Jezik: Srpski
ISBN: St
Godina izdanja: St
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Vizantijski komonvelt jeste termin koji su skovali istoričari tokom 20. stoleća. Odnosi se na oblast na kojoj je postojan vizantijski uticaj (vizantijska liturgijska i kulturna tradicija) proširen tokom srednjeg veka od strane misionara Istočnog rimskog carstva. Ova oblast pokriva približno današnje države: Grčku, Kipar, Severnu Makedoniju, Bugarsku, Srbiju, Crnu Goru, Rumuniju, Moldaviju, Ukrajinu, Belorusiju, jugozapadna Rusiju i Gruziju.[1]

Model Obolenski
Najvažnije naučnu obradu koncepta predstavlja studija Dimitrija Obolenskog Vizantijska komonvelt. U svojoj knjizi Šest vizantijskih portreta on je opisivao život i dela šest osoba koje se pominju u Vizantijskom komonveltu. On je takođe opisao komonvelt kao međunarodnu zajednicu u sferi vlasti vizantijskog cara, povezanu istim ispovedanjem pravoslavnog hrišćanstva, i koja prihvata principe romansko-vizantijskog prava.[2]

Pojedini naučnici tvrde da složena i kompleksa dinamika dokumentovane kulturne razmene IRC i drugih naroda nije bila usklađea sa teorijom da je Konstantinopolj bio superiorno jezgro, dok su oni na periferiji razumeli svoju marginalnu poziciju i samo imitirali svoje nadređene.[3]

Umesto vizantijskog komonvelta, istoričar Kristijan Rafensperger je predložio da se koristi termin „vizantijski ideal”




Sir Dimitri Dimitrievich Obolenski FBA FSA (ruski: Dmitrij Dmitrievič Obolenskij; 1. travnja [O.S. 19. ožujka] 1918. – 23. prosinca 2001.) bio je rusko-britanski povjesničar koji je bio profesor ruske i balkanske povijesti na Sveučilištu u Oxfordu i autor raznih povijesnih djela.

Biografija

Knez Dimitri Dimitrijevič Obolenski rođen je u Ruskoj Sovjetskoj Republici 1. travnja 1918. u Sankt Peterburgu, kao sin kneza Dimitrija Aleksandroviča Obolenskog (1882. – 1964.) i grofice Marije (Šuvalove) (1894. – 1973.). [1] Njegova je obitelj potjecala od Rurika, Igora, Svjatoslava, svetog Vladimira Kijevskog, svetog Mihajla Černigovskog i kneza Mihaila Semjonoviča Voroncova: međutim, kako je napisao jedan od njegovih učenika, `bio je dovoljno trijezan učenjak da zna da Rurik možda zapravo nije postojao.` [2]

Nakon ruske revolucije, Kraljevska mornarica pomogla je obitelji Obolenski da pobjegne iz Rusije 1919., [3] zajedno s udovom caricom Marijom Fjodorovnom i velikim knezom Nikolom. Školovao se u Britaniji u Lynchmere Preparatory School, Eastbourne, iu Francuskoj u Lycée Pasteur u Neuilly-sur-Seine, prije nego što je otišao na Trinity College, Cambridge, gdje se istaknuo plavom bojom za tenis na travnjaku i diplomirao 1940. [1][4]

Obolenski je postao istaknuti akademik. Izabran je za člana Trinity Collegea (1942. – 1948., počasni član 1991. – 2001.) i predavača slavistike na Sveučilištu u Cambridgeu (1946. – 1948.).[5] Britanski državljanin postao je 1948.

Od 1949. do 1961. Obolensky je bio predavač ruske i balkanske srednjovjekovne povijesti na Sveučilištu u Oxfordu (1949. – 1961.), a potom i profesor ruske i balkanske povijesti (1961. – 1985., emeritus 1985. – 2001.). Također je bio student Christ Churcha, Oxford (1950. – 1985., emeritus 1985. – 2001.). [5] Kasnije je postao potpredsjednik Instituta Keston u Oxfordu.[4]

Najtrajnije postignuće Obolenskog bio je Bizantski komonvelt (1971.), opsežna sinteza kulturnog utjecaja Istočnog Rimskog Carstva. Druge velike studije uključuju Bogomile: studiju o balkanskom neomanihejstvu (1946.) i Šest bizantskih portreta (1988.).

Obolensky je izabran za člana Britanske akademije (1974., potpredsjednik 1983.–85.), [1] kao i za člana Društva antikvara, te je imenovan Vitezom prvostupnikom (1984.). Bio je član kluba Athenaeum. Godine 1988. vratio se u Rusiju kao delegat na Saboru ili saboru Ruske pravoslavne crkve sazvanom za proslavu 1000. obljetnice obraćenja Rusije na kršćanstvo. Izabran je u Američko filozofsko društvo 1990.