ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1964
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Emigracija emigrantsko izdanje
Autor ove knjige Jacob B. Hoptner poznati je američki povjesničar mlađe generacije. Doktorat je položio na Sveučilištu Columbia, gdje i danas predaje. Godine 1946. i 1947. Hopiner je boravio u Jugoslaviji, u svojstvu specijalnog izaslanika ameničkog Crvenog križa. Pored ostaloga svog predavačkog i znanstvenog rada, Hoptner je bio pomoćni urednik izdanja Harvard Slavic Studies Sveučilišta Harvard, a svoje radove objavljuje u publikacijama Journal of Central European Affairs, Journal of International — Affairs, — American Slavic Review, Political Science Quaterly, New York Herald Tribune i drugim.

U svom djelu Jugoslavija u krizi 1934—1941, koje ovdje predstavljamo svojim čitateljima, Hoptner je obradio kritično razdoblje života Kraljevine Jugoslavije — razdoblje kada je ona pokušavala, kako autor sam kaže, »postići unutrašnji mir«, istodobno se trudeći da se »prilagodi nadmoćnoj sili dviju susjednih država«. To je razdoblje okarakterizirano u Jugoslaviji sve žešćim društvenim i nacionalnim previranjima i sukobima, a u Evropi i svijetu raspadom »starih sustava saveza«, propašću Pakta Društva naroda, pobjedom politike sile i pobjedonosnim pohodom dviju fašističkih sila što će dovesti do drugog svjetskog rata i katastrofe u kojoj će teško krvarjeti i sama Jugoslavija. Za svoju analizu unutrašnje i vanjske politike Kraljevine Jugoslavije u tom burnom periodu Hopiner je raspolagao vrlo bogatom literaturom i dokumentacijom, što je dopunio i izravnim svjeđočanstvima određenih jugoslavenskih političara-emigranata. Možda je upravo zbog takve svoje orijentacije autor mimoišao i propustio sagledati socijalne sukobe u bivšoj Jugoslaviji koji je nisu ništa manje ugrožavali od neriješenih nacionalnih odnosa. Isto bi se moglo kazati i za Hoptnerovo potpuno odsustvo interesa i spoznaje djelovanja Komunističke partije Jugoslavije koja je napose od 1937. godine u radnim masama jačala svoj utjecaj i definitivno se odlučila za čuvanje i obranu nezavisnosti i integriteta Jugoslavije, što se sve jače izražavalo u brojnim akcijama masa, kojih je inspirator bila KPJ, a što se svakako odražavalo na politički život zemlje. Valja reći da se Hoptner trudio što više »humanizirati« svoju studiju, u nužnu i neizbježnu šturost i šablonu dokumenata udahnuti »dušu« i otkriti psihološke činitelje što su tvorce tih dokumenata pokretali na djelo. Stoga je njegova studija izuzetno zanimljivo i čitko štivo, bez obzira na autorova shvaćanja u pristupu temi i njegova objašnjenja onoga što je sam nazvao »sukobima među ljudima i sukobima u njima samima«. Naravno, Hoptnerovo djelo treba prihvatiti kritički, jer je on, kako kaže prof. Bogdan Krizman u svom Predgovoru, ipak »ostao mjestimice na površini; mjestimice je pokazao da nedovoljno poznaje često zapletene odnose na našoj jugoslavenskoj vjetrometini; često je primao pod `gotov groš` ono što su mu naši političari i diplomati u emigraciji govorili i izjavljivali... prihvatio je generalno šablonu o borbi između federalista i centralista kao osnovnoj značajki međuratnog političkog života... Ipak, usprkos svim tim nedostacima Hoptnerova knjiga o Jugoslaviji u krizi 1934—1941 — uzeta u cjelini, takva kakva jest — zaslužuje pažnju naše šire javnosti, s tim da je ona prihvati i pažljivo — čita«.
Karađorđević, Ivo Andrić, Ataturk, Obrenović, Beneš, Milan Antić, Čembrlen, Cincar Marković, grof Ćano, Dragiša Cvetković, Čerčil, Branko Čubrilović, Apis, Jovan Dučić, Konstantin Fotić, Milan Gavrilović, Milan Grol, Hitler, Boško Hristić, Draža, Danilo Kalafatović, Radoje Knežević, Anton Korošec, Juraj Krnjević, Dimitrije Ljotić, Vlatko Maček, Vojislav Marinković, kraljica Marija, Bora Mirković, Milan Nedić, Momčilo Ninčić, kraljica Draga, knez Pavle, Ivan Pernar, Stjepan Radić, Milan Stojadinović, Ivan Šubašić, Miloš Trifunović, Umberto, Nikola Uzunović, Vladimir Vauhnik, Vrangel, kralj Zogu, Petar, Živković, Miroslav Spalajković, Ruzvelt...