelio naslov »velikoga vojvode«, a sâm se odlučnije uključio tek nakon što se Žigmund 1387. okrunio za kralja i udario na političke protivnike. Žigmund se oslanjao na mletačku pomoć, a njegovim protivnicima pomogli su Tvrtko i knez Lazar. U travnju je Tvrtko obnovio ugovor s Dubrovčanima, u srpnju je zaposjeo Klis i u tvrđavu stavio svoju posadu, zatim Vranu i Omiš, u prosincu Ostrovicu, a na poč. 1388. Knin. Upravu nad posjedima u hrvatskim krajevima povjerio je Ivanu Paližni i imenovao ga namjesnikom i banom u Hrvatskoj. Gradovi Split, Šibenik i Skradin pokušali su se obraniti savezom. Nespremni da se pokore i nemoćni da se odupru, gradovi su otezali s odlukom, a Tvrtko im je slao poruke s takvim zahtjevima 1388. i 1389. I dok je očekivao potpun uspjeh, uslijedio je turski napadaj na srpsku državu. Tvrtko se osjećao obveznim zaštititi državu »praroditelja«, te je poslao vojsku iz Dalmacije pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića u pomoć savezniku Lazaru. Bosanske čete sudjelovale su 15. VI. 1389. u bitki na Kosovu, o ishodu koje je Tvrtko poslao u Trogir i Firencu slavodobitne vijesti. Odsutnost bosanske vojske iz Dalmacije pokušao je iskoristiti Žigmund koji se u srpnju 1389. spremao za rat protiv »bosanskoga bana«, ali se ratovanje svelo na akcije bana cijele Slavonije Nikole od Lučenca u široj zadarskoj okolici, dok je Žigmund napad usmjerio protiv srpske države. God. 1390. Split, Trogir i Šibenik te Brač, Hvar i Korčula priznali su Tvrtkovu vlast (jedino je Zadar ostao izvan bosanske vlasti). On im je zauzvrat potvrdio njihova autonomna prava. Proširivši vlast na Dalmaciju i južnu Hrvatsku do Velebita, unio je te stečevine u svoj vladarski naslov te se od kolovoza počeo nazivati »kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja itd.«. Tada je bio na vrhuncu moći. U ljeto je primio u Sutjesci splitskoga nadbiskupa i u svoju zaštitu uzeo posjede i prihode njegove Crkve. Uređivao je državne poslove, banske naslove podijelio Ivanišu Horvatu i Ivanu Paližni, a Pavlu Klešiću naslov vojvode Kraljevine Hrvatske. U osvojenim hrvatskim krajevima uvodio je promjene, u krajevima oko Zrmanje uveo »bosanski danak« (dukat po ognjištu godišnje). U jesen Dubrovčani su ga pokušali pomiriti sa Žigmundom, a usporedno je tekla još jedna, vjerojatno ugarska mirovna inicijativa. Njihovu pomirbu preduhitrila je Tvrtkova smrt. Tvrtko ide u red najmoćnijih vladara bosanskoga srednjovjekovlja. Ostavio je državu teritorijalno veću, snažniju, politički utjecajniju, vojno sposobniju od one kakvu je naslijedio. Političke promjene pratilo je gospodarsko jačanje zemlje, pun zamah uzeo je razvoj rudarstva, obrta i trgovine, a to je pratio nastanak novih gradova, gospodarskih središta i porast blagostanja podanika. Taj preobražaj podudarao se vremenski s feudalnim rasulom u Hrvatskoj i Srbiji, što je pomoglo Tvrtku da ostvari političke planove, a ni turska opasnost nije bila dovoljno blizu da ozbiljnije ugrozi njegovu državu.


istorija bosne srbije srba hercegovine bosanske države