Cena: |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Godina izdanja: K151
Jezik: Srpski
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Pantelija Panta Srećković (Veliko Krčmare, 15. novembar 1834 — Beograd, 21. jul 1903) je bio srpski istoričar i akademik.
Rođen je 3/15. novembra 1834. godine u Velikim Krčmarima kod Kragujevca, od oca Slavka (rođenog 1788) i majke Marije-Bebe (1793—1878), ćerke Proke Ivanovića iz Zabojnice koji je učestvovao u Prvom i Drugom srpskom ustanku, kao i u Đakovoj buni, na Miloševoj strani. Deda po ocu, Srećko Stefanović, bio je učesnik Kočine krajine 1788-91. i u toku Prvog srpskog ustanka bio je bimbaša u Lepenici.
Školovao se u Malim Krčmarima, Drači, Beogradu (Bogoslovija od 1848) i Kijevu (Duhovna akademija). Iz četvorogodišnje ruske pravoslavne akademije prešao je na kijevski Univerzitet. Tu je 1859. godine stekao `prvi naučni stepen kandidata`.[1] Od 1859. do 1894. radio je kao profesor istorije na Liceju. Zatim je od 1863. godine u Velikoj školi predavao srpsku istoriju skoro četiri decenije. Putovao je 1873. godine po Staroj Srbiji i Makedoniji, kao član Društva za otvaranje srpskih škola. A dve godine kasnije proputovao je Dalmaciju, Primorje i Albaniju.
Vodeća je ličnost romantičarske istoriografije, sa Milošem Milojevićem.[2][3] Počeo je da piše još za vreme studija u Rusiji. Poznata su mu dela: `Rodoslovije srpskih carej`, `Stefan Nemanja`, `Nejaki Uroš`, `Vukašin`, te dvotomna knjiga `Istorija srpskoga naroda`. Ušao u sukob sa Ilarionom Ruvarcem i sledbenicima pozitivističke, kritičke istoriografije i iz njega izašao skoro potpuno zaboravljen.[4] Bio je veći srpski patrijota nego istoričar, smatralo se zbog nekoliko netačnosti i preterivanja u istorijskim radovima.[5]
Srećković je bio potpredsednik Narodne skupštine, narodni poslanik, srpski akademik (od 1886), profesor i rektor Velike škole[6]. Za vreme rata 1878. godine radio je kao načelnik okruga pirotskog, trnskog i brezničkog. Od 1894. godine je član Državnog saveta u Beogradu. Bio je veoma aktivan u „Makedonskom odboru“ i u „Društvu Svetog Save“[7].
Umro je 8/21. jula 1903. godine i sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.
Bio je oženjen Ankom, ćerkom Marinka Radovanovića, ministra pravde i Jelene Spužić.
Po njemu je nazvana Ulica Pante Srećkovića (Beograd).
Važniji radovi
Istorija srpskog naroda od 600—1367 I—II (1884, 1888)
Stefan Nemanja; Nejaki Uroš, drugi srpski car; Car Siniša Paleolog Nemanjić i janjinski despot Toma; Vukašin (Glasnik Srpskog učenog društva, 27)
Stanje i odnos srpskih arhontija prema Ugarskoj i Vizantiji u polovini XII veka (Glasnik Srpskog učenog društva 54)
Tvorenija Domentijana i Teodosija (Spomenik 33)
Pregled istorijskih izvora o knezu Lazaru i Kraljeviću Marku (Spomenik 36)
Reference
`Branik`, Novi Sad 1903.
`Pravda`, Beograd 1937. godine
`Delo`, Beograd 1905. godine
`Otadžbine`, Beograd 1889. godine
`Branik`, Novi Sad 1903.
`Prosvetni glasnik`, Beograd 1910. godine
`Vreme`, Beograd 1937. godine