ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Godina izdanja: Ss
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Zapisi iz logora Dahau
Dahau je bio nacistički koncentracioni logor, i prvi logor otvoren u Nemačkoj, na mestu napuštene fabrike municije kod srednjovekovnog grada Dahaua, oko 16 km severoistočno od Minhena u Bavarskoj na jugu Nemačke.
Logor je otvoren u martu 1933.[1] i bio je prvi redovni koncentracioni logor koju je osnovala koaliciona vlada nacional-socijalista i Nemačke nacionalne narodne stranke (raspuštena 6. jula 1933). Hajnrih Himler, šef policije u Minhenu, je zvanično opisao logor kao „prvi koncentracioni logor za političke zatvorenike“.[1]
Spomenik u logoru
Dahau je služio kao prototip i model za ostale nacističke koncentracione logore. Njegovu osnovnu organizaciju, raspored i planove zgrada je projektovao komandant Teodor Ajke i primenjen je na ostale kasnije kampove. Ajke je sam postao glavni inspektor za sve koncentracione logore, odgovoran za modeliranje ostalih prema ovom primeru.[2]
Ukupno je preko 200.000 zatvorenika bilo smešteno u Dahau.[3] Veruje se da je 25.613 zatvorenika umrlo u glavnom logoru i još oko 10.000 u okolnim logorima.[4] uglavnom od bolesti, neuhranjenosti i samoubistava. Početkom 1945. pojavila se epidemija tifusa pre njegove evakuacije, od kojeg je umrlo veliki broj slabijih zatvorenika.
Uz mnogo veći logor Aušvic, Dahau je postao simbol nacističkih koncentracionih logora. Dahau je drugi logor koji su oslobodile britanske i američke snage. Tako je postao jedno od prvih mesta gde je zapad bio svedok brutalnosti nacista.
Nastanak
Nacisti su optužili komuniste da žele da izazovu građanski rat nakon požara koji je 27. februara 1933. uništio zgradu Rajhstaga.[5]
Nakon preuzimanja vlasti u Bavarskoj, Hajnrih Himler, tadašnji šef policije u Minhenu, je počeo razgovore sa upravom nekorišćene fabrike baruta i municije. Himler je obišao lokaciju da bi se uverio da li bi se ona mogla iskoristiti za izolovanje zatvorenika. Logor Dahau je počeo sa radom 22. marta 1933. dolaskom oko 200 zatvorenika iz zatvora Štadelhajm i tvrđave Landsberg (gde je Hitler napisao svoju knjigu Majn kampf tokom svog zatočeništva). [1] Himler je novinarima izjavio da novi logor može da drži do 5.000 osoba i opisao ga je kao „prvi logor za političke zatvorenike“[1] koji će se koristiti da se vrati mir u Nemačkoj.[6] Dahau je postao prvi redovan koncentracioni logor koji je osnovala vlada Nacionalsocijalističke nemačke radničke partije i Nemačke nacionalne narodne partije (raspuštena 6. jula 1933).
Logoraši
Uz hiljade drugih jugoslovenskih logoraša, u Dahau su bile zatočene mnoge ugledne ličnosti srpske nacionalnosti. Među njima su bili najpoznatiji velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve Patrijarh srpski Gavrilo i episkop (odnedavno i svetitelj te crkve) Nikolaj Velimirović. Uz njih i poznati general Mihajlo Nedeljković (koji nije preživeo Dahau), profesor Beogradskog Univerziteta dr Vladeta Popović, pomoćnik ministra unutrašnjih poslova u vladi generala Simovića, advokat Tripko Žugić, diplomata i generalni konzul Radovan Šumenković, violinista Vlastimir Pavlović Carevac, novinar i prevodilac Nenad Jovanović, španski borac Simo Čučković i mnogi predratni i ratni članovi Komunističke partije Jugoslavije. Glumac, reditelj i književnik Stevo Žigon je dve godine proveo u ovom logoru gde je i naučio nemački jezik. Zbog znanja jezika i poznavanja mentaliteta, vrlo često je kasnije igrao uloge ciničnih i hladnih nemačkih oficira.
◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼
☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.
☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !
❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗
☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!
☑ Tu sam za sva pitanja!
☑ Knjige saljem nakon uplate!
☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!
☑ Filmski plakati:
☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.
☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...
☑ Antikvarne knjige:
☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.
Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.
Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]
Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.
Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]
Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]
U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]
Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]
Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.
Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.
Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)
Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`