ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 386
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, na nekih 20 tak mesta ima podvucenih recenica zutim vodenim markerom, sve ostalo uredno!

Retko !!!

Teslic i okolina u vrijeme transformacije feudalizma u kapitalizam - Dragisa D. Vasic


Dragiša D. Vasić, rođen u Ugodnoviću (Teslić) 1971. godine. Završio Pedagošku akademiju i Filozofski fakultet u Banjoj Luci. Na istom fakultetu 2006. odbranio magistarski rad Djelatnost Branka Čubrilovića u izbjeglištvu 1941-1945., kao i doktorsku disertaciju 2012. godine pod nazivom Teslić i okolina između feudalizma i kapitalizma 1878-1941. Dragiša je na naučan, ali i zanimljiv način, pristupio proučavanju Teslića i svih onih koji su ostavili svoj trag opisujuću naš kraj i dajući svoj sud o njemu. Tako je pristupio i tekstovima Artura Džona, te učitelja Petra Bogunovića. Izdvojili smo tekst koji nam se naročito dopao, a pedstavlja viđenje i opis Artura Džona Evansa o narodima u Tesliću, njihovom načinu oblačenja i međusobnim odnosima različitih narodnosti i religija.

Kroz usorski kraj od 14. do 17. avgusta 1875. pravcem Crni vrh – Slatina – Kondžilo – Blatnica – Trogir –Vučja planina proputovao je Brtitanac Artur Džon Evans. Evans je u putopisu Pješke kroz Bosnu i Hercegovinu naširoko opisao šume – glavno pirodno bogatstvo kraja kroz koji je prošao. O šumama Crnog vrha piše: „Hrastovi se moraju zadovoljiti vladavinom u ravnici i dolini. Na ovim visoravnima pobjednički logoruju bukve, dok ih sa još veće visine, sa planinskih utvrda progoni borovlje (…)“. na Trogiru se probijao „kroz iskonsku šumu“: prvo „lijepo uzraslom bukovom šumom (…) prošaranu veličanstvenim borovima“ i „preko strašno debelih panjeva“, a „dalje, kroz predio borove šume, mračne, prastare, zasječenih i osakaćenih udova, izgubljenih u mnogim borbama protiv prirodnih sila“. Šuma je rasla i umirala bez uticaja čovjeka: „Drveće starije generacije uzaludno čeka na prijateljsku sjekiru ili rušilački vihor“. Na Vučjoj planini Britanac je izmjerio obim jedne bukve od 15 stopa, na visini od tri stope iznad zemlje, a jedan bor je imao obim oko 14,5 stopa. Vučja planina ga je oduševljavala svojim prostranim pašnjacima: „Svež miris sijena bio je opojan; blago talasasta planinska livada, tu i tamo istačkana veličanstvenim bukvama (…) druga strana bila je takođe prikladno oivičena prirodnim jelovim nasadom“. Evans je naslutio i rudno bogatstvo kraja vidjevši u koritu pritoke Velike Usore kod Slatinr (Kamenica ili Brusna) jaspis, kvarc, liskun, mermer, opalni kalcedon. Ali, najviše redova Evans je posvetio opisu rimokatoličkog hodočašća u selu Komušini, tačnije na brdu Kondžilu, istočnom ogranku planine Borija. Svake godine na rimokatoličku Veliku Gospu (15. avgusta) tu se iskupi veliki broj vjernika koji dolaze i iz udaljenih krajeva da se pomole pred ikonom Majke Božje za zdravlje ili iscjeljenje , ako je bolest već nastupila. Prvi pomen ove ikone je u izvještaju sa apostolske vizitacije biskupa fra Marka Dobretića 1779. godine. On u izvještaju sa vizitacijom tri godine ranije uopšte ne pominje ikonu, pa se nameće zaključak da se ona pojavila oktobra 1776. i septembra 1779. godine. Slika nije naročito velike umjetničke vrijednosti, a naslikao ju je najranije krajem 16. vijeka neki slikar venecijanske škole. Prema legendi, koju je zabilježio Momčilo Spasojević, ikonu je pronašao jedan musliman u Mrkotiću. Još početkom 17. vijeka bio je značajan broj hrišćana u tom selu kod Tešnja. Kasnije je ono postalo potpuno muslimansko. Moguće je da je ikona bila skrivena u nekoj porodici koja se islamizovala. Moguće je i da je bila izgubljena u burna vremena seoba za vrijeme Bečkog rata. Svake godine na praznik Velike Gospe (15. avgusta) u procesiji hiljade hodočasnika nosi ikonu iz crkve u Komušini do zavjetne kapeli na Kondžilu.
Artur Evans piše da se 14. avgusta naveče popeo „na vrh naseljene puste planine, ali sada već pritisnute i pretrpane sjajnim mnoštvom seljaka iz udaljenih i razbacanih predjela hrišćanske Bosne. Posmatrao je kako su se predali molitvi „ovi bijedni seljaci, usljed vjekovnog nasilja već podivljali i utonuli u neznanje i fanatizam, odbačeni od svijeta i ovdje zaneseni u tihim grupama (kako oni vjeruju) u neki drugi srećniji svijet“. Na skup su došle i grupe raje koja „pripada pravoslavnoj crkvi ili Srbima, kako se oni ponosno nazivaju“. Evansa je najviše iznenadio muslimanski izgled mnogih hrišćanskih vjernika. I sveštenici su ga podsjećali na turske službenike. Za muškarce piše da većinom nose svjetlocrvene turbane. Bilo je ljudi „sa izbrijanim tjemenom ili, pak, poput pravih muslimanskih vjernika sa jednostavno ostavljenim perčinom (…) tamo je bilo i žena sa licem potpuno pokrivenim i izgledalo je da strahuju od propisa Kur`ana. Opisivao je jednostavnu hranu, skromne potrebe, neskladnu muziku i kola seljaka iz ovog kraja. Evans je otkrio u njima „prikrivenu srdačnost“ i bio „iznenađen njihovim međusobnim držanjem i prijateljstvom“. Najviše prostora posvetio je opisu velikog skupa „koji obrazuje prostrani i rasplamsali vatrom osvijetljeni krug“ u čijoj sredini „zasio je božanski narodni pjevač na neotesan panj“. „Vrlo često snažno uzbuđenje obuzme cio krug i ono nalazi izraz u prigušenom i zanosnom žuborenju“. U danima robovanja one su bile ponosito nasljeđe srpskog naroda od Jadrana do Dunava. Evansu je bilo poznato da je ova poezija probudila duboku Geteovu pažnju i nije nikakvo čudo što se u njoj vidi znak da je taj narod sposoban da dostigne najveće visine civilizacije. I oni su došli da učestvuju u vašaru i slavlju svojih rimokatoličkih suparnika.
Po Bosni su se pronosile različite vijesti o ustanku koji je izbio u julu1875. u okolini Nevesinja . tokom svog boravka u Dervemti i Tešnju, Evans je vidio da turske vlasti hitno pozivaju vojne rezerviste. Tu mjeru su nosioci turske vlasti obrazlagali ustankom u Hercegovini. U stvari, očekivao se ustanak u Bosni. U Derventi je Britanac čuo da je „raja ovdje toliko satrvena da ne pomišlja na ustanak“. S obzirom na opšte prilike u bosanskom vilajetu, ne čudi što je tešanjski kajmakam bio nepovjerljiv prema britanskim putnicima i što je na kondžilski skup kojem su prisustvovale hiljade hrišćana poslao svoje „službenike i žandamerijske straže“ kao mjeru predostrožnosti protiv eventualnih nereda ili zavjere. Putopisac je zapazio da se zaptije „kad nisu pod neposrednim nadzorom stranih konzulata (…) jednostavno ophode s rajom kao sa stadom stoke.
Na širem prostornom i vremenskom planu uočljiv je jaz između srpskog građanstva i seljaštva kao različitih društvenih klasa. Seljaci su željeli pobjedu protiv muslimanskog plemstva koja bi značila ukidanje feudalnih odnosa, a njih učinila vlasnicima zemlje koju obrađuju. Trgovci i rijetki intelektualci, podržani iz Srbije, nastoje pridobiti muslimane u Bosni za srpski nacionalni pokret. Oni uskaču u vođstvo seljačkog ustanka od 1875. do 1878. godine, tako da dolazi do rascjepa po klasnom ključu, koji je jedan od uzroka poraza ustanka.

Dragiša Vasić „Teslić i okolina u vrijeme transformacije feudalizma u kapitalizam“