Jezik: Srpski
ISBN: Ss
Godina izdanja: Ss
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Dominik Mandić (Lise, 2. prosinca 1889. – Chicago, 23. kolovoza 1973.) bio je hrvatski franjevac, povjesničar i političar.

Život
U Širokom Brijegu polazi i završava pučku školu te pohađa glasovitu franjevačku gimnaziju, uz osmi i deveti razred koji polaže u Mostaru. U Fribourgu studira teologiju i stječe doktorat iz crkvene povijesti.[1] Tamo je 1912. postao svećenikom.[1] Rat ga je omeo da već tada (1914.) ne okruni svoje školovanje doktoratom pa je to učinio kasnije, 1921. godine.[1] Po povratku u Mostar imenovan je vjeroučiteljem u mostarskoj državnoj gimnaziji te izabran za starješinu Hercegovačke franjevačke provincije; pozvan za profesora u Rim, na zamolbu vlastite Provincije prihvaća ravnateljstvo velike klasične gimnazije na Širokom Brijegu.

U razdoblju kraljevine Jugoslavije (1918. – 1941.) gojio je, bar u početku, neke projugoslavenske ideje, no uskoro ih je napustio. Godine 1939. izabran je u središnju upravu Franjevačkoga reda u Rimu, u svojstvu predstavnika svih franjevačkih provincija u slavenskim zemljama i generalnoga ekonoma Reda. U Rimu je dočekao ratnu 1941. Čin proglašenja NDH doživio je bez puno entuzijazma, smatrajući to političkim aktom koji ne odražava slobodno očitovanje volje hrvatskoga naroda. Zauzimao se u crkvenim krugovima protiv progona Srba, Roma i Židova, potaknut ponajviše kršćansko-humanističkim stavom, isto kao što je i tražio da se odustane od masovne retorzije nad srpskim stanovništvom nakon četničkih zlodjela u okolici Mostara u travnju 1941.

Realistički je procijenio da su prilike nastanka NDH nepovoljne po mogućnost dugoročnoga održanja, pa se uključuje od 1942. kao posrednik u više pokušaja uspostave kontakta sa zapadnim saveznicima, predviđajući propast sila Osovine. No, njegovo posredovanje je palo na neplodno tlo, pa je Mandićev utjecaj dao više rezultata u godini poraza NDH, kada je uspio spasiti nekoliko stotina hrvatskih bjegunaca pred jugokomunističkim terorom, a navlastito organizirati socijalnu skrb za više desetaka tisuća izbjeglica. Njegovim prinosom osnovana je u izbjegličkom logoru Fermo hrvatska tiskara u kojoj su se tiskale novine i knjige za hrvatske izbjeglice. Kada je 1946. i 1947. u Italiji nastao, temeljem sporazuma zapadnih saveznika i Jugoslavije, pravi lov na ugledne Hrvate, Mandić je sredstvima Reda omogućio desetcima najistaknutijih hrvatskih časnika i intelektualaca da izbjegnu izručenje koje je vodilo u sigurnu smrt, osiguravši im putovnice za prekomorske zemlje, poglavito Latinsku Ameriku. Godine 1952. seli u Chicago, preuzevši straješinstvo hercegovačkih franjevaca u sjevernoj Americi.

Povjesničarski rad
Najveći je dio Mandićeva povjesničarskoga opusa nastao u inozemstvu, poglavito u SAD-u. Središnji je piščev interes hrvatska starija povijest, a u tome surječju Bosna i Hercegovina. Mandićev rad karakterizira velika akribija, umješno baratanje izvorima na više jezika (uz klasične, služio se i talijanskim, francuskim, ruskim, španjolskim, engleskim, njemačkim, poljskim, madžarskim, češkim i slovačkim jezicima), kao i sjajno poznavanje nijansa crkvene i konfesionalne povijesti - posebice s osvrtom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Iz današnje perspektive, glavna je Mandićeva mana nesuvremenost i nekritičnost prema povijesnim vrelima. Mandić je bio povjesnik starinskoga kova, i nije uključio u svoj repertoar prikazbe tema moderni multidisciplinarni pristup (arheologija, povijest umjetnosti, paleografija, povijesno jezikoslovlje, demografska i gospodarska strujanja, kulturološka istraživanja itd.), pa stoga njegova djela pripadaju kategoriji starije hrvatske historiografije, vida Vjekoslava Klaića ili Ferde Šišića.

Polemika s Nadom Klaić
Mandić se tijekom 60-ih upleo u polemiku s Nadom Klaić i njenim pristupom hrvatskoj povijesti ranoga srednjovjekovlja (naravno, polemika nije mogla biti vođena otvoreno zbog Mandićeva statusa antikomunističkoga emigranta). U toj je raspri jaka strana Nade Klaić bio moderan znanstveni i multidisciplinarni pristup, kao i dobro potkrijepljena kritička analiza povijesnih izvora, dok je Mandić bio jači u crkvenopovijesnim analizama - što je bilo značajno, uzme li se u obzir uloga crkve u srednjovjekovnom društvu.

Ta je polemika imala više dimenzija, no najvažnije su dvije: u modernosti pristupa Nada Klaić je bila superiorna, i može se reći da je njena dominacija u tom pogledu utjecala pozitivno na hrvatsku historiografiju uopće. Drugi je vid bio predstavljen kao borba «znanstvene» povjesnice (koju je, navodno, predstavljala Nada Klaić) i nacionalističkoga romantizma, kojega predstavnikom bijaše Mandić.

No, u stvarnosti, pisanje Nade Klaić je bilo podupirano od jugoslavenskih i hrvatskih komunističkih vlasti (iako uz ritualne kritike e da bi joj se dala aura disidentstva), pa se radilo o srazu dva podjednako neznanstvena stava: hrvatskog maksimalističkoga i hrvatskog minimalističkog, od kojih nijedan nije uspio postati temeljem bosanskoj medijevalistici. Nakon Mandićevih slabo potkrijepljenih spekulacija (npr., o sjevernoafričkom podrijetlu Vlaha), došle su još slabije utemeljene teze Nade Klaić (npr., o dolasku Hrvata iz Slovenije/Karantanije).

Djela
Glavna djela Dominika Mandića su: «Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda», «Bogumilska crkva bosanskih krstjana», «Crvena Hrvatska», «Državna i vjerska pripadnost sredovječne BiH», «Etnička povijest Bosne i Hercegovine». Naklada ZIRAL izdala je sabrana djela Dominika Mandića.

Prvo domovinsko prošireno izdanje znamenite knjige dr.fra Dominika Mandića `Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti / De Croatorum historia antiqua` objavljeno je u Zagrebu 2009., u `HrvojeBibiloteci` književnika i urednika Mile Pešorde. Knjiga, tiskana uz 800. obljetnicu Reda Sv. Franje Asiškoga, svečano je predstavljena u Hrvatskom institutu za povijest 18. studenoga 2009.[2]

Pisao je za bogoslovski časopis na hrvatskom jeziku Bogoslovsku smotru.

Značajan je i kao autor koji je proučavao tragove koji govore o (ne)sačuvanim kronikama iz doba hrvatskih kraljeva, Gesta regum chroatorum.

Sabrana djela Dominika Mandića
Sabrana djela Dominka Mandića objavljena su 2013. godine u četiri tematska sveska.[3] Prvi svezak sadrži životopis fra Dominika Mandića (autora Bazilija Pandžića) i Mandićeva djela iz hrvatske povijesti: Crvena Hrvatska u svijetlu povijesnih izvora, Hrvati i Srbi dva različita naroda i Hrvatske zemlje u prošlosti i sadašnjosti. Drugi svezak sadrži Mandićeva djela iz povijesti BiH: Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine i Etnička povijest Bosne i Hercegovine. Treći svezak sadrži Mandićeva djela iz crkvene povijesti: Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Franjevačka Bosna: Razvoj i Uprava Bosanske Vikarije i provincije 1340.-1735. i Duvanjska biskupija od XIV-XVII. stoljeća. Četvrti svezak sadrži Mandićeve rasprave i članke, koje je objavljivao u posebnom izdanju Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, te raznim domaćim i inozemnim znanstvenim i drugim časopisima.