pregleda

Vizantijski komonvelt - Dimitri Obolenski, Retko !!!


Cena:
2.990 din
Želi ovaj predmet: 4
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7786)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14506

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Jezik: Srpski
ISBN: St
Godina izdanja: St
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Vizantijski komonvelt jeste termin koji su skovali istoričari tokom 20. stoleća. Odnosi se na oblast na kojoj je postojan vizantijski uticaj (vizantijska liturgijska i kulturna tradicija) proširen tokom srednjeg veka od strane misionara Istočnog rimskog carstva. Ova oblast pokriva približno današnje države: Grčku, Kipar, Severnu Makedoniju, Bugarsku, Srbiju, Crnu Goru, Rumuniju, Moldaviju, Ukrajinu, Belorusiju, jugozapadna Rusiju i Gruziju.[1]

Model Obolenski
Najvažnije naučnu obradu koncepta predstavlja studija Dimitrija Obolenskog Vizantijska komonvelt. U svojoj knjizi Šest vizantijskih portreta on je opisivao život i dela šest osoba koje se pominju u Vizantijskom komonveltu. On je takođe opisao komonvelt kao međunarodnu zajednicu u sferi vlasti vizantijskog cara, povezanu istim ispovedanjem pravoslavnog hrišćanstva, i koja prihvata principe romansko-vizantijskog prava.[2]

Pojedini naučnici tvrde da složena i kompleksa dinamika dokumentovane kulturne razmene IRC i drugih naroda nije bila usklađea sa teorijom da je Konstantinopolj bio superiorno jezgro, dok su oni na periferiji razumeli svoju marginalnu poziciju i samo imitirali svoje nadređene.[3]

Umesto vizantijskog komonvelta, istoričar Kristijan Rafensperger je predložio da se koristi termin „vizantijski ideal”




Sir Dimitri Dimitrievich Obolenski FBA FSA (ruski: Dmitrij Dmitrievič Obolenskij; 1. travnja [O.S. 19. ožujka] 1918. – 23. prosinca 2001.) bio je rusko-britanski povjesničar koji je bio profesor ruske i balkanske povijesti na Sveučilištu u Oxfordu i autor raznih povijesnih djela.

Biografija

Knez Dimitri Dimitrijevič Obolenski rođen je u Ruskoj Sovjetskoj Republici 1. travnja 1918. u Sankt Peterburgu, kao sin kneza Dimitrija Aleksandroviča Obolenskog (1882. – 1964.) i grofice Marije (Šuvalove) (1894. – 1973.). [1] Njegova je obitelj potjecala od Rurika, Igora, Svjatoslava, svetog Vladimira Kijevskog, svetog Mihajla Černigovskog i kneza Mihaila Semjonoviča Voroncova: međutim, kako je napisao jedan od njegovih učenika, `bio je dovoljno trijezan učenjak da zna da Rurik možda zapravo nije postojao.` [2]

Nakon ruske revolucije, Kraljevska mornarica pomogla je obitelji Obolenski da pobjegne iz Rusije 1919., [3] zajedno s udovom caricom Marijom Fjodorovnom i velikim knezom Nikolom. Školovao se u Britaniji u Lynchmere Preparatory School, Eastbourne, iu Francuskoj u Lycée Pasteur u Neuilly-sur-Seine, prije nego što je otišao na Trinity College, Cambridge, gdje se istaknuo plavom bojom za tenis na travnjaku i diplomirao 1940. [1][4]

Obolenski je postao istaknuti akademik. Izabran je za člana Trinity Collegea (1942. – 1948., počasni član 1991. – 2001.) i predavača slavistike na Sveučilištu u Cambridgeu (1946. – 1948.).[5] Britanski državljanin postao je 1948.

Od 1949. do 1961. Obolensky je bio predavač ruske i balkanske srednjovjekovne povijesti na Sveučilištu u Oxfordu (1949. – 1961.), a potom i profesor ruske i balkanske povijesti (1961. – 1985., emeritus 1985. – 2001.). Također je bio student Christ Churcha, Oxford (1950. – 1985., emeritus 1985. – 2001.). [5] Kasnije je postao potpredsjednik Instituta Keston u Oxfordu.[4]

Najtrajnije postignuće Obolenskog bio je Bizantski komonvelt (1971.), opsežna sinteza kulturnog utjecaja Istočnog Rimskog Carstva. Druge velike studije uključuju Bogomile: studiju o balkanskom neomanihejstvu (1946.) i Šest bizantskih portreta (1988.).

Obolensky je izabran za člana Britanske akademije (1974., potpredsjednik 1983.–85.), [1] kao i za člana Društva antikvara, te je imenovan Vitezom prvostupnikom (1984.). Bio je član kluba Athenaeum. Godine 1988. vratio se u Rusiju kao delegat na Saboru ili saboru Ruske pravoslavne crkve sazvanom za proslavu 1000. obljetnice obraćenja Rusije na kršćanstvo. Izabran je u Američko filozofsko društvo 1990.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 80599437
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Vizantijski komonvelt jeste termin koji su skovali istoričari tokom 20. stoleća. Odnosi se na oblast na kojoj je postojan vizantijski uticaj (vizantijska liturgijska i kulturna tradicija) proširen tokom srednjeg veka od strane misionara Istočnog rimskog carstva. Ova oblast pokriva približno današnje države: Grčku, Kipar, Severnu Makedoniju, Bugarsku, Srbiju, Crnu Goru, Rumuniju, Moldaviju, Ukrajinu, Belorusiju, jugozapadna Rusiju i Gruziju.[1]

Model Obolenski
Najvažnije naučnu obradu koncepta predstavlja studija Dimitrija Obolenskog Vizantijska komonvelt. U svojoj knjizi Šest vizantijskih portreta on je opisivao život i dela šest osoba koje se pominju u Vizantijskom komonveltu. On je takođe opisao komonvelt kao međunarodnu zajednicu u sferi vlasti vizantijskog cara, povezanu istim ispovedanjem pravoslavnog hrišćanstva, i koja prihvata principe romansko-vizantijskog prava.[2]

Pojedini naučnici tvrde da složena i kompleksa dinamika dokumentovane kulturne razmene IRC i drugih naroda nije bila usklađea sa teorijom da je Konstantinopolj bio superiorno jezgro, dok su oni na periferiji razumeli svoju marginalnu poziciju i samo imitirali svoje nadređene.[3]

Umesto vizantijskog komonvelta, istoričar Kristijan Rafensperger je predložio da se koristi termin „vizantijski ideal”




Sir Dimitri Dimitrievich Obolenski FBA FSA (ruski: Dmitrij Dmitrievič Obolenskij; 1. travnja [O.S. 19. ožujka] 1918. – 23. prosinca 2001.) bio je rusko-britanski povjesničar koji je bio profesor ruske i balkanske povijesti na Sveučilištu u Oxfordu i autor raznih povijesnih djela.

Biografija

Knez Dimitri Dimitrijevič Obolenski rođen je u Ruskoj Sovjetskoj Republici 1. travnja 1918. u Sankt Peterburgu, kao sin kneza Dimitrija Aleksandroviča Obolenskog (1882. – 1964.) i grofice Marije (Šuvalove) (1894. – 1973.). [1] Njegova je obitelj potjecala od Rurika, Igora, Svjatoslava, svetog Vladimira Kijevskog, svetog Mihajla Černigovskog i kneza Mihaila Semjonoviča Voroncova: međutim, kako je napisao jedan od njegovih učenika, `bio je dovoljno trijezan učenjak da zna da Rurik možda zapravo nije postojao.` [2]

Nakon ruske revolucije, Kraljevska mornarica pomogla je obitelji Obolenski da pobjegne iz Rusije 1919., [3] zajedno s udovom caricom Marijom Fjodorovnom i velikim knezom Nikolom. Školovao se u Britaniji u Lynchmere Preparatory School, Eastbourne, iu Francuskoj u Lycée Pasteur u Neuilly-sur-Seine, prije nego što je otišao na Trinity College, Cambridge, gdje se istaknuo plavom bojom za tenis na travnjaku i diplomirao 1940. [1][4]

Obolenski je postao istaknuti akademik. Izabran je za člana Trinity Collegea (1942. – 1948., počasni član 1991. – 2001.) i predavača slavistike na Sveučilištu u Cambridgeu (1946. – 1948.).[5] Britanski državljanin postao je 1948.

Od 1949. do 1961. Obolensky je bio predavač ruske i balkanske srednjovjekovne povijesti na Sveučilištu u Oxfordu (1949. – 1961.), a potom i profesor ruske i balkanske povijesti (1961. – 1985., emeritus 1985. – 2001.). Također je bio student Christ Churcha, Oxford (1950. – 1985., emeritus 1985. – 2001.). [5] Kasnije je postao potpredsjednik Instituta Keston u Oxfordu.[4]

Najtrajnije postignuće Obolenskog bio je Bizantski komonvelt (1971.), opsežna sinteza kulturnog utjecaja Istočnog Rimskog Carstva. Druge velike studije uključuju Bogomile: studiju o balkanskom neomanihejstvu (1946.) i Šest bizantskih portreta (1988.).

Obolensky je izabran za člana Britanske akademije (1974., potpredsjednik 1983.–85.), [1] kao i za člana Društva antikvara, te je imenovan Vitezom prvostupnikom (1984.). Bio je član kluba Athenaeum. Godine 1988. vratio se u Rusiju kao delegat na Saboru ili saboru Ruske pravoslavne crkve sazvanom za proslavu 1000. obljetnice obraćenja Rusije na kršćanstvo. Izabran je u Američko filozofsko društvo 1990.
80599437 Vizantijski komonvelt - Dimitri Obolenski, Retko !!!

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.