ISBN: Ostalo
Godina izdanja: K137
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

ALTERNATIVE - Predgovor Zoran Vidaković, I.Zbogom proletarijatu II.Lična i funkcinalna moć III.Preko socijalizma, PRILOZI: `Loše posledice napretka`, Zlatno doba nezaposlenosti, Živeti bez rada, Informatika: kakvo društvo? Raditi manje...a živeti bolje, Jedna dualistička utopija, Latinica, 177 str

André Gorz francuski: [ɑ̃dʁe ɡɔʁts] (né Gerhart Hirsch njemački: [ˈɡeːɐ̯haʁt ˈhɪʁʃ]; rođen 9. veljače 1923. - 22. rujna 2007.), poznatiji pod svojim pseudonimima Gérard Horst [ʒeʁaʁ ɔʁst] i Michel Bosquet [miʃɛl bɔskɛ], bio je austrijski i francuski socijalni filozof i novinar.

Suosnivač je tjednika Le Nouvel Observateur 1964. Pristalica egzistencijalističke verzije marksizma Jean-Paula Sartrea nakon Drugoga svjetskog rata, postao je nakon studentskih nereda u svibnju `68. Koji su se više bavili političkom ekologijom.

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio je glavni teoretičar pokreta Nova ljevica i skovao je koncept nereformističke reforme. Njegova središnja tema bila su pitanja najamnog rada, poput oslobađanja od rada, pravedne raspodjele posla, društvenog otuđenja i zajamčenog osnovnog dohotka.

Rođen u Beču kao Gerhart Hirsch, bio je sin židovskog prodavača drva i majke katolkinje, koja je potjecala iz uzgoja i radila kao tajnica. Iako njegovi roditelji nisu imali snažan osjećaj za nacionalni ili vjerski identitet, rastući antisemitizam doveo je njegova oca da se preobrati u katoličanstvo 1930. Na početku Drugog svjetskog rata 1939. majka ga je poslala u instituciju u Švicarskoj izbjeći njegovu mobilizaciju u Wehrmacht. Nakon toga, Hirsch je bio osoba bez državljanstva do 12. travnja 1957. godine [2], kada se zbog podrške Pierrea Mendès-Francea naturalizirao kao francuski državljanin. [3] Diplomirao je kemijsko inženjerstvo na politehničkoj školi École na Sveučilištu u Lausanni, sada EPFL, 1945. godine.

U početku je radio kao prevoditelj američkih kratkih priča koje je objavio švicarski urednik, a zatim je objavio svoje prve članke u časopisu za suradnju. 1946. upoznao je Jean-Paula Sartrea i zbližili su se. Na Gorz su tada utjecali uglavnom egzistencijalizam i fenomenologija. Surađivao je u časopisima Les Temps modernes (Pariz), New Left Review, Technologie und Politik (Reinbek). U lipnju 1949. preselio se u Pariz, gdje je prvo radio u međunarodnom tajništvu Mouvement des Citoyens du Monde [fr], zatim kao privatni tajnik vojnog atašea veleposlanstva Indije. Zatim je kao novinar ušao u Paris-Presse i uzeo pseudonim Michel Bosquet. Tamo se susreo s Jean-Jacquesom Servanom-Schreiberom, koji ga je 1955. regrutirao kao novinara ekonomistu za L`Express.

Uz novinarske aktivnosti, Gorz je blisko surađivao sa Sartreom i prihvatio egzistencijalistički pristup marksizmu, što ga je navelo da naglasi pitanja otuđenja i oslobođenja u okviru egzistencijalnog iskustva i analizu društvenih sustava sa stajališta individualnog iskustva. Taj intelektualni okvir činio je osnovu njegovih prvih knjiga, Le Traître (Le Seuil, 1958., s prethodnikom Sartreom [4]), La Morale de l`histoire (Le Seuil, 1959.) i Fondements pour une moral (Galilée, 1977., objavljeno petnaest godina kasnije), koju je prvi put potpisao kao André Gorz, od njemačkog imena sada talijanskog grada (Görz), gdje su izrađene naočale koje je austrijska vojska dala njegovu ocu.

1960 -ih - 1980 -ih
Gorz je također bio glavni teoretičar pokreta Nove ljevice, inspiriran mladim Marxom, raspravama o humanizmu i otuđenju i oslobađanju čovječanstva. Gorz je također bio pod utjecajem Frankfurtske škole budući da je bio prijatelj s Herbertom Marcuseom. Ostali njegovi prijatelji bili su Rossana Rossanda, osnivačica novina Il Manifesto, fotograf William Klein, mlađi intelektualci poput Marc Kravetz ili Tiennot Grumbach [3] i Ronald Fraser iz New Left Reviewa.

Snažno je kritizirao strukturalizam zbog kritika subjekta i subjektivnosti. Nazvao je sebe `revolucionarno-reformističkim`, demokratskim socijalistom koji je želio vidjeti reforme koje mijenjaju sustav. Godine 1961. ušao je u urednički odbor časopisa Les Temps Modernes i upoznao francusku misao s talijanskim Garavinijem, neo-kejnzijancem i komunistom Brunom Trentinom i anarho-sindikalistom Vittoriom Foom. [5] Namećući se kao `intelektualni vođa` talijanske `tendencije nove ljevice`, [6]) utjecao je na aktiviste sindikata studenata UNEF -a i CFDT -a (osobito Jean Auger, Michel Rolant i Fredo Krumnow) kao teoretičar radničkog samoupravljanja, koji je nedavno prihvaćen CFDT-om. [potreban citat] Njegov izraz `nereformistička reforma` odnosi se na predložene programe promjena koji temelje njihove zahtjeve na ljudskim potrebama, a ne na zahtjevima sadašnje ekonomske situacije. sustav. [7]

Izravno se obratio sindikatima u Stratégie ouvrière et néocapitalisme (Le Seuil, 1964.) u kojem je kritizirao kapitalistički gospodarski rast i izlagao različite strategije otvorene za sindikate. Iste godine napustio je L`Express, zajedno sa Sergeom Lafauriejem, Jacques-Laurentom Bostom, K.S. Karol i Jean Daniel, osnovali tjednik Le Nouvel Observateur i koristili pseudonim Michel Bosquet.

Duboko pogođen u svibnju 1968., Gorz je u događajima vidio potvrdu svog egzistencijalnog marksističkog stava, koje se pridružilo kritikama učenika prema institucionalnim i državnim organizacijama: državi, školi, bračnoj zajednici, tvrtki itd. Ideja Ivana Illicha o obrazovanju, medicini i ukidanju najamnog rada tada je postao fokus njegove pažnje. Gorz je 1961. u Les Temps Modernes objavio jedan od Illichovih govora, a upoznao ga je 1971. u Le Nouvel Observateur u izdavaštvu Društva za školovanje (Une Société sans école). Gorz je kasnije objavio sažetak Illichovih alata za društvenost (1973.) pod naslovom Libérer l`avenir (Slobodna budućnost). Njegove veze s Illichom učvrstile su se nakon putovanja u Kaliforniju 1974., a napisao je i nekoliko članaka za Le Nouvel Observateur kako bi raspravljao o Illichovoj tezi. [8]

Gorzova evolucija i politički i filozofski stavovi doveli su do napetosti s kolegama na Les Tempu s Modernes za koje je preuzeo glavne uredničke odgovornosti 1969. U travnju 1970. njegov je članak Uništiti sveučilište (Détruire l`Université) izazvao ostavke Jean-Bertranda Pontalisa i Bernarda Pingauda. Gorz je također kritizirao maoističku tendenciju koja se u časopisu nalazila od 1971. i koju je podržao Sartre. Godine 1974. Gorz je konačno dao ostavku na mjesto urednika nakon neslaganja oko članka o talijanskoj autonomističkoj skupini Lotta Continua. Također je bio prisiljen otići na periferiju Le Nouvel Observateura budući da su ga zamijenili klasičniji ekonomisti, a podržao je i kampanju protiv nuklearne industrije na što je EDF, državna tvrtka za električnu energiju, odgovorila povlačenjem oglasa iz tjednika. Nakon što mu je odbila dopustiti objavljivanje posebnog izdanja o nuklearnom pitanju, objavila ga je u Que Choisir? potrošački časopis.

Gorz je postajao vodeća figura političke ekologije, a njegove ideje popularizirao je posebno ekološki mjesečnik Le Sauvage, koji je osnovao Alain Hervé, osnivač francuske sekcije Prijatelja Zemlje. Gorz je 1975. objavio Ecologie et politique (Galilée, 1975.), koji je uključivao esej Ecologie et liberté, `jedan od temeljnih tekstova ekološke problematike`. [9]

Gorz je također bio pod utjecajem Louisa Dumonta smatrajući marksizam i liberalizam dvijema verzijama ekonomističkog mišljenja. Gorz se tada usprotivio hedonističkom individualizmu i utilitarizmu te materijalističkom i produktivističkom kolektivizmu. Podržavao je humanističku verziju ekologije sličnu društvenoj ekologiji koja se protivi dubokoj ekologiji. Gorzov ekologizam, međutim, ostao je povezan s kritikom kapitalizma, jer je pozvao na `ekološku, društvenu i kulturnu revoluciju koja ukida ograničenja kapitalizma`....


Gorz i njegova supruga Dorine izvršili su samoubojstvo smrtonosnom injekcijom zajedno u svom domu u Vosnonu u Aubeu. Njegovoj je supruzi dijagnosticirana smrtna bolest, a već su rekli da nijedna ne želi preživjeti tuđu smrt. Njihova tijela pronašao je prijatelj 24. rujna 2007. [4] [14]

Njegova knjiga Lettre à D. Histoire d`un amour (Galilée, 2006.) bila je posvećena njegovoj supruzi i zapravo je za njega bio način da ispriča svoju ljubav prema njoj...