pregleda

Velika seoba Srba 1689/90 i Patrijarh Arsenije III


Cena:
1.390 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7789)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14511

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Autor: Domaći
Jezik: Srpski
ISBN: Ss
Godina izdanja: Ss

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! 10 tak recenica poduceno obicnom grafitnom olovkom, nista strasno. Sve ostalo uredno!


Velika seoba Srba 1689/90 i Patrijarh Arsenije III Crnojevic
Dr, Stefan Cakic

Arsenije III Crnojević (slavenoserbski: Арсенїй Чарноевичь; 1633, Bajice — Beč, 27. oktobar 1706) je bio pećki patrijarh (1674 — 1690) i vođa velike seobe Srba, a potom mitropolit i patrijarh Srba u Austriji (1690 — 1706).

Na osnovu privilegija koje je dobio za srpski narod od Leopolda I (1690, 1691. i 1695) izvršio je prvu organizaciju Srpske crkve na prostoru Austrijskog carstva. Prema mnogim istoričarima, Arsenije Crnojević je bio treća najznačajnija figura u srpskoj istoriji posle svetog Save osnovača autokefalne Srpske crkve (1219) i Makarija Sokolovića prvog srpskog patrijarha posle obnavljanja Pećke patrijaršije 1557.

Život
Arsenije je rođen na Cetinju (`od Cetinja roždenijem`, kako je govorio). Poreklom je bio od crnogorske vladarske porodice Crnojevića.

Kao patrijarh putovao je 1683 u Jerusalim.

Rana karijera
Iguman Pećkog manastira postao je 1665, a za episkopa hvostanskog sa sedištem u Peći izabran je 1669. Pošto je tadašnji patrijarh Maksim onemoćao od teške bolesti, Arsenije je istovremeno postavljen i za pomoćnika (koadjutora) patrijarha, da bi krajem 1672. bio izabran za patrijarha srpskog. Preduzeo je niz kanonskih vizitacija (Bosna 1674, Braničevo i Srem 1674, Žiča i Braničevo 1677, Smederevo 1680, Budisavci 1682). Uoči rata između Turske i Austrije krenuo je na poklonjenje Hristovom grobu (1682). Na putu su ga srdačno dočekali mitropolit skopski Teofan i kratovski i štipski Ananinja. U Jerusalimu je bio gost patrijarha jerusalimskog Dositeja Notara (1669 — 1707). Za vreme ovog putovanja vodio je dnevnik koji ima vrednost dokumenta i književnog teksta. Vratio se u Peći posle Vaskrsa kada je austrijsko-turski rat već počeo (1683).[1]

Austrijsko-turski rat i Velika Seoba

Paja Jovanović, Seoba Srbalja. Srbi napuštaju Kosovo pod vodstvom patrijarha Arsenija Crnojevića.
Glavni članci: Veliki turski rat i Velika seoba Srba
Kada se Leopold I 1687. obratio carigradskom parijarhu Kaliniku VII da podrži hrišćansku stvar, Arsenije III se našao u nezavidnoj situaciji. Trebalo je pristati uz zapadne sile, Austriju i Mletke. Međutim, na toj strani pretila je opasnost pravoslavlju. Naime, pećka patrijaršija već je ranije to iskusila u Vojnoj granici. Tamo je pravoslavlje bilo izloženo dvojakoj agresiji, Rimske kurije i Bečkog dvora. Sem toga patrijarh je u dva maha bio u opasnosti da izgubi glavu. Naime, Porta nije imala u njega poverenja. Stoga je on bio prinuđen da u novembra 1689. ode iz Peći u Nikšić. Odatle je vršio kanonske vizitacije.

U to vreme zapovednik austrijske vojske Eneja Silvije Pikolomini prodro je sve do Prištine. Apelovao je na Srbe da se dignu na oružje. Trudeći se da stupi u vezu sa predstavnicima Mletačke republike, patrijarh je dobio poruku na Cetinju od monaškog bratstva iz Peći da se vrati u Peć, jer će u protivnom car pristupiti izboru drugoga lica za patrijarha da bi zadovoljio narod koji je primio njegovu zaštitu. Vrativši se natrag, patrijarh se u Prizrenu sastao sa generalom Pikolominijem. Pošto drugog izbora nije bilo, patrijarh Arsenije je napustio pomirljivu politiku svojih prethodnika i počeo voditi ratobornu politiku prema Turcima.

Međutim, smrću generala Pikolominija ratna sreća se okrenula u korist Turaka. Njegovog naslednika hercega Đorđa Hristijana, zbog oholosti i nadmenosti prema Srbima, srpska vojska ne samo što nije prihvatila, već je počela i napuštati carsku vojsku. Srbi u njoj više nisu videli oslobodilačku već ugnjetačku silu. Kada je patrijarh Arsenije III video da se carska vojska povlači, krenuo je sa velikim brojem naroda u januaru mesecu 1690. prema Beogradu.

Iseljavanje je u najvećim razmerama bilo sa Kosova, okoline Karadaga, Morave, topličkog i jednog dela vranjskog okruga. Bogatija ravničarska sela iz tih krajeva ostala su sasvim pusta, dok su se ona planinska znatno proredila. Iseljavanje je bilo veće iz ravničarskih sela iz tog razloga što su ona bila izloženija turskim napadima.[2] Velike mase izbeglica kretale su se prema Beogradu dolinom Ibra, preko Novog Pazara i Studenice, niz Zapadnu i Južnu, odnosno Veliku Moravu.[3] Pošto se saznalo u Beču da Srbi napuštaju svoja ognjišta, Leopold I je 6. aprila 1690. izdao Manifest kojim sve porobljene narode pozvao na oružje. Zajemčivši im slobodu, povlastice, pravo na svoju veroispovest i na izbor vojvode, obećao im je da će biti izuzeti od svakog javnog tereta i danka izuzev u slučaju ratne nužde.[4]

Na vest da Turci napreduju prema Beogradu a carska vojska odstupa, patrijarh je odlučio da spasi ono što se spasiti može. Sazvao je u Beogradu crkveno-narodni sabor. Na njemu su uzeli učešća episkopi, sveštenici, sveštenomonasi i narodni glavari sa obe strane Save i Dunava. Odlučeno je da se u Beč pošalje episkop jenopoljski Isaija da utvrdi uslove pod kojima će pravoslavni Srbi živeti u Austriji. Zahtevalo se da srpska Crkva u novoj zemlji dobije onaj položaj koji je imala pod Turcima. Odgovor na ove zahteve je povelja cara Leopolda I od 21. avgusta 1690.

Posle dobijanja privilegije, Srbi su počeli u velikim grupama da prelaze preko Save i Dunava. Poslednja grupa prešla je na lađama iz Beograda za Slankamen i Petrovaradin dva dana pre nego što su Turci ponovo zauzeli Beograd (8. oktobar 1690).

Koliki je broj onih koji su prešli u Austriju, teško je tačno odrediti.

Sačuvana su dva pismena svedočanstva od Arsenija koja navode broj iseljenika. Krajem 1690. naveo je da je bilo više od 30.000 duša, a šest godina docnije napisao je da ih je bilo više od 40.000....

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 79964341
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! 10 tak recenica poduceno obicnom grafitnom olovkom, nista strasno. Sve ostalo uredno!


Velika seoba Srba 1689/90 i Patrijarh Arsenije III Crnojevic
Dr, Stefan Cakic

Arsenije III Crnojević (slavenoserbski: Арсенїй Чарноевичь; 1633, Bajice — Beč, 27. oktobar 1706) je bio pećki patrijarh (1674 — 1690) i vođa velike seobe Srba, a potom mitropolit i patrijarh Srba u Austriji (1690 — 1706).

Na osnovu privilegija koje je dobio za srpski narod od Leopolda I (1690, 1691. i 1695) izvršio je prvu organizaciju Srpske crkve na prostoru Austrijskog carstva. Prema mnogim istoričarima, Arsenije Crnojević je bio treća najznačajnija figura u srpskoj istoriji posle svetog Save osnovača autokefalne Srpske crkve (1219) i Makarija Sokolovića prvog srpskog patrijarha posle obnavljanja Pećke patrijaršije 1557.

Život
Arsenije je rođen na Cetinju (`od Cetinja roždenijem`, kako je govorio). Poreklom je bio od crnogorske vladarske porodice Crnojevića.

Kao patrijarh putovao je 1683 u Jerusalim.

Rana karijera
Iguman Pećkog manastira postao je 1665, a za episkopa hvostanskog sa sedištem u Peći izabran je 1669. Pošto je tadašnji patrijarh Maksim onemoćao od teške bolesti, Arsenije je istovremeno postavljen i za pomoćnika (koadjutora) patrijarha, da bi krajem 1672. bio izabran za patrijarha srpskog. Preduzeo je niz kanonskih vizitacija (Bosna 1674, Braničevo i Srem 1674, Žiča i Braničevo 1677, Smederevo 1680, Budisavci 1682). Uoči rata između Turske i Austrije krenuo je na poklonjenje Hristovom grobu (1682). Na putu su ga srdačno dočekali mitropolit skopski Teofan i kratovski i štipski Ananinja. U Jerusalimu je bio gost patrijarha jerusalimskog Dositeja Notara (1669 — 1707). Za vreme ovog putovanja vodio je dnevnik koji ima vrednost dokumenta i književnog teksta. Vratio se u Peći posle Vaskrsa kada je austrijsko-turski rat već počeo (1683).[1]

Austrijsko-turski rat i Velika Seoba

Paja Jovanović, Seoba Srbalja. Srbi napuštaju Kosovo pod vodstvom patrijarha Arsenija Crnojevića.
Glavni članci: Veliki turski rat i Velika seoba Srba
Kada se Leopold I 1687. obratio carigradskom parijarhu Kaliniku VII da podrži hrišćansku stvar, Arsenije III se našao u nezavidnoj situaciji. Trebalo je pristati uz zapadne sile, Austriju i Mletke. Međutim, na toj strani pretila je opasnost pravoslavlju. Naime, pećka patrijaršija već je ranije to iskusila u Vojnoj granici. Tamo je pravoslavlje bilo izloženo dvojakoj agresiji, Rimske kurije i Bečkog dvora. Sem toga patrijarh je u dva maha bio u opasnosti da izgubi glavu. Naime, Porta nije imala u njega poverenja. Stoga je on bio prinuđen da u novembra 1689. ode iz Peći u Nikšić. Odatle je vršio kanonske vizitacije.

U to vreme zapovednik austrijske vojske Eneja Silvije Pikolomini prodro je sve do Prištine. Apelovao je na Srbe da se dignu na oružje. Trudeći se da stupi u vezu sa predstavnicima Mletačke republike, patrijarh je dobio poruku na Cetinju od monaškog bratstva iz Peći da se vrati u Peć, jer će u protivnom car pristupiti izboru drugoga lica za patrijarha da bi zadovoljio narod koji je primio njegovu zaštitu. Vrativši se natrag, patrijarh se u Prizrenu sastao sa generalom Pikolominijem. Pošto drugog izbora nije bilo, patrijarh Arsenije je napustio pomirljivu politiku svojih prethodnika i počeo voditi ratobornu politiku prema Turcima.

Međutim, smrću generala Pikolominija ratna sreća se okrenula u korist Turaka. Njegovog naslednika hercega Đorđa Hristijana, zbog oholosti i nadmenosti prema Srbima, srpska vojska ne samo što nije prihvatila, već je počela i napuštati carsku vojsku. Srbi u njoj više nisu videli oslobodilačku već ugnjetačku silu. Kada je patrijarh Arsenije III video da se carska vojska povlači, krenuo je sa velikim brojem naroda u januaru mesecu 1690. prema Beogradu.

Iseljavanje je u najvećim razmerama bilo sa Kosova, okoline Karadaga, Morave, topličkog i jednog dela vranjskog okruga. Bogatija ravničarska sela iz tih krajeva ostala su sasvim pusta, dok su se ona planinska znatno proredila. Iseljavanje je bilo veće iz ravničarskih sela iz tog razloga što su ona bila izloženija turskim napadima.[2] Velike mase izbeglica kretale su se prema Beogradu dolinom Ibra, preko Novog Pazara i Studenice, niz Zapadnu i Južnu, odnosno Veliku Moravu.[3] Pošto se saznalo u Beču da Srbi napuštaju svoja ognjišta, Leopold I je 6. aprila 1690. izdao Manifest kojim sve porobljene narode pozvao na oružje. Zajemčivši im slobodu, povlastice, pravo na svoju veroispovest i na izbor vojvode, obećao im je da će biti izuzeti od svakog javnog tereta i danka izuzev u slučaju ratne nužde.[4]

Na vest da Turci napreduju prema Beogradu a carska vojska odstupa, patrijarh je odlučio da spasi ono što se spasiti može. Sazvao je u Beogradu crkveno-narodni sabor. Na njemu su uzeli učešća episkopi, sveštenici, sveštenomonasi i narodni glavari sa obe strane Save i Dunava. Odlučeno je da se u Beč pošalje episkop jenopoljski Isaija da utvrdi uslove pod kojima će pravoslavni Srbi živeti u Austriji. Zahtevalo se da srpska Crkva u novoj zemlji dobije onaj položaj koji je imala pod Turcima. Odgovor na ove zahteve je povelja cara Leopolda I od 21. avgusta 1690.

Posle dobijanja privilegije, Srbi su počeli u velikim grupama da prelaze preko Save i Dunava. Poslednja grupa prešla je na lađama iz Beograda za Slankamen i Petrovaradin dva dana pre nego što su Turci ponovo zauzeli Beograd (8. oktobar 1690).

Koliki je broj onih koji su prešli u Austriju, teško je tačno odrediti.

Sačuvana su dva pismena svedočanstva od Arsenija koja navode broj iseljenika. Krajem 1690. naveo je da je bilo više od 30.000 duša, a šest godina docnije napisao je da ih je bilo više od 40.000....
79964341 Velika seoba Srba 1689/90 i Patrijarh Arsenije III

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.