ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2000.
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore
Zvanicna dokumenta koja objavljuje Ministarstvo spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore

Reprint izdanja iz 1921. godine.
Priredjivac: Serbo Rastoder

Conteco, Bar, 2000.
Mek povez, 246 strana.

Knjiga “Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore” je zbirka zvaničnih dokumenta koju je publikovalo Ministarstvo spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore u Rimu 1921. godine, na francuskom jeziku. U njoj je objavljena diplomatska prepiska, sa više od 50 dokumenata, što je trebalo da posluži kao svjedočanstvo politike svršenog čina prema Crnoj Gori poslije Prvog svjetskog rata.

Francuska je pogazila sva obećanja prethodno data zvaničnoj Crnoj Gori i njenom suverenu

Ostavši bez saveznika, upecana u diplomatsku mrežu koju je oko nje plela Pašićeva Srbija još od prve decenije XX vijeka, zvanična Crna Gora na čelu sa kraljem Nikolom i vladom, bez vojske i teritorije, je faktički bila talac Francuske, koja je presudno uticala na kreiranje politike u Evropi krajem i poslije Prvog svjetskog rata. Sve inicijative oficijelne Crne Gore od one o povratku kralja Nikole u zemlju, do plebiscita i sprovođenja slobodnih izbora, povlačenja savezničkih trupa iz Crne Gore koje su je okupirale sa namjerom da očuvaju red i mir a faktički je ostavile u građanskom ratu, bile su neuslišene zahvaljujući pored ostalog i francuskoj diplomatiji koja je snažno podupirala sve zahtjeve srpske oficijelne politike.

Crnogorska prazna stolica na Mirovnoj konferenciji u Versaju 1919. godine, pokazalo se, bio je samo vješt diplomatski manevar velikih sila na čelu sa Francuskom, koje nijesu priznavale odluke Podgoričke skupštine, ali i ništa uradile da se stanje uspostavljeno na osnovu tih odluka promijeni, kako bi politiku svršenog čina mogli verifikovati, tražeći koliko-toliko, legalnu i prihvatljivu formu. Pokazalo se, da su je velika Britanija i Francuska, našli u činjenici što su u novembru 1920. godine u Kraljevini SHS održani izbori za Ustavotvornu skupštinu.

S obzirom da je za Britance i Francuze forma bila mnogo značajnija od suštine, to su i britanski specijalni posmatrači na ovim izborima Roland Bryce i major L. E. Ottly u svom izvještaju naveli da su izbori pošteno izvršeni i da nije postojalo neko čvrsto raspoloženje protiv ujedinjenja sa Srbijom, to je vlada jedne i druge zemlje povukla svoje poslanike sa crnogorskog dvora, priznajući na taj način novostvoreno stanje. Naravno, ovdje nije bilo toliko važno, što su ovi izbori sa stanovišta crnogorskog pitanja bili apsolutno nevažni.

Prvo, na ovim izborima to pitanje nije ni postavljano s obzirom da su tada zvanične policijske i političke vlasti onemogućili podnošenje liste od strane protivnika bezuslovnog ujedinjenja, tako da su se na izborima pojavile samo liste koje nijesu dovodile u pitanje odluke Podgoričke skupštine. Drugo, po važećem izbornom zakonu i prema objavi Državnog odbora od 17. novembra 1920. Crna Gora u granicama prije balkanskih ratova je činila jedan izborni okrug i u njemu se biralo osam poslanika.

Državni prostor Crne Gore koji je ušao u sastav KSHS je bio politički izdijeljen u tri izborna okruga (Crna Gora u granicama prije balkanskih ratova, Metohija i izborni okrug u koji je pored pljevaljskog, beranskog i bjelopoljskog, ušao i prijepoljski okrug koji se ranije nije nalazio u sastavu Crne Gore. Prema popisu iz 1921. godine na području koje je obuhvatalo izborni okrug Crna Gora je živjelo 199.227 stanovnika i na tom području je bilo upisano 43.370 birača ili 21, 7 odsto stanovnika (pravo glasa nijesu imale žene, vojnici, oficiri i muškarci mlađi od 21 godinu). Od toga broja na izbore je izašlo 28.612 ili 65, 97 odsto od upisanog broja birača, odnosno 14,36 odsto od ukupnog broja stanovništva. U vrijeme održavanja izbora u Gaeti u Italiji je bilo preko 1500 crnogorskih vojnika, ne računajući druge izbjeglice, dok je u zatvorima nekoliko stotina crnogorskih prvaka čekalo suđenje dok se u šumama krio značajan broj odmetnika.

Gledajući formalno, izborna volja oko 15 odsto populacije u dijelu države Crne Gore koja je za oko 5000 km2 bila stvarno manja od zvanične državne teritorije (Crna Gora je u granicama poslije balkanskih ratova na prostoru od 14.443 km2 imala preko 350.000 stanovnika), je poslužila kao izgovor velikim silama da priznaju faktičko stanje i raskinu diplomatske odnose sa Crnom Gorom.

Čak i kada bi se i postojeći izborni rezultati prihvatili kao legitimno određenje prema crnogorskom pitanju oni bi bili više nego sporni. Ne samo zato što su republikanske stranke na ovim izborima osvojile 54,11 odsto glasova (komunisti i republikanci), što je jasno ukazivalo na nepopularnost Karađorđevića inaugurisanih jednom od odluka Podgoričke skupštine, već moguće i više što su radikali koji su baštinili tekovine ujedinjenja kao svoje djelo osvojili tek 3.837 ili 13,41odsto ili što jedan od perjanica pokreta za bezuslovno ujedinjenje Andrija Radović, predsjednik Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje i formalni predstavnik Crne Gore za zvaničnu Srbiju, dobio 1.488 ili 5,2 odsto glasova.

Uz to napomenimo da jedan od glavnih organizatora Podgoričke skupštine, Janko Spasojević, čak nije uspio da istakne poslaničku listu, niti da se izbori za mjesto poslaničkog kandidata na nekoj od postojećih, iako je bio odštampao predizborni plakat. Sve ovo navodimo iz razloga da pokažemo, da su ovi i ovakvi izbori poslužili kreatorima tadašnjeg evropskog poretka da se izvuku iz vrućeg crnogorskog pitanja na formalno legalan način, a suštinski podržavanjem politike svršenog čina.

Najveću odgovornost u tom smislu je imala Francuska, ne samo zato što je pogazila sva prethodno data obećanja zvaničnoj Crnoj Gori i njenom suverenu, već prevashodno zato što je kao najuticajnija sila tog vremena, presudno uticala na razvoj događaja. O tome i o mnogo čemu drugom ubjedljivo svjedoče dokumenti u vrijeme kada je poslije Rapalskog ugovora, raspuštanja crnogorske vojske u Italiji, smrti kralja Nikole, povlačenja diplomatskih predstavnika velikih sila sa crnogorskog dvora i najvećim optimistima postajalo jasno da je politika svršenog čina ušla u završnu fazu.

Crna Gora je ginula, vjerujući da će nakon rata zavladati pravda, mir i bratstvo među narodima

tags: crna gora, bozicni ustanak, kralj nikola, dinastija petrovica, bjelasi, zelenasi, komite, gradjanski rat, kraljevina crna gora, mojkovacka bitka...