pregleda

Josip Smodlaka i Jugoslovensko pitanje u Habzburskoj


Cena:
1.690 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7789)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14511

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Autor: Domaći
Jezik: Srpski
ISBN: Ss
Godina izdanja: Ss

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Kosta Milutinovic

Josip Smodlaka i Jugoslovensko pitanje u Habzburskoj monarhiji

Josip Smodlaka (Imotski, 9. novembar 1869 — Split, 31. maj 1956) je bio pravnik i hrvatski i jugoslovenski političar.

Biografija
Završio je i doktorirao pravo u Zagrebu i Gracu. Posle studija bio je sekretar opštine u Imotskom, pa advokat u Splitu.

Političko delovanje u Austrougarskoj
Od 1897. godine bio je član egzekutivnog odbora dalmatinske Stranke prava, a 1901. izabran je za poslanika u Dalmatinski sabor. Sa Antom Trumbićem i Franom Supilom organizovao je akciju pomoći narodnom pokretu u banskoj Hrvatskoj 1903/`04. godine.

Na zasedanju dalmatinskog sabora u jesen 1903., zajedno sa Trumbićem, proklamovao je „novi kurs“ hrvatske politike. Posle je nastojao da se akcioni program ujedinjavanja svih političkih snaga Dalmacije u borbi protiv bečkog režima realizuje što pre, zbog čega se početkom 1904. sukobio sa Trumbićem, raskinuo sa dalmatinskim pravaštvom i odrekao se poslaničkog mandata. Posle tog raskida, ostao je pobornik politike „novog kursa“, kritikovao konzervativizam, dogme i praksu hrvatske građanske politike.

Godine 1905. pokrenuo je list „Sloboda“ i osnovao Hrvatsku demokratsku stranku, koja je zastupala prava seljaka i istupala protiv kolonata, feudalnih crkvenih daća i lihve na selu. Posle „Riječke rezolucije“, Smodlaka se aktivirao i izvan Dalmacije, u okviru Hrvatsko-srpske koalicije. Na izborima 1910. godine, izabran je u Splitu za poslanika u bečko Carevinsko veće.

Potkraj 1918. godine, Smodlaka se u Narodnom veću u Zagrebu zalagao za što hitnije ujedinjenje Države SHS sa Kraljevinom Srbijom. To je naročito izrazio zahtevom koji je, u ime Zemaljske vlade za Dalmaciju, podneo zajedno sa Ivanom Krsteljom 14. novembra 1918. godine.

Političko delovanje u Jugoslaviji
Bio je član delegacije Narodnog veća koja je u Beogradu, s predstavnicima srpske vlade i Skupštine, pripremila i sprovela ujedinjenje od 1. decembra, a imao je i značajnog udela u pregovorima oko sastavljanja prve jugoslovenske vlade. U Privremenom narodnom predstavništvu bio je šef Kluba neopredeljenih poslanika. Kao član delegacije Kraljevine SHS učestvovao je na Konferenciji mira u Parizu. U Ustavotvornoj skupštini podneo je svoj predlog ustava. Predlagao je podelu države na dvanaest pokrajina s ograničenim nadležnostima i središnji parlament sa dva doma. U sukobu između centralizma i federalizma, Smodlaka se priklonio tzv. srednjoj liniji. Smatrajući da je kruti centralizam potrebno ublažiti, učestvovao je s grupom intelektualaca u pripremanju i organizaciji Kongresa javnih radnika u Zagrebu 1922. godine, kojemu je i predsedavao. U daljnjem političkom delovanju bio je blizak Davidovićevim demokratima, ali je nastupao kao vanstranačka ličnost. Bio je u diplomatskoj službi kao poslanik u Vatikanu, Berlinu i Madridu.

Godine 1936, Smodlaka je predlagao ostvarenje hrvatsko-srpskog sporazuma na bazi preuređenja države u četiri autonomne pokrajine. Tri godine kasnije predložio je da se Jugoslavija preuredi u saveznu državu sa četiri jedinice, srpskom, slovenačkom, hrvatskom i dinarskom. Ova poslednja bi obuhvatala Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. Rešenje „hrvatskog pitanja“ video je u vraćanju državnopravne samostalnosti banskoj Hrvatskoj i uspostavljanju „neutralne“ Dinarske oblasti. Potkraj 1939. godine imenovan je za senatora.

Aprilski rat 1941. godine, zatekao je Smodlaku u Splitu. Nakon fašističke okupacije ubrzo se priključio Narodnooslobodilačkom pokretu i vršio funkciju predsednika ilegalnog Narodnooslobodilačkog odbora grada Splita. Kasnije je prešao na slobodnu teritoriju, gde je biran za člana AVNOJ-a i ZAVNOH-a.

U Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije bio je poverenik za spoljne poslove, u jedinstvenoj vladi DFJ, formiranoj 7. marta 1945, ministar bez portfelja, zatim predstavnik Jugoslavije pri Savezničkoj komandi u Rimu. Kada je uvideo da će do dogovora sa Italijom oko razgraničenja teško da dođe, na sopstveni je zahtev bio penzionisan.[1]

Pored političkih spisa objavljivao je radove iz područja geografije, istorije, etnologije, antropologije i filologije.

Umro je 31. maja 1956. godine u Splitu. Sahranjen je u Klisu uza sve državne počasti.


Milutinović, Kosta, srpski povjesničar (Pančevo, 21. I. 1909 – Novi Sad, 31. III. 1998). Diplomirao 1932. na Filozofskome fakultetu u Beogradu, gdje je i doktorirao 1936. Prije i za II. svjetskog rata radio kao gimnazijski profesor u Osijeku, Novome Sadu i Beogradu, a nakon rata u Arhivu Vojvodine (1948–49), potom kao kustos Vojvođanskoga muzeja (1949–60), profesor na Filozofskome fakultetu u Zadru (1960–68) te u Institutu za izučavanje povijesti Vojvodine (1968–76). Bavio se poviješću južnoslavenskih naroda u novome vijeku. Glavna djela: Svetozar Miletić (1939), Socijalisti o ulozi Južnih Slovena u rešavanju istočnog pitanja (1959), Vojvodina i Dalmacija 1760–1914. (1973) i Štrosmajer i jugoslovensko pitanje (1976).

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 79945729
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Kosta Milutinovic

Josip Smodlaka i Jugoslovensko pitanje u Habzburskoj monarhiji

Josip Smodlaka (Imotski, 9. novembar 1869 — Split, 31. maj 1956) je bio pravnik i hrvatski i jugoslovenski političar.

Biografija
Završio je i doktorirao pravo u Zagrebu i Gracu. Posle studija bio je sekretar opštine u Imotskom, pa advokat u Splitu.

Političko delovanje u Austrougarskoj
Od 1897. godine bio je član egzekutivnog odbora dalmatinske Stranke prava, a 1901. izabran je za poslanika u Dalmatinski sabor. Sa Antom Trumbićem i Franom Supilom organizovao je akciju pomoći narodnom pokretu u banskoj Hrvatskoj 1903/`04. godine.

Na zasedanju dalmatinskog sabora u jesen 1903., zajedno sa Trumbićem, proklamovao je „novi kurs“ hrvatske politike. Posle je nastojao da se akcioni program ujedinjavanja svih političkih snaga Dalmacije u borbi protiv bečkog režima realizuje što pre, zbog čega se početkom 1904. sukobio sa Trumbićem, raskinuo sa dalmatinskim pravaštvom i odrekao se poslaničkog mandata. Posle tog raskida, ostao je pobornik politike „novog kursa“, kritikovao konzervativizam, dogme i praksu hrvatske građanske politike.

Godine 1905. pokrenuo je list „Sloboda“ i osnovao Hrvatsku demokratsku stranku, koja je zastupala prava seljaka i istupala protiv kolonata, feudalnih crkvenih daća i lihve na selu. Posle „Riječke rezolucije“, Smodlaka se aktivirao i izvan Dalmacije, u okviru Hrvatsko-srpske koalicije. Na izborima 1910. godine, izabran je u Splitu za poslanika u bečko Carevinsko veće.

Potkraj 1918. godine, Smodlaka se u Narodnom veću u Zagrebu zalagao za što hitnije ujedinjenje Države SHS sa Kraljevinom Srbijom. To je naročito izrazio zahtevom koji je, u ime Zemaljske vlade za Dalmaciju, podneo zajedno sa Ivanom Krsteljom 14. novembra 1918. godine.

Političko delovanje u Jugoslaviji
Bio je član delegacije Narodnog veća koja je u Beogradu, s predstavnicima srpske vlade i Skupštine, pripremila i sprovela ujedinjenje od 1. decembra, a imao je i značajnog udela u pregovorima oko sastavljanja prve jugoslovenske vlade. U Privremenom narodnom predstavništvu bio je šef Kluba neopredeljenih poslanika. Kao član delegacije Kraljevine SHS učestvovao je na Konferenciji mira u Parizu. U Ustavotvornoj skupštini podneo je svoj predlog ustava. Predlagao je podelu države na dvanaest pokrajina s ograničenim nadležnostima i središnji parlament sa dva doma. U sukobu između centralizma i federalizma, Smodlaka se priklonio tzv. srednjoj liniji. Smatrajući da je kruti centralizam potrebno ublažiti, učestvovao je s grupom intelektualaca u pripremanju i organizaciji Kongresa javnih radnika u Zagrebu 1922. godine, kojemu je i predsedavao. U daljnjem političkom delovanju bio je blizak Davidovićevim demokratima, ali je nastupao kao vanstranačka ličnost. Bio je u diplomatskoj službi kao poslanik u Vatikanu, Berlinu i Madridu.

Godine 1936, Smodlaka je predlagao ostvarenje hrvatsko-srpskog sporazuma na bazi preuređenja države u četiri autonomne pokrajine. Tri godine kasnije predložio je da se Jugoslavija preuredi u saveznu državu sa četiri jedinice, srpskom, slovenačkom, hrvatskom i dinarskom. Ova poslednja bi obuhvatala Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. Rešenje „hrvatskog pitanja“ video je u vraćanju državnopravne samostalnosti banskoj Hrvatskoj i uspostavljanju „neutralne“ Dinarske oblasti. Potkraj 1939. godine imenovan je za senatora.

Aprilski rat 1941. godine, zatekao je Smodlaku u Splitu. Nakon fašističke okupacije ubrzo se priključio Narodnooslobodilačkom pokretu i vršio funkciju predsednika ilegalnog Narodnooslobodilačkog odbora grada Splita. Kasnije je prešao na slobodnu teritoriju, gde je biran za člana AVNOJ-a i ZAVNOH-a.

U Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije bio je poverenik za spoljne poslove, u jedinstvenoj vladi DFJ, formiranoj 7. marta 1945, ministar bez portfelja, zatim predstavnik Jugoslavije pri Savezničkoj komandi u Rimu. Kada je uvideo da će do dogovora sa Italijom oko razgraničenja teško da dođe, na sopstveni je zahtev bio penzionisan.[1]

Pored političkih spisa objavljivao je radove iz područja geografije, istorije, etnologije, antropologije i filologije.

Umro je 31. maja 1956. godine u Splitu. Sahranjen je u Klisu uza sve državne počasti.


Milutinović, Kosta, srpski povjesničar (Pančevo, 21. I. 1909 – Novi Sad, 31. III. 1998). Diplomirao 1932. na Filozofskome fakultetu u Beogradu, gdje je i doktorirao 1936. Prije i za II. svjetskog rata radio kao gimnazijski profesor u Osijeku, Novome Sadu i Beogradu, a nakon rata u Arhivu Vojvodine (1948–49), potom kao kustos Vojvođanskoga muzeja (1949–60), profesor na Filozofskome fakultetu u Zadru (1960–68) te u Institutu za izučavanje povijesti Vojvodine (1968–76). Bavio se poviješću južnoslavenskih naroda u novome vijeku. Glavna djela: Svetozar Miletić (1939), Socijalisti o ulozi Južnih Slovena u rešavanju istočnog pitanja (1959), Vojvodina i Dalmacija 1760–1914. (1973) i Štrosmajer i jugoslovensko pitanje (1976).
79945729 Josip Smodlaka i Jugoslovensko pitanje u Habzburskoj

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.