ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1970
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Knjiga je dobro očuvana.
,,Anali (latinski: Annales) je historijska knjiga koju je napisao rimski historičar Tacit, a koja opisuje vladavine četvorice careva Julijevsko-Klaudijevske dinastije koji su naslijedili njenog osnivača Augusta - Tiberija, Kaligulu, Klaudija i Nerona - odnosno period od 14. do 68. godine. Do danas su sačuvani jedino dijelovi knjige koji se bave vladavinama Tiberija i Nerona.

Vjeruje se kako naziv Anali nije dao sam Tacit, nego kasniji prepisivači, s obzirom da je Tacit prikaz historijskih događaja organizirao po godinama. Najvjerojatniji naziv knjige je bio Ab excessu divi Augusti, odnosno `Nakon smrti božanskog Augusta`.
Opisujući Neronove postupke poslije velikog požara Rima (koji je počeo 18. srpnja 64. i trajao punih šest dana), Tacit kaže:

»Ali nikakvo ljudsko sredstvo, ni careva darežljivost, ni pomirni obredi, ne zatomiše javno govorkanje, nego se držalo da je požar naređen. Da stane na kraj tim glasovima, podmetne Neron krivce i stavi na najrafiniranije muke one koji su bili omraženi sa svojih gadosti, a koje narod nazivaše kršćanima. Ime im to dolazi od Krista, koji je za Tiberijeva vladanja pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata. Potisnuto začas, nanovo provali to pogubno praznovjerje ne samo u Judeji gdje je imalo svoj izvor to zlo, već i u samom Rimu, gdje se sa svih strana stječe i veliča sve što je sramotno i užasno. Tako najprije pohvataše one koji priznavahu; zatim na njihovo prokazivanje golemo mnoštvo, kojima se dokaza ne toliko da su krivi za požar, koliko da gaje mržnju prema ljudskomu rodu. Od onih koji pogibahu načiniše ruglo, da, ogrnuti u životinjske kože, izginu razdirani od pasa, ili na križ pribijeni, ili opet kao upaljene baklje da netom se uhvati mrak, izgarajući, posluže za noćnu svjetlost. Za taj prizor bijaše Neron dao svoje vrtove te priređivaše igre u cirku, gdje se miješao među svjetinu u odijelu kočijaša, ili stojeći na kolima. Zato se prema njima, iako su bili krivi i zasluživali najviše kazne, pobuđivala samilost kanda su bili žrtvovani ne javnom dobru već da se zadovolji okrutnost jednoga čovjeka"