ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1971
Jezik: Srpski
Autor: Strani

U dobrom stanju

Preporod hrvatskih sveučilištaraca : [anatomija slučaja Čičak] / [predgovor Vlatko Pavletić]
Vrsta građe knjiga
Jezik hrvatski
Godina 1971
Izdanje Posebno izd.
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Kritika, 1971
Fizički opis IV, 228 str. : ilustr. ; 24 cm
Drugi autori - osoba Pavletić, Vlatko
Zbirka Kritika ; sv 8

Predmetne odrednice
Čičak, Ivan Zvonimir, 1947-
Univerzitet -- Hrvatska

Posebno izdanje časopisa KRITIKA
svezak 8. zagreb 1971

»Dostojevski izvanredno duboko primjećuje u jednom svom romanu da je njegov junak, što je više bio nošen općečovječanskim idealima, sve manje zapažao i volio svoje bližnje. Vi ne možete poznavati ono daleko ako ne poznajete ono kraj vas. Gubitkom svoje ljudske blizine ili zavičaja čovjeka se nađe u praznini, često opkoljen samo apstrakcijama, a takav ideologizirani usamljenik onda negira sve oko sebe ili prije sebe, a ponajprije povijest, naciju, sve dosadašnje stvaranje i »sitna« ljudska veselja. Premda sam bio jedan od susazivača »Građana svijeta«, ipak sam bio uvijek vrlo nepovjerljiv prema onim internacionalistima koji su olako odbacivali nacionalnu opstojnost i tradiciju, kao što sam i nepovjerljiv prema onima koji dižu svoju naciju iznad svega ostaloga (i na taj joj način obično najviše škode). Univerzalnost je usađena u zavičaj svakoga od nas, i proničući u te svoje dubine, dižemo se i do shvaćanja i štovanja svega ljudskoga.«
(Ivan Supek)

»Put saznanja i sazrijevanja vodio je našu intelektualnu mladež, od 1968. dalje, sve dublje u proniknuće bitnih razloga naših sadašnjih teškoća, i ona je shvatila da ie najkraći .put do svijeta — put do svoje vlastite biti. Kako može suosjećati za Vijetnamce onaj tko ravnodušno promatra drame tisuća i tisuća hrvatskih obitelji, koje su rastrgane između hranitelja što argatuju negdje u Europi i djece koja rastu i završavaju škole bez potrebnog pouzdanja da će naći kruha u domovini, odnosno da neće morati poći tragom svojih otaca, kruhoboraca, zauvijek u tuđi svijet, ostavljajući svoju lijepu i potencijalno bogatu zemlju! Zar je moguće protestirati protiv nepravdi u dalekom svijetu, a šutjeti gledajući u najbližoj okolini nepravilnosti koje postaju mnogima sudbonosne, i dovode čak u pitanje daljnji biološki opstanak naroda koji je mnogo više od jednog tisućljeća odolijevao najstrašnijim pritiscima najzloglasnijih istrebitelja u historiji?

Obratno bismo mogli tvrditi: ona mladež koja poduzme sve što je u njezinoj moći da u vlastitoj domovini pobijedi pravda i osigura se socijalna jednakost, bit će i te kako moralno pripremljena i predodređena, da također na međunarodnoj sceni odigra svoju ulogu borca protiv nepravednih društvenih poredaka i kolonijalističko-imperijalističkih ideologija, borca za istinsku slobodu i ravnopravnost naroda u svjetskoj zajednici univerzalnih interesa Zemaljaca.

U novim uvjetima, zahvaljujući drukčijim pobudama i mnogo temeljitijim informacijama o svijetu oko sebe, hrvatski su sveučilištarci postali sudionici u sukobu, koji je započeo naizgled naivno, banalno, i za mnoge neočekivano, ali koji je ubrzo dosegao takve razmjere, da svima postaje jasno kako ovaj put nisu na sceni marionete, nego svjesne ličnosti. Mladi su inicirali` novi, autoktoni studentski pokret, ali oni pri tom prije svega odgovorno prihvaćaju i svoj nacionalni dio zadataka u sklopu mnogo šireg političkog pokreta za daljnju demokratizaciju državnog ustrojstva Jugoslavije i za rješavanje osnovnih pretpostavki privrednog i kulturnog preporoda zasnovanog na socijalističkim načelima i na platformi antidogmatizma.«
(Vlatko Pavletić)

»Nas ne mogu uplašiti i pokolebati ni insinuacije, ni arogancija, ni sila, ni etiketiranje, kao Što nas nije uplašilo ni u prošlosti, niti nas može natjerati da odstupimo od stavova koje imamo. Prema tome, sve dok se nalazimo na čvrstom tlu, dok izražavamo realne interese Hrvata, Srba i narodnosti u Hrvatskoj, dok izražavamo prvenstveno povijesne interese radničke klase tih naroda i narodnosti, dotle nemamo nikakva razloga da se bojima za svoju budućnost, to više što se nalazimo pred takvim krupnim promjenartia koje nas približavaju ostvarivanju ideala za koje smo se uvijek borili.

Možda nije potrebno da govorim da Hrvatska niti traži neke privilegije za sebe, niti želi da te privilegije da nekome drugome. Ono što Hrvatska traži jest potpuna ravnopravnost, sporazumno donošenje odluka, traži da se jugoslavenska politika stvara samo dogovorno, u demokratskoj diskusiji. Ali kad se odluke donesu, onda se sporazumi moraju poštovati. Ono što Hrvatska neće nikome dopustiti da joj oduzima jest da kaže svoju riječ o svemu onome što pripada u domenu federacije, o onome što predstavlja element federalizma, jer federacija nije ničija posebno, ona je naša, federacija je nas sviju.
To je stav od koga mi treba da pođemo u diskusiji, da pokažemo maksimalnu toleranciju za tuđe stavove, da pokažemo potpuno razumijevanje za stvaranje jugoslavenske politike u smislu o kojem sam govorio, i da pokažemo potpunu solidarnost đ drugim nacijama i narodnostima Jugoslavije, a posebno s onima koje su ekonomski nerazvjenije od nas.«
(Miko Tripalo)