pregleda

Srpska narodna slobodoumna stranka (1887 - 1918)


Cena:
2.590 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7789)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14511

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: 500
Godina izdanja: 500
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! 10 tak recenica podvuceno hem. olovkom, Sve ostalo uredno!

Dr. Arpad Lebl

Srpska narodna slobodoumna stranka je prva formalno organizovana stranka Srba u Monarhiji.

Prilike pred osnivanje stranke

Svetozar Miletić, vođa Srpske narodne slobodoumne stranke
Mađarski narod nije bio zadovoljan Oktobarskom diplomom, iako je Mađarska dobila značajne ustupke. Opozicija protiv Austrije ispoljavala se u masovnim demonstracijama. Najistaknutije ličnosti mađarske opozicije bili su Ferenc Deak i Jožef Etveš. Austrijski car odlučio se za zavođenje čvrstog centralizma. Donesen je Februarski patent 1861. godine kojim su poništena federalistička rešenja Oktobarske diplome i uvedena veća centralizacija države. Svi nenemački narodi Monarhije bili su odlučni protiv Februarskog patenta. Kao vođa mađarske opozicije Ferenc Deak smatrao je da Ugarska mora biti apsolutno ravnopravna s Austrijom.

U ovo vreme održava se Blagoveštanski sabor, tačnije 2-20. aprila 1861. godine u Sremskim Karlovcima. Politička podela među Srbima naročito se uočava na ovom saboru. Srbi su bili složni po pitanju zahteva za dobijanje autonomne oblasti, ali nisu bili složni u tome od koga treba tražiti pomoć. Na ovom saboru uočavaju se tri struje, od kojih jedna podržava saradnju sa Austrijom (ova struja imala je većinu na saboru i nju predvodi jerarhija), druga traži saradnju sa Mađarima (koju predvodi liberalno građanstvo na čelu sa advokatom Svetozarom Miletićem) i treća koja zastupa srednju liniju. Car nikada nije ispoštovao zahteve donesene na ovom saboru. Predstavnici „manjine“ na saboru, odnosno Miletićevi liberali podržavali su mađarske zahteve za uvođenje dualističkog ustrojstva Monarhije, ali su bili protiv takve podele u kojoj bi Nemci u jednom, a Mađari u drugom delu države postali apsolutni gospodari. Po njihovoj zamisli oba dela Monarhije posle zavođenja dualizma treba urediti na federalističkim osnovama. Liberali su zastupali primenu načela narodnosti.

Poraz kod Sadove u ratu s Pruskom, ubrzao je reorganizaciju Habzburške Monarhije. Austrija je nastavila pregovore sa mađarskom opozicijom, ali nije uspela da privoli opoziciju na ustupke. Nagodba je objavljena u vidu Carskog reskripta 18. februara i izneta pred Ugarski sabor koji ju je usvojio 29. maja 1867. godine. Do tada jedinstvena Austrija postala je federacija pod imenom Austro-ugarska. Deakova stranka, koju je podržavao i Miletić, posle toga je došla na vlast.

Jedno od važnijih pitanja kojim se nova dualistička monarhija morala suočiti bilo je pitanje mnogih narodnosti koje su živele na teritoriji Austro-ugarske. Miletiću je poverena izrada predloga zakona o narodnostima od strane srpskog poslaničkog kluba Ugarskog sabora. Nacrt je predviđao da u Ugarskoj ustavom budu priznati sledeći narodi: Mađari, Slovaci, Rumuni, Srbi, Rusini i Nemci. Međutim velikomađarska politika ugarskog plemstva došla je do izražaja. Zakon o narodnostima usvojio je Ugarski sabor novembra 1868. godine. Nacionalno političko pravo priznato je samo Mađarima, a ostali narodi imali su pravnu jednakost kao građani ali ne i kao pripadnici određenih nacija. Zakon o narodnostima označio je i kraj jednog razdoblja u Miletićevoj politici.

Osnivanje stranke
Ubrzo po donošenju Zakona o narodnostima i raspuštanju Sabora, Miletić je odlučio da sa jasnim programom i organizovanom strankom, spremno dočeka predstojeće izbore koji su predviđeni za mart 1869. godine. U Novom Sadu je obrazovan „Privremeni srpsko-narodni slobodoumni odbor“, a već 17. i 20. januara 1869. godine u Zastavi je objavljena Osnova programa za srpsku liberalno-opozicionu stranku. Na kraju su svi zahtevi formulisani u pet tačaka: 1) nacionalno pitanje u Ugarskoj; 2) razvoj ustavnosti i građanskih sloboda u Ugarskoj i njen odnos prema Austriji; 3) državnost Hrvatske; 4) Sloveni u austrijskom delu države; 5) Istočno pitanje. O rešenju nacionalnog pitanja u Ugarskoj, Miletić je ponavljao ono što je već bilo zahtevano u predlogu srpskih i rumunskih poslanika na Saboru 1865—1868. godine. Ravnopravnost svih naroda će se ogledati u: priznanju svih jezika u službenoj upotrebi, zaokruženju administrativnih jedinica po nacionalnom principu, preuređenje Gornjeg doma tako da postane predstavništvo narodnosti, uvođenju svih jezika u nastavu na univerzitete, osnivanju državnih viših i srednjih škola u kojima će nastava biti izvođena na jezicima pojedinih narodnosti. Program je bio usmeren protiv Nagodbe, zalagao se za veću nezavisnost Ugarske, a u spoljnoj politici zadatak stranke bio je da se suprotstavlja pokušajima Austrije da povrati uticaj u Nemačkoj i njenom uplitanju u Istočno pitanje.

Nacrt stranke je razmotren na sastanku stranačkih prvaka u Novom Sadu, 24. januara 1869. godine. Program je trebalo da dobije pun legitimitet tako što će ga usvojiti stranačka skupština. Pošto je u Novom Sadu vladala vanredna uprava, konferencija stranke održana je u Velikom Bečkereku, 28. januara. U dvorani magistrata okupilo se oko 300 srpskih političara iz raznih delova Ugarske. Na osnovu Miletićevog nacrta, formulisan je Program za kandidate i poslanike na idućem Ugarskom saboru 1869. godine. To je bila samo programska deklaracija, u kojoj su u deset tačaka bile date glavne smernice stranačke politike, a zatim je izabran Središnji odbor stranke koji je trebalo da izradi detaljan program. U odbor su ušli: Jovan Subotić, Stevan Pavlović, Mihailo Polit Desančić, Aleksandar Sandić,[1], Jovan Hadžić, Miša Dimitrijević, Laza Kostić, Nika Maksimović i drugi. Pošto odbor to nije učinio, odluke usvojene u Bečkereku ostale su program stranke, koja je usvojila zvaničan naziv Srpska narodna slobodoumna stranka....

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 80081893
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! 10 tak recenica podvuceno hem. olovkom, Sve ostalo uredno!

Dr. Arpad Lebl

Srpska narodna slobodoumna stranka je prva formalno organizovana stranka Srba u Monarhiji.

Prilike pred osnivanje stranke

Svetozar Miletić, vođa Srpske narodne slobodoumne stranke
Mađarski narod nije bio zadovoljan Oktobarskom diplomom, iako je Mađarska dobila značajne ustupke. Opozicija protiv Austrije ispoljavala se u masovnim demonstracijama. Najistaknutije ličnosti mađarske opozicije bili su Ferenc Deak i Jožef Etveš. Austrijski car odlučio se za zavođenje čvrstog centralizma. Donesen je Februarski patent 1861. godine kojim su poništena federalistička rešenja Oktobarske diplome i uvedena veća centralizacija države. Svi nenemački narodi Monarhije bili su odlučni protiv Februarskog patenta. Kao vođa mađarske opozicije Ferenc Deak smatrao je da Ugarska mora biti apsolutno ravnopravna s Austrijom.

U ovo vreme održava se Blagoveštanski sabor, tačnije 2-20. aprila 1861. godine u Sremskim Karlovcima. Politička podela među Srbima naročito se uočava na ovom saboru. Srbi su bili složni po pitanju zahteva za dobijanje autonomne oblasti, ali nisu bili složni u tome od koga treba tražiti pomoć. Na ovom saboru uočavaju se tri struje, od kojih jedna podržava saradnju sa Austrijom (ova struja imala je većinu na saboru i nju predvodi jerarhija), druga traži saradnju sa Mađarima (koju predvodi liberalno građanstvo na čelu sa advokatom Svetozarom Miletićem) i treća koja zastupa srednju liniju. Car nikada nije ispoštovao zahteve donesene na ovom saboru. Predstavnici „manjine“ na saboru, odnosno Miletićevi liberali podržavali su mađarske zahteve za uvođenje dualističkog ustrojstva Monarhije, ali su bili protiv takve podele u kojoj bi Nemci u jednom, a Mađari u drugom delu države postali apsolutni gospodari. Po njihovoj zamisli oba dela Monarhije posle zavođenja dualizma treba urediti na federalističkim osnovama. Liberali su zastupali primenu načela narodnosti.

Poraz kod Sadove u ratu s Pruskom, ubrzao je reorganizaciju Habzburške Monarhije. Austrija je nastavila pregovore sa mađarskom opozicijom, ali nije uspela da privoli opoziciju na ustupke. Nagodba je objavljena u vidu Carskog reskripta 18. februara i izneta pred Ugarski sabor koji ju je usvojio 29. maja 1867. godine. Do tada jedinstvena Austrija postala je federacija pod imenom Austro-ugarska. Deakova stranka, koju je podržavao i Miletić, posle toga je došla na vlast.

Jedno od važnijih pitanja kojim se nova dualistička monarhija morala suočiti bilo je pitanje mnogih narodnosti koje su živele na teritoriji Austro-ugarske. Miletiću je poverena izrada predloga zakona o narodnostima od strane srpskog poslaničkog kluba Ugarskog sabora. Nacrt je predviđao da u Ugarskoj ustavom budu priznati sledeći narodi: Mađari, Slovaci, Rumuni, Srbi, Rusini i Nemci. Međutim velikomađarska politika ugarskog plemstva došla je do izražaja. Zakon o narodnostima usvojio je Ugarski sabor novembra 1868. godine. Nacionalno političko pravo priznato je samo Mađarima, a ostali narodi imali su pravnu jednakost kao građani ali ne i kao pripadnici određenih nacija. Zakon o narodnostima označio je i kraj jednog razdoblja u Miletićevoj politici.

Osnivanje stranke
Ubrzo po donošenju Zakona o narodnostima i raspuštanju Sabora, Miletić je odlučio da sa jasnim programom i organizovanom strankom, spremno dočeka predstojeće izbore koji su predviđeni za mart 1869. godine. U Novom Sadu je obrazovan „Privremeni srpsko-narodni slobodoumni odbor“, a već 17. i 20. januara 1869. godine u Zastavi je objavljena Osnova programa za srpsku liberalno-opozicionu stranku. Na kraju su svi zahtevi formulisani u pet tačaka: 1) nacionalno pitanje u Ugarskoj; 2) razvoj ustavnosti i građanskih sloboda u Ugarskoj i njen odnos prema Austriji; 3) državnost Hrvatske; 4) Sloveni u austrijskom delu države; 5) Istočno pitanje. O rešenju nacionalnog pitanja u Ugarskoj, Miletić je ponavljao ono što je već bilo zahtevano u predlogu srpskih i rumunskih poslanika na Saboru 1865—1868. godine. Ravnopravnost svih naroda će se ogledati u: priznanju svih jezika u službenoj upotrebi, zaokruženju administrativnih jedinica po nacionalnom principu, preuređenje Gornjeg doma tako da postane predstavništvo narodnosti, uvođenju svih jezika u nastavu na univerzitete, osnivanju državnih viših i srednjih škola u kojima će nastava biti izvođena na jezicima pojedinih narodnosti. Program je bio usmeren protiv Nagodbe, zalagao se za veću nezavisnost Ugarske, a u spoljnoj politici zadatak stranke bio je da se suprotstavlja pokušajima Austrije da povrati uticaj u Nemačkoj i njenom uplitanju u Istočno pitanje.

Nacrt stranke je razmotren na sastanku stranačkih prvaka u Novom Sadu, 24. januara 1869. godine. Program je trebalo da dobije pun legitimitet tako što će ga usvojiti stranačka skupština. Pošto je u Novom Sadu vladala vanredna uprava, konferencija stranke održana je u Velikom Bečkereku, 28. januara. U dvorani magistrata okupilo se oko 300 srpskih političara iz raznih delova Ugarske. Na osnovu Miletićevog nacrta, formulisan je Program za kandidate i poslanike na idućem Ugarskom saboru 1869. godine. To je bila samo programska deklaracija, u kojoj su u deset tačaka bile date glavne smernice stranačke politike, a zatim je izabran Središnji odbor stranke koji je trebalo da izradi detaljan program. U odbor su ušli: Jovan Subotić, Stevan Pavlović, Mihailo Polit Desančić, Aleksandar Sandić,[1], Jovan Hadžić, Miša Dimitrijević, Laza Kostić, Nika Maksimović i drugi. Pošto odbor to nije učinio, odluke usvojene u Bečkereku ostale su program stranke, koja je usvojila zvaničan naziv Srpska narodna slobodoumna stranka....
80081893 Srpska narodna slobodoumna stranka (1887 - 1918)

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.