ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 264
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Staracke pegice.

Paul Louis Courier (francuski: [kuʁje]; 4. siječnja 1772. - 10. travnja 1825.), francuski helenist i politički pisac, rođen je u Parizu.

Odrastao na očevom imanju Méré u Touraineu, imao je gorku odbojnost prema plemstvu, koja je s vremenom jačala. Nikada ne bi uzeo ime `de Méré`, na koje je imao pravo, da ga ne bi smatrali plemićem. S petnaest godina poslan je u Pariz da završi školovanje; očevo poučavanje već ga je nadahnulo na strastvenu odanost grčkoj književnosti, i iako je pokazao znatne matematičke sposobnosti, nastavio je posvećivati ​​sve svoje slobodno vrijeme klasicima. Međutim, ušao je u topničku školu u Châlonsu i odmah nakon imenovanja za potporučnika u rujnu 1793. pridružio se vojsci na Rajni. Sudjelovao je u raznim kampanjama revolucionarnih ratova, posebno u onim u Italiji 1798.-99. i 1806.-7., te u njemačkoj kampanji 1809. godine. Postao je chef d`escadron 1803. godine.[1]

Prvi put se pojavio kao autor 1802., kada je dao prilog u Magasin encyclopédique kritiki izdanja Ateneja Johanna Schweighäusera. Sljedeće godine pojavio se njegov Eloge d`Hélène, slobodna imitacija, a ne prijevod iz Isokrata, koji je skicirao 1798. Courier je odustao od svoje narudžbe u jesen 1808., ali opće oduševljenje u Parizu zbog priprema za novi pohod pogodio ga je, te se priključio stožeru generala topništva. Ali bio je užasnut pokoljem u Wagramu (1809.), odbijajući od tog vremena povjerovati da u ratu postoji bilo kakva umjetnost.[1]

Užurbano je napustio Beč, izbjegavši ​​formalnu optužbu za dezerterstvo jer njegovo novo imenovanje nije potvrđeno. Divlja neovisnost njegove naravi činila mu je podređenost nepodnošljivom; bio je tri puta osramoćen jer je izostao bez dopuštenja, a nadređeni su mu zamjerali satirični humor. Nakon što je napustio vojsku otišao je u Firencu i imao sreću da u Laurentijevoj biblioteci otkrije potpuni rukopis Longusova Dafnisa i Chloe, čije je izdanje objavio 1810. godine. Kao posljedica nezgode - brisanja rukopisa - bio je upleten u svađi s knjižničarkom, te ga je vlada prisilila da napusti Toskanu. Povukao se na svoje imanje u Véretzu (Indre-et-Loire), ali je često posjećivao Pariz i podijelio svoju pozornost između književnosti i svoje farme.[1]

Nakon druge obnove Bourbona započela je karijera Couriera kao političkog pamfletičara. Prije toga je vodio rat protiv lokalnih nedjela u svom okrugu i bio je savjetnik i prijatelj svojih susjeda. Sada se svojim pismima i pamfletima učinio jednim od najstrašnijih protivnika vlade Restauracije. Prva od njih bila je njegova Petition aux deux chambres (1816.), u kojoj se razotkrivaju patnje seljaštva pod rojalističkom reakcijom. 1817. bio je kandidat za upražnjeno mjesto u Zavodu; a u neuspjehu se osvetio izdavanjem gorkog Lettre à Messieurs de l`Academie des Inscriptions et Belles-Lettres (1819.). Nakon toga (1819.–1820.) uslijedio je niz političkih pisama izvanredne moći objavljenih u Le Censeur Européen. Zagovarao je liberalnu monarhiju, na čijem je čelu nedvojbeno želio vidjeti Louisa Philippea.[1]

Prijedlog, 1821., za kupnju imanja Chambord za vojvodu od Bordeauxa pozvao je iz Couriera Simple Discours de Paul Louis, vigneron de la Chavonnière, jedno od njegovih najboljih djela. Zbog toga je suđen i osuđen na kraću kaznu zatvora i novčanu kaznu. Prije nego što je otišao u zatvor, objavio je compte rendu svog suđenja, koji je imao još veću nakladu od samog Discoursa. Godine 1823. pojavio se Livret de Paul Louis, Gazette de village, a zatim 1824. njegova poznata Pamphlet des pamphlets, koju je njegov biograf Armand Carrel nazvao svojom labuđom pjesmom.[1]

Courier je 1807. objavio svoj prijevod iz Ksenofonta, Du commandement de la cavalerie et de l`equitation, te je sudjelovao u uređivanju Collections des romans grecs. Također je projektirao prijevod Herodota i objavio primjerak u kojem je pokušao oponašati arhaični francuski; ali nije doživio da provede ovaj plan. Dana 10. travnja 1825., u nedjelju poslijepodne, Courier je pronađen upucan u šumi blizu svoje kuće. Ubojice, koji su bili njegove vlastite sluge, ostali su neotkriveni pet godina. U selu Veretz je bilo mnogo priča da su otpušteni zbog seksualnih veza s njegovom suprugom, koja ga je ubrzo nakon toga otišla u Pariz. Pokopan je na groblju Veretz, blizu sina i groba kasnijeg pjesnika Eugènea Bizeaua. Baka anarhističkog pjesnika spomenuta je u Courierovu vlastitom djelu. Bilo je, međutim, glasina o političkom ubojstvu od strane vlasti koje su ostale aktualne dugi niz godina.[1]

Zapisi Couriera, koji se bave činjenicama i događajima njegova vremena, vrijedan su izvor informacija o stanju Francuske prije, tijekom i nakon Revolucije. Nalazi Sainte-Beuvea prema Courierovim vlastitim riječima, `peu de matière et beaucoup d`art`, tajna i sredstvo njegovog talenta, što njegovim spisima daje vrijednost neovisnu o pomalo prolaznoj temi.[1]

Zbirka complète des pamphlets politiques et opuscules litteraires de P. L. Courier pojavila se 1826. Vidi izdanja njegovih Œuvres (1848.), s vrijednom biografijom Armanda Carrela, koja se reproducira u kasnijem izdanju, s dodatnom kritikom od strane Sarcey (Francisque187). –1877); također tri Sainte-Beuveove obavijesti u Causeries du lundi i Nouveaux Lundis.[1]

U središtu Veretza nalazi se stela, podignuta u čast Kurira 50 godina nakon njegovog ubojstva, a otvaranje su promatrali mnogi ugledni pisci tog vremena...