ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 306
Jezik: Engleski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Bivši veleposlanik Sjedinjenih Država u Japanu ispituje, unutar njihovih povijesnih i geografskih okvira, istaknute karakteristike suvremenog japanskog društva, osobnosti, politike i kulture te trenutnu i buduću ulogu Japana kao svjetske sile



Edwin Oldfather Reischauer (/ˈraɪʃaʊ.ər/; 15. listopada 1910. - 1. rujna 1990.) bio je američki diplomat, pedagog i profesor na Sveučilištu Harvard. Rođen u Tokiju u obitelji američkih obrazovnih misionara, postao je vodeći stručnjak za povijest i kulturu Japana i istočne Azije. Zajedno s Georgeom M. McCuneom, proučavateljem Koreje, 1939. razvio je McCune–Reischauerovu romanizaciju korejskog jezika.

Reischauer se uključio u pomaganje kreiranja američke politike prema istočnoj Aziji tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Predsjednik John F. Kennedy imenovao je Reischauera veleposlanikom Sjedinjenih Država u Japanu, gdje je služio od 1961. do 1966. Reischauer je 1973. osnovao Japanski institut na Sveučilištu Harvard i bio njegov osnivački direktor. Kasnije je dobio ime u njegovu čast.

Rani život i obrazovanje
Reischauer je rođen u Tokiju, Japan, kao sin Helen Sidwell (Oldfather) i Augusta Karla Reischauera, prezbiterijanskih obrazovnih misionara. Njegov otac pomogao je osnovati Tokyo Woman`s Christian University zajedno s Nitobe Inazo i Yasui Tetsu. Njegova je majka osnovala Japansku oralnu školu za gluhe, prvu takve vrste u Japanu. On i njegov mlađi brat Robert pohađali su Američku školu u Japanu prije nego što su otišli u Sjedinjene Države na koledž. Obojica su radili diplomski rad iz azijskih studija. Edwin je diplomirao AB na Oberlinu 1931. godine.[1] Na svoj 75. rođendan, Reischauer se javno prisjetio da mu je životni cilj nakon diplome 1931. bio privući američku pozornost na Aziju.[2]

Reischauer je stekao doktorat na Sveučilištu Harvard 1939. Bio je student rusko-francuskog japanologa Sergea Elisséeffa, koji je bio prvi zapadni diplomant Sveučilišta u Tokiju.[3] Njegova doktorska disertacija bila je `Nittō guhō junrei gyōki: Enninov dnevnik njegovih putovanja u T`ang Kini, 838. – 847.`, studija i prijevod putopisa japanskog redovnika Ennina o njegovim putovanjima u Kini za vrijeme dinastije Tang.[4] Enninovo djelo, Zapis o hodočašću u Kinu u potrazi za zakonom (入唐求法巡礼行記; srednjokineski: Nyip-Dang gjuw-pjop zwin-léi hæng-kì), napisano je na klasičnom kineskom. Reischauerov rad pokazuje visoku razinu sinološke stipendije koju se očekivalo od diplomskog studenta.[3][5]

Ratna služba
Do listopada 1940. Reischauer je postao svjestan mogućnosti rata s Japanom. Napisao je memorandum za američku mornaricu ističući da je vrlo malo Amerikanaca poznavalo vrstu pisanog japanskog jezika koji se koristio u vojnim situacijama i jedva da je itko mogao čitati japanski koji je bio rukom napisan u žurbi. Njegovo je rješenje bilo stvoriti školu japanskog jezika za obuku lingvista unaprijed. Reischauerovo upozorenje nije ostalo neopaženo. Dospio je na stol poručnika (kasnije zapovjednika) Alberta Hindmarsha iz američke mornarice, i on se složio da je doista bilo malo kompetentnih časnika koji govore japanski. Rezultat je bio stvaranje Škole japanskog jezika američke mornarice, koja je veći dio rata provela u Boulderu, Colorado. U ljeto 1942., na zahtjev Američkog vojnog signalnog korpusa, Reischauer je počeo voditi tajni tečaj u Arlington Hallu u Virginiji. Arlington Hall je bio ženski koledž, ali ga je preuzela obavještajna služba američke vojske u lipnju 1942. i funkcionirao je poput Bletchley Parka u Engleskoj kao tajni centar za kriptoanalizu.[6]

Učiteljska karijera
Reischauer je imao 40 godina profesorske karijere na Harvardu. On i John King Fairbank razvili su popularno dodiplomsko istraživanje povijesti i kulture istočne Azije. Tečaj, koji je bio poznat kao `Rice Paddies`, bio je osnova za njihove vrlo utjecajne udžbenike, Istočna Azija: Velika tradicija (1958.) i Istočna Azija: Moderna transformacija (1965.). Reischauer je napisao i za kolege znanstvenike i za širu javnost, uključujući Japan: Story of a Nation, koji je objavljen u nekoliko izdanja.

Bio je direktor Instituta Harvard–Yenching i predsjednik Odjela za dalekoistočne jezike. Za njegovo oproštajno predavanje na Institutu Yenching 1981. studenti su se morali natjecati za mjesta s kolegama s fakulteta, sveučilišnim dužnosnicima i televizijskom ekipom iz Japana.

U toj prepunoj sceni rekao je: `Koliko se sjećam, bila su samo dva diplomirana studenta zainteresirana za istočnoazijske studije kad sam prvi put došao ovamo: ja i moj brat.` [7]

Veleposlanik u Japanu
Reischauera je američki veleposlanik u Japanu imenovao predsjednik John F. Kennedy u proljeće 1961., u vrijeme kada su američko-japanski odnosi bili na niskoj točki nakon masovnih prosvjeda 1960. u Japanu protiv američko-japanskog sigurnosnog sporazuma.[8] Neposredno nakon prosvjeda, Reischauer je otputovao u Japan i razgovarao s raznim japanskim prijateljima i suradnicima kako bi dobio japansko gledište o prosvjedima.[9] Nakon povratka u Sjedinjene Države, Reischauer je privukao pozornost Kennedyjeva tranzicijskog tima kada je napisao članak o prosvjedima u istaknutom političkom časopisu Foreign Affairs pod nazivom `Prekinuti dijalog s Japanom`. U ovom članku Reischauer je odbacio ideju, stavio forth od strane Eisenhowerove administracije, da su prosvjedi bili komunistička zavjera. Umjesto toga, tvrdio je da prosvjedi odražavaju stvarne pritužbe Japanaca u odnosu na SAD, te da su pogoršani neuspjehom američkih vođa da dopru do japanskih vođa javnog mnijenja i pokušaju razumjeti zabrinutost Japanaca. Reischauer je odlučno tvrdio da samo vješta i nijansirana diplomacija može popraviti ovaj `prekinuti dijalog`.[9]

Na savjet svojih savjetnika, Kennedy je odlučio da bi sam Reischauer bio najbolji kandidat za taj posao, te je Reischauera nominirao za svog prvog (i jedinog) veleposlanika u Japanu. Ovo je bio prekid s presedanom, jer su prethodni veleposlanici u Japanu bili karijerni dužnosnici State Departmenta koji nisu imali posebne veze s Japanom.[8] Zapravo, dužnosnici State Departmenta sumnjičavo su gledali na jake veze sa zemljom domaćinom veleposlanika i usprotivili su se Reischauerovoj nominaciji na tim osnovama.[8] Međutim, Kennedy je pobijedio i Reischauer je postao prvi američki veleposlanik u Japanu koji je zapravo znao lokalni jezik.

Kao veleposlanik, Reischauer je radio na popravljanju nedavnog rascjepa u američko-japanskim odnosima. Reischauer je `ravnopravno partnerstvo` učinio ključnom riječi svog vremena dok je bio veleposlanik, te je neprestano gurao ravnopravniji tretman Japana.[10] Zagovarao je i pomogao organizirati sastanak na vrhu između Kennedyja i novog japanskog premijera Hayata Ikede u Washingtonu, D.C., u ljeto 1961. Povjesničar Nick Kapur tvrdio je da je ovaj samit bio uspješan i da je doveo do značajnog prestrojavanja američko-japanskog odnosa savez u smjeru veće uzajamnosti.[11] Reischauer se nadao da će mu uzvratiti uslugu time što će Kennedy postati prvi američki predsjednik koji će posjetiti Japan. Kennedy je bio složan i početne pripreme su napravljene, ali Kennedyjev je ubijen prije nego što je stigao u posjet, a državni tajnik Dean Rusk otišao je na njegovo mjesto početkom 1964. [12]. Reischauer je također krenuo na nacionalnu turneju slušanja u Japanu; iako nije postigao svoj cilj da posjeti svih 47 prefektura do kraja svog mandata, uspio je posjetiti njih 39.[13] Reischauerovi veliki napori da šarmira Japance dobili su šaljiv nadimak `Reischauerova ofenziva` (Raishawā rosen) od strane japanskog tiska (ponekad alternativno, `Kennedy-Reischauer ofenziva`).[13]

Vrijeme koje je Reischauer proveo kao veleposlanik smatralo se uspješnim, a na toj je ulozi ostao do 1966., nastavivši raditi pod upravom Lyndona B. Johnsona. Međutim, njegovo vrijeme kao veleposlanik završilo je s dvije note tragedije. Pred kraj svog veleposlaničkog mandata, Reischauer je sve više morao braniti američki rat u Vijetnamu, i sve se više osjećao nelagodno radeći to, što je naposljetku dovelo do njegove ostavke.[14] Osim toga, Reischauer je hospitaliziran u ožujku 1964. nakon što ga je Shiotani Norikazu, japanski mladić, izbo nožem u navodnom pokušaju ubojstva. Japanski mladić je imao povijest mentalnih bolesti i imao je Ménièreovu bolest, poremećaj unutarnjeg uha. Smatrao je da ga američka okupacija nije ispravno tretirala i želio je skrenuti pozornost na taj cilj ubojstvom Reischauera. Napadač je očito djelovao sam i nije bio povezan ni s jednom skupinom. Nakon nasilja, japanski ministar javne sigurnosti bio je prisiljen podnijeti ostavku.[15] Reischauer je primio transfuziju krvi i oporavio se od svoje rane, ali transfuzija koju je primio u bolnici bila je zaražena virusom hepatitisa C, što će dovesti do raznih bolesti za Reischauera u narednim godinama, i na kraju doprinijeti njegovoj smrti 26 godina kasnije. [16]

Osobni život
Reischauer je oženio (Elinor) Adrienne Danton u Tokiju 5. srpnja 1935. Zajedno su imali troje djece. Umrla je 1955. od srčane bolesti.[17] Pisac James A. Michener predstavio je udovca Haru Matsukati u Klubu stranih dopisnika u Tokiju 1955. godine.[18] Vjenčali su se 16. siječnja 1956.[19] Saznali su da su kao tinejdžeri pohađali istu tokijsku srednju školu. Haru je priznala da je bila potajno zaljubljena u njega. Zajedno su postali sjajan tim.[20] Zajednički su dizajnirali svoju kuću u Belmontu, Massachusetts. Danas se njime upravlja i koristi kao Memorijalna kuća Edwina O. Reischauera.

Kasniji život
Godine 1973. Reischauer je bio osnivački direktor Japanskog instituta na Sveučilištu Harvard. Preimenovan je u Edwin O. Reischauer Institut za japanske studije u njegovu čast kada je napunio 75 godina, 1985. godine.[21]

Reischaueru je također odana počast 1985. otvaranjem Edwin O. Reischauer centra za istočnoazijske studije na Paul H. Nitze School of Advanced International Studies (SAIS), dijelu Sveučilišta Johns Hopkins. Govoreći na ceremoniji posvećenja u Baltimoreu, senator Jay Rockefeller, jedan od Reischauerovih bivših učenika, opisao je Reischauera kao `ono što učitelj treba biti, onoga koji može promijeniti život svojih učenika`. Na istom događaju, japanski veleposlanik Nabuo Matsunaga pročitao je osobnu poruku premijera Yasuhira Nakasona e: `Ne znam nijednog drugog čovjeka koji je tako temeljito razumio Japan.` [2]

Bolest i smrt
U posljednjem desetljeću svog života, Reischauer je bio pogođen raznim bolestima povezanim s infekcijom hepatitisom koju je dobio od zaražene krvi nakon pokušaja njegova života dok je služio kao američki veleposlanik u Japanu. Zbog tih bolesti Reischauer se morao povući iz aktivnog poučavanja i predavanja. Konačno, 1990. Reischauer je podlegao komplikacijama hepatitisa C.[22]

Utjecaj na vanjsku politiku SAD-a
Reischauer je promovirao američku vanjsku politiku u javnosti iu vladi prema Japanu i ostatku Azije nakon Drugog svjetskog rata i tijekom Vijetnamskog rata.

svjetskog rata i poslije
Dana 14. rujna 1942., tri godine prije kraja Drugog svjetskog rata, Reischauer, tada predavač dalekoistočnih jezika na Sveučilištu Harvard, napisao je `Memorandum o politici prema Japanu`. Izložio je plan o tome kako SAD mogu postići svoj poslijeratni cilj `osvajanja mira` u Aziji.[23][24]

Prema japanskom povjesničaru s kraja 20. stoljeća Takashiju Fujitaniju, dopis je otkrio `snishodljivost prema japanskom narodu` i `čisto instrumentalistički i manipulativni stav.`[25] U sažetku njegovog članka, `The Reischauer Memo: Mr. Moto, Hirohito i japanski američki vojnici`, napisao je Fujitani:

Već na ovom ranom datumu rata, Reischauer je predložio zadržavanje japanskog cara kao šefa poslijeratnog `marionetskog režima` koji bi služio interesima SAD-a u istočnoj Aziji. Također je tvrdio da su Amerikanci japanskog porekla do tada bili `čista odgovornost` i da bi ih Sjedinjene Države mogle pretvoriti u `imovinu` tako što bi ih uključile u američku vojsku. Rezonirao je da bi japansko-američki vojnici bili korisni u propagandne svrhe – to jest, da pokažu svijetu, a posebno “žutim i smeđim narodima” da Sjedinjene Države nisu rasistička nacija.[26]

Mit o spašavanju Kyota
Tijekom rata, Reischauer je služio kao stručnjak za Japan za Obavještajnu službu američke vojske. Nakon rata razvio se mit da je on spriječio SAD u nuklearnom bombardiranju Kyota.[27] Robert Jungk, u svojim memoarima o ratu i atomskim znanstvenicima, tvrdio je da je Reischauer uvjerio svog šefa da uvjeri ministra rata Henryja L. Stimsona da ne bombardira Kyoto i da ga precrta s crne liste potencijalnih lokacija.[28]

Reischauer je izričito zanijekao taj popularni mit:

Vjerojatno bih to učinio da sam ikad imao priliku, ali u tome nema ni riječi istine. Kao što je dovoljno dokazao moj prijatelj Otis Cary iz Doshishe u Kyotu, jedina osoba zaslužna za spašavanje Kyota od uništenja je Henry L. Stimson, ministar rata u to vrijeme, koji je poznavao Kyoto i divio mu se još od svog medenog mjeseca tamo nekoliko desetljeća ranije.[29]

Američke baze na Okinawi
Tajni memorandum, s kojeg je skinuta oznaka tajnosti 1996., detaljno opisuje razgovor između najviših američkih vojnih i civilnih dužnosnika 16. srpnja 1965. u Tokiju. Reischauer, koji je tada služio kao veleposlanik SAD-a u Japanu, predložio je plan koji bi omogućio SAD-u da zadrži svoje vojne baze i ubaci nuklearno oružje na Okinawu nakon vraćanja otoka koje su SAD okupirale pod japanski suverenitet. Reischauer je svoju strategiju temeljio na simboličnoj političkoj važnosti povratka za japansku konzervativnu vladajuću stranku, ali je tvrdio da SAD ne mora `dati Japanu nikakvu stvarnu riječ u korištenju naših baza.`[30]

Rekao je da `ako bi Japan prihvatio nuklearno oružje na japanskom tlu, uključujući Okinawu, i ako bi nam pružio jamstva koja jamče našim vojnim zapovjednicima učinkovitu kontrolu nad otocima u vrijeme vojne krize, tada bismo mogli zadržati svoje baze na otoke, iako je `puni suverenitet` vraćen Japanu.` [30]

To su `postali ključni elementi [Sporazuma o vraćanju Okinawe između SAD-a i Japana` iz 1969., čime je `američka vojna prisutnost manje-više trajna i zadržala mogućnost uvođenja nuklearnog oružja.` [25] U članku iz 1981., Time je izvijestio: ` Bivši američki veleposlanik u Japanu Edwin O. Reischauer otkrio je da su ...brodovi američke mornarice s nuklearnim oružjem redovito posjećivali japanske luke—uz prešutno odobrenje Tokija.` [31]

Tajni memorandum također je otkrio Reischauerove predložene protumjere za suzbijanje `nacionalističke reakcije` na nastavak američke vojne prisutnosti na Okinawi. U svom članku iz 2010., "Secret` 1965 Memo Reveals Plans to Keep U.S. Bases and Nuclear Weapons Options in Okinawa After Reversion`, Steve Rabson, autor i predavač okinavljanske književnosti, povijesti i kulture, napisao je:

Kako bi se smanjio rizik od `nemira` na Okinawi, Reischauer je predložio povećanje američke pomoći, reviziju Zakona o cijenama kako bi se povećala naknada vlasnicima zemljišta koje su SAD zaplijenile za izgradnju baze, te ublažavanje zabrane isticanja japanske zastave . Teško je točno izmjeriti njegov utjecaj u to vrijeme, ali sve tri preporuke postale su politika SAD-a.[25]

Romanizacija korejskog
S Georgeom M. McCuneom, Reischauer je 1939. str objavio je McCune-Reischauerov sustav za romanizaciju korejskog jezika, koji je postao najrašireniji sustav dugi niz godina.[32]

Reischauer je nazvao hangul, korejsku abecedu, `možda najznanstvenijim sustavom pisma u općoj upotrebi u bilo kojem jeziku`.