pregleda

Mašan Radonjić - GOLI OTOK - LJUDSKO MUČILIŠTE


Cena:
990 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

alenemigrant (3940)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 8059

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina izdanja: 1993
ISBN: 86-7067-019-4
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Autor - osoba Radonjić, Mašan
Naslov Goli otok - ljudsko mučilište / Mašan Radonjić
Vrsta građe knjiga
Jezik srpski
Godina 1993
Izdavanje i proizvodnja Beograd : „Prometej“, 1993 (Batajnica : Z. M.)
Fizički opis 231 str. ; 21 cm
Drugi autori - osoba Strugar, Vlado, 1922-2019 = Strugar, Vlado, 1922-2019
Zbirka ǂBiblioteka ǂPrometej
(broš.)
Napomene Tiraž 1000
Str. 7-8: Mašan Radonjić / Vlado Strugar
Biografski podaci o autoru: str. 231.
Predmetne odrednice Goli otok (koncentracioni logor) -- U uspomenama



„Kome zakon leži u topuzu
tragovi mu smrde nečojveštvom“
Njegoš

„Kao iz nekih podzemnih dubina, čuo sam žamor. Niti sam mogao da se pomaknem, niti sam mogao da povežem misli... Nisam mogao da se setim šta je to sa mnom bilo, niti gde se nalazim. Usta su me strašno pekla. Upotrebio sam svu snagu vlastite volje i svesti da izgovorim: „Vode-vode“! Nastala je tišina. I dalje sam šapatom vapio: „Vode-vode“! Pri tome sam pokušao da podignem glavu, ali bez uspeha. Pokušao sam da otvorim natekle očne kapke, ali je i to ostalo bez rezultata..
Kroz krvlju slepljene trepavice zapazio sam nečije noge. Četvoro, petoro, šestoro, a možda i više pari nogu. Ili se to meni tako pričinjavalo...
Niko se nije oglašavao. Opet sam počeo da vapim: „Vode- vode“! Reči nisam mogao da izgovaram, pa je to više bio šapat nego poziv za pomoć...
Umesto pomoći, više sam osetio nego video, prisutni su počeli jedan za drugim da izlaze. Upotrebio sam svu snagu da otvorim oči i ko zna po koji put zavapio: „Vode-vode“! Jedan krajičak slepljenih trepavica desnog oka se otvorio i mogao sam da vidim poslednjeg od prisutnih, koji je napuštao prostoriju, da čujem njegove reči: „Pička ti materina banditu jedan“! Vrata su se sa treskom zatvorila.
Čuo sam i kada je reza na vratima škljocnula. Više se ničega nisam sećao.
Koliko sam dugo bio u toj dubokoj komi ne znam. Znam samo da je preda mnom stajao neki čovek, kada sam ponovo dolazio svesti. Stalno je ponavljao: „Ručak, hoćeš li ručak“? Bio je na korak-dva ispred mene. Desno oko mi se otvorilo i pogledao sam ga. Bio je to milicioner. Hteo sam da se prisetim gde se nalazim, ali nisam mogao da shvatim svoj položaj. Osećao sam da ležim potrbuške sa poluraširenim rukama i levim obrazom na podu. Nisam mogao ništa da progovorim. Gledao sam u milicionera, on je ponavljao: „Ručak, hoćeš li ručak“? Sećam se da sam rekao: „Neću, ne mogu“! Na te moje reči on je uzvratio: „Onda uzmi, nesrećniče, ovaj hleb, jer ćeš umreti od gladi ako ne umreš od drugoga“!
Ove njegove poslednje reči „...ako ne umreš od drugoga“, dale su mi povoda da se napregnem i razmišljam: „Šta je to sa mnom bilo i gde se nalazim“(?!) Pri tome sam, kao zmija žabu, posmatrao ona tri parčeta hleba što su ležala ispred mene na podu. Kad mi je milicioner, uputio ono prijateljsko upozorenje, uzeo je porciju sa jelom, okrenuo se, izašao iz ćelije. Zalupio je onim teškim gvozdenim vratima i reza je ponovo škljocnula Bio je dan. Međutim, nikakav se šum nije čuo. Sve, a posebno milicionerove reči, koje je šapatom izgovorio, terale su me da naprežem misli i sećanje i da dokučim šta je to sa mnom bilo, gde se nalazim i otkuda sam baš tu i u takvom položaju!
Sporo, ali sećanje se vraćalo... Pošto sam sada već osećao i strahovite bolove u celom telu, a naročito u grudnom košu i glavi, to sam prvo pokušao da promenim položaj. Svi moji napori u tom smislu ostali su bez rezultata Ostao sam i dalje u istom položaju. Jedino što mi je uspelo bilo je da malo pokrenem glavu. Mogao sam, naime, glavu malo da podignem. Ostali delovi tela ostali su u istom položaju. Zapravo, tog momenta imao sam osećaj da sam prikovan ekserima za pod. Ličio sam, u stvari, na jagnjeću kožu, koja je prikovana za dasku i ostavljena da se suši. U tom položaju sam počeo da razmišljam i da se prisećam minulih događaja.
Postepeno sam se prisećao da sam dvadesetog avgusta godine 1949. kao i obično, došao na dužnost u svoje uredske prostorije. To je bilo Pravno odeljenje Oblasnog Narodnog odbora u Rijeci. Radio sam u svojstvu načelnika tog odeljenja.
Pošto sam posvršavao neke hitnije službene poslove u mojoj kancelariji, prešao sam u susednu sobu istog odeljenja, radi nekih službenih podataka...“
Mašan Radonjić

Mašan Radonjić se rodio 6. januara 1907. godine u selu Mijokusovići, kod Danilovgrada. Osnovnu školu je završio u rodnom selu, a gimnaziju pohađao u Nikšiću pa u Tetovu gde je maturirao. Zatim je stupio u Vojnu akademiju u Beogradu, koju će završiti 1931. godine. Kao pešadijski oficir upisao se da vanredno studira na Pravnom fakultetu u Subotici. Diplomirao je 1937. godine; od tada je sudski oficir. Napad nacističke Nemačke i fašističke Italije na Jugoslaviju (aprila 1941. godine) zatekao ga je na službi u Sarajevu. Tu je zarobljen; sa mnoštvom jugoslovenskih oficira odveden je u Nemačku. Bio je u logorima Osnabriku, Barkenbrigu i Hemarštajnu do februara 1945. godine. Oslobođen, vratio se u otadžbinu (aprila 1945). U zarobljeničkom logoru (u Osnabriku, na primer, bilo je i do 5.000 aktivnih i rezervnih oficira s malo vojnika). Mašan Radonjić se isticao u protivnacističkom otporu. Došav iz zarobljeništva u Beograd, upućen je u Sarajevo. Ovde ga je Rezolucija Informbiroa zatekla na dužnosti predsednika Okružnog suda. Izjasnio se za Rezoluciju. Uhapšen je i odveden na Goli otok. Po izlasku s robije živeo je i radio u Bosni; penzionisan je kao advokat. Mašan Radonjić je poslednjih dvadeset godina živeo u Herceg-Novom. Umro je 22. januara 1993. godine i sahranjen je u ovom mestu.
MG128 (N)


Predmet: 77710761
Autor - osoba Radonjić, Mašan
Naslov Goli otok - ljudsko mučilište / Mašan Radonjić
Vrsta građe knjiga
Jezik srpski
Godina 1993
Izdavanje i proizvodnja Beograd : „Prometej“, 1993 (Batajnica : Z. M.)
Fizički opis 231 str. ; 21 cm
Drugi autori - osoba Strugar, Vlado, 1922-2019 = Strugar, Vlado, 1922-2019
Zbirka ǂBiblioteka ǂPrometej
(broš.)
Napomene Tiraž 1000
Str. 7-8: Mašan Radonjić / Vlado Strugar
Biografski podaci o autoru: str. 231.
Predmetne odrednice Goli otok (koncentracioni logor) -- U uspomenama



„Kome zakon leži u topuzu
tragovi mu smrde nečojveštvom“
Njegoš

„Kao iz nekih podzemnih dubina, čuo sam žamor. Niti sam mogao da se pomaknem, niti sam mogao da povežem misli... Nisam mogao da se setim šta je to sa mnom bilo, niti gde se nalazim. Usta su me strašno pekla. Upotrebio sam svu snagu vlastite volje i svesti da izgovorim: „Vode-vode“! Nastala je tišina. I dalje sam šapatom vapio: „Vode-vode“! Pri tome sam pokušao da podignem glavu, ali bez uspeha. Pokušao sam da otvorim natekle očne kapke, ali je i to ostalo bez rezultata..
Kroz krvlju slepljene trepavice zapazio sam nečije noge. Četvoro, petoro, šestoro, a možda i više pari nogu. Ili se to meni tako pričinjavalo...
Niko se nije oglašavao. Opet sam počeo da vapim: „Vode- vode“! Reči nisam mogao da izgovaram, pa je to više bio šapat nego poziv za pomoć...
Umesto pomoći, više sam osetio nego video, prisutni su počeli jedan za drugim da izlaze. Upotrebio sam svu snagu da otvorim oči i ko zna po koji put zavapio: „Vode-vode“! Jedan krajičak slepljenih trepavica desnog oka se otvorio i mogao sam da vidim poslednjeg od prisutnih, koji je napuštao prostoriju, da čujem njegove reči: „Pička ti materina banditu jedan“! Vrata su se sa treskom zatvorila.
Čuo sam i kada je reza na vratima škljocnula. Više se ničega nisam sećao.
Koliko sam dugo bio u toj dubokoj komi ne znam. Znam samo da je preda mnom stajao neki čovek, kada sam ponovo dolazio svesti. Stalno je ponavljao: „Ručak, hoćeš li ručak“? Bio je na korak-dva ispred mene. Desno oko mi se otvorilo i pogledao sam ga. Bio je to milicioner. Hteo sam da se prisetim gde se nalazim, ali nisam mogao da shvatim svoj položaj. Osećao sam da ležim potrbuške sa poluraširenim rukama i levim obrazom na podu. Nisam mogao ništa da progovorim. Gledao sam u milicionera, on je ponavljao: „Ručak, hoćeš li ručak“? Sećam se da sam rekao: „Neću, ne mogu“! Na te moje reči on je uzvratio: „Onda uzmi, nesrećniče, ovaj hleb, jer ćeš umreti od gladi ako ne umreš od drugoga“!
Ove njegove poslednje reči „...ako ne umreš od drugoga“, dale su mi povoda da se napregnem i razmišljam: „Šta je to sa mnom bilo i gde se nalazim“(?!) Pri tome sam, kao zmija žabu, posmatrao ona tri parčeta hleba što su ležala ispred mene na podu. Kad mi je milicioner, uputio ono prijateljsko upozorenje, uzeo je porciju sa jelom, okrenuo se, izašao iz ćelije. Zalupio je onim teškim gvozdenim vratima i reza je ponovo škljocnula Bio je dan. Međutim, nikakav se šum nije čuo. Sve, a posebno milicionerove reči, koje je šapatom izgovorio, terale su me da naprežem misli i sećanje i da dokučim šta je to sa mnom bilo, gde se nalazim i otkuda sam baš tu i u takvom položaju!
Sporo, ali sećanje se vraćalo... Pošto sam sada već osećao i strahovite bolove u celom telu, a naročito u grudnom košu i glavi, to sam prvo pokušao da promenim položaj. Svi moji napori u tom smislu ostali su bez rezultata Ostao sam i dalje u istom položaju. Jedino što mi je uspelo bilo je da malo pokrenem glavu. Mogao sam, naime, glavu malo da podignem. Ostali delovi tela ostali su u istom položaju. Zapravo, tog momenta imao sam osećaj da sam prikovan ekserima za pod. Ličio sam, u stvari, na jagnjeću kožu, koja je prikovana za dasku i ostavljena da se suši. U tom položaju sam počeo da razmišljam i da se prisećam minulih događaja.
Postepeno sam se prisećao da sam dvadesetog avgusta godine 1949. kao i obično, došao na dužnost u svoje uredske prostorije. To je bilo Pravno odeljenje Oblasnog Narodnog odbora u Rijeci. Radio sam u svojstvu načelnika tog odeljenja.
Pošto sam posvršavao neke hitnije službene poslove u mojoj kancelariji, prešao sam u susednu sobu istog odeljenja, radi nekih službenih podataka...“
Mašan Radonjić

Mašan Radonjić se rodio 6. januara 1907. godine u selu Mijokusovići, kod Danilovgrada. Osnovnu školu je završio u rodnom selu, a gimnaziju pohađao u Nikšiću pa u Tetovu gde je maturirao. Zatim je stupio u Vojnu akademiju u Beogradu, koju će završiti 1931. godine. Kao pešadijski oficir upisao se da vanredno studira na Pravnom fakultetu u Subotici. Diplomirao je 1937. godine; od tada je sudski oficir. Napad nacističke Nemačke i fašističke Italije na Jugoslaviju (aprila 1941. godine) zatekao ga je na službi u Sarajevu. Tu je zarobljen; sa mnoštvom jugoslovenskih oficira odveden je u Nemačku. Bio je u logorima Osnabriku, Barkenbrigu i Hemarštajnu do februara 1945. godine. Oslobođen, vratio se u otadžbinu (aprila 1945). U zarobljeničkom logoru (u Osnabriku, na primer, bilo je i do 5.000 aktivnih i rezervnih oficira s malo vojnika). Mašan Radonjić se isticao u protivnacističkom otporu. Došav iz zarobljeništva u Beograd, upućen je u Sarajevo. Ovde ga je Rezolucija Informbiroa zatekla na dužnosti predsednika Okružnog suda. Izjasnio se za Rezoluciju. Uhapšen je i odveden na Goli otok. Po izlasku s robije živeo je i radio u Bosni; penzionisan je kao advokat. Mašan Radonjić je poslednjih dvadeset godina živeo u Herceg-Novom. Umro je 22. januara 1993. godine i sahranjen je u ovom mestu.
MG128 (N)
77710761 Mašan Radonjić - GOLI OTOK - LJUDSKO MUČILIŠTE

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.