pregleda

Blažo Mandić TITO U DIJALOGU SA SVIJETOM


Cena:
2.990 din
Želi ovaj predmet: 3
Stanje: Polovan sa vidljivim znacima korišćenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Organizovani transport: 160 din
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja)
Lično
Grad: Smederevska Palanka,
Smederevska Palanka
Prodavac

Anarh (7696)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 12417

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2005
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Blažo Mandić TITO U DIJALOGU SA SVETOM

Mir, Novi Sad, 2005.
680 strana, tvrd povez, udžbenički format.

Posveta autora.
Odlično očuvana ali i ima nešto podvlačenja te otuda i polovna sa vidljivim znacima korišćenja(smatram da nije preterano).


Knjiga Blaža Mandića na dokumentaristički način svedoči o diplomatiji `druge Jugoslavije`. Iz današnje perspektive deluje gotovo nestvarno - Velika Britanija, Gana, Togo, Liberija, Gvineja, Mali, Maroko, Tunis, Ujedinjena Arapska Republika, Brazil, Čile, Bolivija, Peru, Meksiko, Finska, SSSR, Poljska, Rumunija, Alžir, Čehoslovačka, DDR, Indija, Avganistan, Pakistan, Kambodža, Etiopija, Japan, Mongolija, Belgija, Luksemburg, Holandija, Francuska, Tanzanija, Zambija, Etiopija, Kenija...


Titovim domaćinima to, svakako nije moglo biti ugodno. Imao je s tim u vezi posla i ambasador Jugoslavije u Tunisu Miloš Lalović u dijelu diplomatskog kora. Ali, nije se to negativno odrazilo na posjetu i toplinu dočeka gdje god se Tito kretao. U svakoj zemlji mogla se izdvojiti i poneka originalnost u iskazivanju poštovanja gostu i prijateljskih osjećanja prema Jugoslaviji. Ni Tunižani nisu bili bez ideja. Prilikom obilaska jednog arheološkog kompleksa u Kartagi, odjednom je odnekud doletio dvokrilac, mali aviončić iz servisa koji služi poljoprivredi. Pogledali smo i najprije pomislili da prosipa konfete; iz vazduha je, međutim, zamirisao pomorandžin cvijet.
Od mjera koje je Tunis preduzimao u unutrašnjem razvoju, Titu su se svidjele posebno one u oblasti poljoprivrede. Bili su, naime, u toku radovi na realizaciji većeg projekta navodnjavanja i odvodnjavanja. Nove površine koje su se tako osvajale, nisu pretvarane u privatne posjede, već su davane bezemljašima da se na njima organizuju u neku vrstu kooperativa. Istovremeno su za njih podizana i čitava naselja, doduše sa skromnim stanovima, ali pristojnim, s tim da ih ti seljaci kasnije otplaćuju. Govoreći na oproštajnom ručku u Monastiru, Tito je, između ostalog, rekao: `Mi smo bili veoma impresionirani time što smo vidjeli da je vaša zemlja jedno ogromno gradilište. Svuda se gradi ono što je najneophodnije, da bi ljudi već u početku osjetili blagodeti svoje nezavisnosti`.
Tunis je zemlja blagorodne klime. Ne znam u koje je doba godine najugodnije. Ali je početak aprila, vrijeme ove posjete, čaroban. Brzo nam se vraćala kondicija oslabljena u tropskom podneblju.
Aleksandrija? Repriza Kazablanke. Ali u ovoj reprizi ima i ponešto drukčijeg, `premijernog`. U susret `Galebu` izašli su jedrenjaci i manja plovila svakojakih oblika, i to na stotine. Kao da je neka vojna sila spustila na more mnoštvo padobranaca. Na čamcima i čamčićima se igra, pjeva, kliče. Neke barke se ljuljuškaju kao orahove ljuske. Ima se osjećaj da će se svakog časa neko od tih mladih ljudi strmoglaviti u tu prljavu vodu, mutnu i masnu od motornih ulja i goriva...
A tek na molu, na ulicama - prolom oduševljenja. Čuvena Aleksandrija, za koju bi se moglo pomisliti da je od istorije umorna i prema svemu ravnodušna, sva se giba u najživljem ritmu i euforičnom zanosu, kao da je tek ovog časa ispratila Faruka i oslobodila se njegove perverzne vladavine. Na dočeku se zapaža veliko učešće žena. One, kao i u nekim drugim arapskim zemljama, pozdrav upućuju na svoj poseban način; čine to nekim, pomalo smiješnim cijukanjem koje se stapa u ravnu zvučnu liniju, i samo se razaznaje otegnuto `ju, ju, ju...` Muškarci se tome ne pridružuju. Navodno, one tako, na isti način iskazuju i radost, i tugu. Odlična stvar, mislim u sebi. Imaju šansu da se anonimno oglase i oni kojima posjeta, ako je o njoj kao ovog puta riječ - nije po volji.
Tito prosto nije mogao, ni nakon dugog i zamornog putovanja, zaobići Ujedinjenu Arapsku Republiku, i ne sastati se sa Gamalom Abdelom Naserom, u trenutku kad je već mogućnost sazivanja prvoga samita neangažovanih zemalja bila izvjesna. Ali nije bilo potrebe da se i ovog puta ide u Kairo. Razmjena mišljenja, budući da posjeta nije bila ni prva, ni zvanična, mogla se komotno obaviti u Aleksandriji. Mađutim, ako se ne ode u glavni grad - tako je bilo rezonovanje domaćina - obara se nivo posjete. Protokol gosta tu je nemoćan.
Drugog dana krenulo se vozom u Kairo. Nije to dalek put, ali se sporo putovalo. Ponegdje je voz toliko usporavao kao da slijedi hod pješaka, zbog velike mase koja je usput čekala, ponegdje, rekli su nam, i satima. Odjednom u vagon u kome sam bio, kroz otvoren prozor, takoreći, ulijeću dva mladića. Poduprli su ih prijatelji, na njihovu molbu, i ubacili kao kofere. Hoće, kažu, da poljube Tita i Nasera, pa makar ih poslije toga naglavačke izbacili iz voza. Fanatizam, neviđen. Samo, odlazak u Kairo bio je prilika da se neposrednije doživi ova zemlja koja se na mapi vidi samo kao zelena kičma, stegnuta sivim pustinjskim prostorima, sa jedne i sa druge strane Nila, starog dobrog hranitelja.
Izostali su, srećom, govori, javna istupanja, jer su već počela zamarati neizbježna ponavljanja. Vođeni su samo razgovori, sadržajni i otvoreni, koji su `kao i uvijek do sada` - da citiram Titove riječi - `pokazali puno uzajamno razumijevanje i podudarnost naših gledišta o svim krupnim međunarodnim problemima`.
U vrijeme bestijalnih napada Informbiroa na Jugoslaviju i Tita, naši su narodi pjevali: „Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži!“. A tih je „kleveta i laži“ i nakon raspada Jugoslavije izgovoreno i napisano u tolikoj količini, da ih ni pas sa maslom ne bi mogao pojesti. Možda ih pas i ne bi mogao pojesti, ali narod je u stanju svašta „progutati“! Još za života, Tita se na različite načine htijelo prokazati, i u tu se svrhu nastojalo sve i svašta dokazati; od toga da akronim Tito ne znači ništa drugo, nego – Treća Internacionalistička Teroristička Organizacija, pa do toga da Tito uopće nije on, nego – ona! Šaputalo se i da je prvi Tito poginuo na Sutjesci, a da je drugi Tito ruski agent, a govorkalo se i da Josip Broz uopće nije Joža iz Zagorja, nego unuk Franje Josipa. Ljudi kažu, da se za dobrim konjem uvijek prašina diže, a oko Titovog lika i djela doista se podigla takva prašina, gusta prašina od koje ljudi više ne vide ni tog konja, ni Tita kako na njemu jaše. Jer, oko Titovog života do sada je isprepleteno dugačko klupko priča i pričica, u kojima se „jugoslavenski Robin Hood“ zapetljao kao Stvarnost u Legendi. Proces detitoizacije simbolički je započeo zabijanjem glogovog kolca ispred Kuće cvijeća, i nastavio se rušenjem Titove kolibe u Drvaru i miniranjem Augustinčićevog spomenika u Kumrovcu, a taj se proces, po svemu sudeći, nije okončao ni do dana današnjeg. I neki dan je na HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u 2“ jedan „povijesnik“ izjavio sasvim hladnokrvno da je „Tito najveći zločinac hrvatskog naroda“, a ta se monstruozna laž nekoliko puta mogla čuti i u Hrvatskom Saboru. Pa ipak, i pored svih „kleveta i laži“ Tito je mnogima još uvijek drag, i čak sve draži, a to se može zaključiti i po sve brojnijem okupljanju ljudi u Kumrovcu na Dan mladosti. Koliko je još uvijek veliko zanimanje za Tita, potvrđuje i činjenica, da se gotovo u isto vrijeme kod nas snimaju dva dijametralno suprotna dokumentarna filma o Titu: jedan Antuna Vrdoljaka, koji želi prikazati Tita kao hoštaplera i, dakako – „najvećeg zločinca hrvatskog naroda“ (i taj je projekat poduprt od HTV-a sa čak 7.5 milijuna kuna, i to bez javnog natječaja!), i drugi Lordana Zafranovića, koji Tita želi prikazati objektivno u kontekstu prostora i vremena (a taj je projekat na natječajima prošao znatno skromnije). Uzgred rečeno, nedavno se i na kioscima, kao prilog uz Slobodnu Dal­maciju pojavio na DVD-u sasvim solidan ruski dokumentarni film Sergeja Kostina: „Tito – posmrtna biografija“, što će reći, da Tito kao povijesna ličnost nije zanimljiv samo Južnim Slavenima, nego i strancima.

Knjiga Blaže Mandića

O Titu je posljednjih godina napisano i brdo knjiga različite kvalitete i sadržaja, od kuharica u kojima možemo saznati što su jeli Tito i Jovanka, pa do apologetskih i pris­tranih povijesno-političkih studija. Ima tu i memoarskih zapisa, jer svatko tko je barem jedanput u životu popio kavu sa Titom imao je potrebu da podijeli sa javnošću, što je baš njemu u tim neformalnim trenucima Tito šapnuo na uho o Koči Popoviću, Golom otoku ili Kosovu. Jer mali čovjek uvijek je veći u očima drugih, ako se njemu, i nikome drugome, povjeri netko poput Tita. Ali, naravno, ima i onih koji su pozvani, i koji s punim kredibilitetom mogu svjedočiti o Titu, a jedan od tih je nesumnjivo i nekadašnji savjetnik za štampu predsjednika Republike, novinar i publicist Blažo Mandić (1926.). Zbog mlađih generacija valja reći da je Blažo Mandić, prije odlaskau Maršalat, surađivao u sarajevskom Oslobođenju, i da je bio glavni urednik lista Riječ mladih. Od 1982 do 1986. bio je ambasador SFRJ u Portugalu (po povratku iz Lisabona objavio je knjigu putopisne proze Portugal – ruža vjetrova na pragu Evrope) i Zelenortskoj Republici. Objavio je i knjigu Tito izbliza, po kojoj je snimljen istoimeni dugometražni film i TV serija. Blažo Mandić pratio je Tita na njegovim brojnim putovanjima po svijetu, pa nije nikakvo čudo, da se odlučio svoja svjedočanstva ukoričiti u knjigu Tito u dijalogu sa svijetom. Knjiga je doživjela drugo izdanje (izdavači su Agencija „Mir“ i „Prometej“ iz Novog Sada), a sada je, zahvaljujući V.B.Z.-u dostupna i čitateljima iz Hrvatske. Na promociji u Tribini Grada Zagreba o knjizi su pored autora govorili i savjetnik predsjednika Mesića Tomislav Jakić i predsjednik Društva „Josip Broz Tito“ dr. Tomislav Badovinac... „Tekst je pisan – uz korišćenje protokolarne i druge dokumentacije – u sintezi zapisa i sjećanja, u spajanju onoga što je u notesu sačuvano i ponečeg što je ostalo upečatljivo u pamćenju.“, piše autor u predgovoru. Knjiga je teška čak 669 stranica, i na tih 669 stranica čitatelj može posjetiti i upoznati šezdeset zemalja: od Amerike, preko Afrike do Azije; Blažo Mandić putuje sa Titom punih osamnaest godina, od 1961. do 1979. godine. Knjiga je kombinacija putopisa i reportaže, a autor je najbolji kada suhoparne brifinge i dosadne protokole „začini“ sa ponekom anegdotom.

Tito na čelu kolone „trećeg svijeta“

Iz današnje perspektive izgleda upravo nevjerojatno da je jedna Jugoslavija, koja se poslije raspala u krvi i pepelu, uživala toliki ugled u svijetu. A taj je ugled u najvećoj mjeri zasluga Titove vanjske politike! Tito nije samo stajao na čelu kolone partizana u toku NOB-a, nego je i poslije u miru stao na čelu kolone „trećeg svijeta“ koji se počeo dekolonizirati. Tita su „poniženi i prezreni na svijetu“ doživljavali kao Mesiju Socijalizma „s ljudskim likom“, a u njego­vom su liku siromašni i obespravljeni vidjeli Osloboditelja i Izbavitelja. Njegova bijela maršalska uniforma i bijele rukavice, topli osmijeh i vizionarski pogled, njegovo „boga ti“, pa kubanke i cigaretšpic, njegova Karizma zapakirano u jedan jedinstveni Lik Bonvivana, koji na „Galebu“ plovi po nemirnim morima i oceanima, sve je to prepoznatljivo u svijetu kao brend, i gdje god došli svi će znati odakle smo, dovoljno je reći: Tito!! Njegovi se dočeci u stranim zemljama mogu slobodno usporediti (iako usporedba možda nije umjesna) sa dočecima pokojnog Pape Ivana Pavla II. A propos Pape, Tito je vraćajući se iz Liberije uz osmijeh rekao novinarima: „Neki naši drugovi u Liberiji odlikovani su Ordenom Krista. Mogu sada da uđu u Vatikan kad god hoće. Kad dobiješ orden za širenje kršćanstva, to je najbolji dokaz da kod nas nema progona crkve.“ Tito je imao duha: kada mu je Rato Dugonjić, tadašnji ambasador u Kairu, govorio kako marokanci pripremaju patku zamotavanjem u novine, Tito će doskočiti: „Takve su najbolje...pojedeš patku, zajedno s novinarskim patkama.“ Za vrijeme posjete Maroku, 1 - 6. travnja 1961. godine, mimo predviđenog protokola, pred Titom se našla delegacija radnika sa buketima cvijeća i poklona, a vozeći se u otvorenom automobilu ulicama Rabata, obasut konfetima, Tito je čak sat i pol neprekidno stajao i otpozdravljao mase koje su mu franetično skandirale: „Ruka mi se već bila ukočila, otpozdravljajući“ – reći će kasnije Blaži Mandiću. Jedan od najspektakularnijih dočeka je, bez sumnje, onaj u Kini 1977. godine: „Kineskinja, jedna simpatična, šarmantna Ču, koja nam je na aerodromu predstavljena kao dodijeljeni pratilac, kaže da to nije do tada priređeno niti jednom stranom državniku...“ (str. 534). Mnogim je državama bila velika čast ugostiti Tita, a od Tita su mnogi htjeli čuti i savjet o raznim pitanjima. Tito je ravnopravno razgovarao sa predsjednicima, premijerima, kraljevima i carevima, a nerijetko je znao arbitrirati u kriznim situacijama i miriti zavađene strane. Na konferenciji KESS-a u Helsinkiju 1975. godine, Titov govor bio je vjerojatno i najzapaženiji, a ruski pisac i prevoditelj Ivan Ivanji ovako bilježi svoje doživljaje sa te konferencije: „U pauzama je u isuviše malim salonima bila neopisiva gužva: 35 šefova država ili vlada, pa njihovi ministri, savjetnici, prevoditelji, ljekari, ađutanti...Kad bi se Brežnjev i Ford kretali kroz masu, pred njima bi išli njihovi tjelohranitelji i bezobzirno gurali ostale predsjednike i njihovu svitu u stranu...Tito je volio da briljira, sam razgovarajući na više jezika. Kad bi se on pomakao, ostali velikani su se samo pomicali pred njim i s poštovanjem povlačili kao Crveno more pred Mojsijem“.

Svi mi koji želimo znati tko je bio Tito, znamo da je bio velik, a kada pročitamo i ovu knjigu, složit ćemo se da je doista bio „posljednji velikan 20. stoljeća“ (The New York Times).

Od 05. do 10. jula 2021. Pošta naplaćuje doplatne markice u iznosu od 10 dinara.

Lično preuzimanje se odnosi na preuzimanje u Smederevskoj Palanci.

Kada je o prodaji knjiga reč, pod `organizovanim transportom` smatram preporučenu tiskovinu. To je najpovoljniji način slanja, knjiga obično stiže na kućnu adresu za dan-dva; ali poštar ne zove primaoca telefonom. (Prilkom kupovine se čekira `Pošta` ili `Organizovani transport`, koji u zavisnosti od toga kada je knjiga stavljena u prodaju ima i zastarele cene poštarine). Paket kao običnu tiskovinu ne šaljem jer nemam dokaz o slanju.

Novi cenovnik Pošte za preporučenu tiskovinu (cene su zaokružene, negde smanjene a negde povećane za nekoliko dinara):
od 51 g do 100 g 90,00 dinara
od 101 g do 250 g 100,00 dinara
od 251 g do 500 g 140,00 dinara
od 501 g do 1.000 g 150,00 dinara
od 1.001 g do 2.000 g 180,00 dinara

Više ne postoji opcija slanja preporučene tiskovine teže od 2 kg, tako da se te pošiljke šalju kao paket.

Post Express je skuplji ali brže stiže.

Nažalost, Pošta ne prima pošiljke koje se šalju na Kosovo pa molim članove sa Kosova da ne kupuju ukoliko nemaju adresu za slanje u centralnoj Srbiji ili Vojvodini.

Molim kupce iz inostranstva da me pre kupovine kontaktiraju porukom kako bismo se dogovorili oko uslova uplaćivanja i slanja. Ovo je veoma bitno, između ostalog, i zbog toga što su poštarine Pošte Srbije visoke i za zemlje u okruženju jer se pošiljke šalju isključivo avionom.

Besplatna poštarina se ne odnosi na slanje u inostranstvo.

Pogledajte i ponudu na:

https://www.kupindo.com/pretraga.php?Grupa=1&Pretraga=&CeleReci=0&UNaslovu=0&Prodavac=anarh&Okrug=-1&Opstina=-1&CenaOd=&CenaDo=&submit=tra%C5%BEi

Ukoliko i tamo nešto pronađete, platićete preko istog računa i uštedeti na poštarini.


Predmet: 65090193
Blažo Mandić TITO U DIJALOGU SA SVETOM

Mir, Novi Sad, 2005.
680 strana, tvrd povez, udžbenički format.

Posveta autora.
Odlično očuvana ali i ima nešto podvlačenja te otuda i polovna sa vidljivim znacima korišćenja(smatram da nije preterano).


Knjiga Blaža Mandića na dokumentaristički način svedoči o diplomatiji `druge Jugoslavije`. Iz današnje perspektive deluje gotovo nestvarno - Velika Britanija, Gana, Togo, Liberija, Gvineja, Mali, Maroko, Tunis, Ujedinjena Arapska Republika, Brazil, Čile, Bolivija, Peru, Meksiko, Finska, SSSR, Poljska, Rumunija, Alžir, Čehoslovačka, DDR, Indija, Avganistan, Pakistan, Kambodža, Etiopija, Japan, Mongolija, Belgija, Luksemburg, Holandija, Francuska, Tanzanija, Zambija, Etiopija, Kenija...


Titovim domaćinima to, svakako nije moglo biti ugodno. Imao je s tim u vezi posla i ambasador Jugoslavije u Tunisu Miloš Lalović u dijelu diplomatskog kora. Ali, nije se to negativno odrazilo na posjetu i toplinu dočeka gdje god se Tito kretao. U svakoj zemlji mogla se izdvojiti i poneka originalnost u iskazivanju poštovanja gostu i prijateljskih osjećanja prema Jugoslaviji. Ni Tunižani nisu bili bez ideja. Prilikom obilaska jednog arheološkog kompleksa u Kartagi, odjednom je odnekud doletio dvokrilac, mali aviončić iz servisa koji služi poljoprivredi. Pogledali smo i najprije pomislili da prosipa konfete; iz vazduha je, međutim, zamirisao pomorandžin cvijet.
Od mjera koje je Tunis preduzimao u unutrašnjem razvoju, Titu su se svidjele posebno one u oblasti poljoprivrede. Bili su, naime, u toku radovi na realizaciji većeg projekta navodnjavanja i odvodnjavanja. Nove površine koje su se tako osvajale, nisu pretvarane u privatne posjede, već su davane bezemljašima da se na njima organizuju u neku vrstu kooperativa. Istovremeno su za njih podizana i čitava naselja, doduše sa skromnim stanovima, ali pristojnim, s tim da ih ti seljaci kasnije otplaćuju. Govoreći na oproštajnom ručku u Monastiru, Tito je, između ostalog, rekao: `Mi smo bili veoma impresionirani time što smo vidjeli da je vaša zemlja jedno ogromno gradilište. Svuda se gradi ono što je najneophodnije, da bi ljudi već u početku osjetili blagodeti svoje nezavisnosti`.
Tunis je zemlja blagorodne klime. Ne znam u koje je doba godine najugodnije. Ali je početak aprila, vrijeme ove posjete, čaroban. Brzo nam se vraćala kondicija oslabljena u tropskom podneblju.
Aleksandrija? Repriza Kazablanke. Ali u ovoj reprizi ima i ponešto drukčijeg, `premijernog`. U susret `Galebu` izašli su jedrenjaci i manja plovila svakojakih oblika, i to na stotine. Kao da je neka vojna sila spustila na more mnoštvo padobranaca. Na čamcima i čamčićima se igra, pjeva, kliče. Neke barke se ljuljuškaju kao orahove ljuske. Ima se osjećaj da će se svakog časa neko od tih mladih ljudi strmoglaviti u tu prljavu vodu, mutnu i masnu od motornih ulja i goriva...
A tek na molu, na ulicama - prolom oduševljenja. Čuvena Aleksandrija, za koju bi se moglo pomisliti da je od istorije umorna i prema svemu ravnodušna, sva se giba u najživljem ritmu i euforičnom zanosu, kao da je tek ovog časa ispratila Faruka i oslobodila se njegove perverzne vladavine. Na dočeku se zapaža veliko učešće žena. One, kao i u nekim drugim arapskim zemljama, pozdrav upućuju na svoj poseban način; čine to nekim, pomalo smiješnim cijukanjem koje se stapa u ravnu zvučnu liniju, i samo se razaznaje otegnuto `ju, ju, ju...` Muškarci se tome ne pridružuju. Navodno, one tako, na isti način iskazuju i radost, i tugu. Odlična stvar, mislim u sebi. Imaju šansu da se anonimno oglase i oni kojima posjeta, ako je o njoj kao ovog puta riječ - nije po volji.
Tito prosto nije mogao, ni nakon dugog i zamornog putovanja, zaobići Ujedinjenu Arapsku Republiku, i ne sastati se sa Gamalom Abdelom Naserom, u trenutku kad je već mogućnost sazivanja prvoga samita neangažovanih zemalja bila izvjesna. Ali nije bilo potrebe da se i ovog puta ide u Kairo. Razmjena mišljenja, budući da posjeta nije bila ni prva, ni zvanična, mogla se komotno obaviti u Aleksandriji. Mađutim, ako se ne ode u glavni grad - tako je bilo rezonovanje domaćina - obara se nivo posjete. Protokol gosta tu je nemoćan.
Drugog dana krenulo se vozom u Kairo. Nije to dalek put, ali se sporo putovalo. Ponegdje je voz toliko usporavao kao da slijedi hod pješaka, zbog velike mase koja je usput čekala, ponegdje, rekli su nam, i satima. Odjednom u vagon u kome sam bio, kroz otvoren prozor, takoreći, ulijeću dva mladića. Poduprli su ih prijatelji, na njihovu molbu, i ubacili kao kofere. Hoće, kažu, da poljube Tita i Nasera, pa makar ih poslije toga naglavačke izbacili iz voza. Fanatizam, neviđen. Samo, odlazak u Kairo bio je prilika da se neposrednije doživi ova zemlja koja se na mapi vidi samo kao zelena kičma, stegnuta sivim pustinjskim prostorima, sa jedne i sa druge strane Nila, starog dobrog hranitelja.
Izostali su, srećom, govori, javna istupanja, jer su već počela zamarati neizbježna ponavljanja. Vođeni su samo razgovori, sadržajni i otvoreni, koji su `kao i uvijek do sada` - da citiram Titove riječi - `pokazali puno uzajamno razumijevanje i podudarnost naših gledišta o svim krupnim međunarodnim problemima`.
U vrijeme bestijalnih napada Informbiroa na Jugoslaviju i Tita, naši su narodi pjevali: „Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži!“. A tih je „kleveta i laži“ i nakon raspada Jugoslavije izgovoreno i napisano u tolikoj količini, da ih ni pas sa maslom ne bi mogao pojesti. Možda ih pas i ne bi mogao pojesti, ali narod je u stanju svašta „progutati“! Još za života, Tita se na različite načine htijelo prokazati, i u tu se svrhu nastojalo sve i svašta dokazati; od toga da akronim Tito ne znači ništa drugo, nego – Treća Internacionalistička Teroristička Organizacija, pa do toga da Tito uopće nije on, nego – ona! Šaputalo se i da je prvi Tito poginuo na Sutjesci, a da je drugi Tito ruski agent, a govorkalo se i da Josip Broz uopće nije Joža iz Zagorja, nego unuk Franje Josipa. Ljudi kažu, da se za dobrim konjem uvijek prašina diže, a oko Titovog lika i djela doista se podigla takva prašina, gusta prašina od koje ljudi više ne vide ni tog konja, ni Tita kako na njemu jaše. Jer, oko Titovog života do sada je isprepleteno dugačko klupko priča i pričica, u kojima se „jugoslavenski Robin Hood“ zapetljao kao Stvarnost u Legendi. Proces detitoizacije simbolički je započeo zabijanjem glogovog kolca ispred Kuće cvijeća, i nastavio se rušenjem Titove kolibe u Drvaru i miniranjem Augustinčićevog spomenika u Kumrovcu, a taj se proces, po svemu sudeći, nije okončao ni do dana današnjeg. I neki dan je na HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u 2“ jedan „povijesnik“ izjavio sasvim hladnokrvno da je „Tito najveći zločinac hrvatskog naroda“, a ta se monstruozna laž nekoliko puta mogla čuti i u Hrvatskom Saboru. Pa ipak, i pored svih „kleveta i laži“ Tito je mnogima još uvijek drag, i čak sve draži, a to se može zaključiti i po sve brojnijem okupljanju ljudi u Kumrovcu na Dan mladosti. Koliko je još uvijek veliko zanimanje za Tita, potvrđuje i činjenica, da se gotovo u isto vrijeme kod nas snimaju dva dijametralno suprotna dokumentarna filma o Titu: jedan Antuna Vrdoljaka, koji želi prikazati Tita kao hoštaplera i, dakako – „najvećeg zločinca hrvatskog naroda“ (i taj je projekat poduprt od HTV-a sa čak 7.5 milijuna kuna, i to bez javnog natječaja!), i drugi Lordana Zafranovića, koji Tita želi prikazati objektivno u kontekstu prostora i vremena (a taj je projekat na natječajima prošao znatno skromnije). Uzgred rečeno, nedavno se i na kioscima, kao prilog uz Slobodnu Dal­maciju pojavio na DVD-u sasvim solidan ruski dokumentarni film Sergeja Kostina: „Tito – posmrtna biografija“, što će reći, da Tito kao povijesna ličnost nije zanimljiv samo Južnim Slavenima, nego i strancima.

Knjiga Blaže Mandića

O Titu je posljednjih godina napisano i brdo knjiga različite kvalitete i sadržaja, od kuharica u kojima možemo saznati što su jeli Tito i Jovanka, pa do apologetskih i pris­tranih povijesno-političkih studija. Ima tu i memoarskih zapisa, jer svatko tko je barem jedanput u životu popio kavu sa Titom imao je potrebu da podijeli sa javnošću, što je baš njemu u tim neformalnim trenucima Tito šapnuo na uho o Koči Popoviću, Golom otoku ili Kosovu. Jer mali čovjek uvijek je veći u očima drugih, ako se njemu, i nikome drugome, povjeri netko poput Tita. Ali, naravno, ima i onih koji su pozvani, i koji s punim kredibilitetom mogu svjedočiti o Titu, a jedan od tih je nesumnjivo i nekadašnji savjetnik za štampu predsjednika Republike, novinar i publicist Blažo Mandić (1926.). Zbog mlađih generacija valja reći da je Blažo Mandić, prije odlaskau Maršalat, surađivao u sarajevskom Oslobođenju, i da je bio glavni urednik lista Riječ mladih. Od 1982 do 1986. bio je ambasador SFRJ u Portugalu (po povratku iz Lisabona objavio je knjigu putopisne proze Portugal – ruža vjetrova na pragu Evrope) i Zelenortskoj Republici. Objavio je i knjigu Tito izbliza, po kojoj je snimljen istoimeni dugometražni film i TV serija. Blažo Mandić pratio je Tita na njegovim brojnim putovanjima po svijetu, pa nije nikakvo čudo, da se odlučio svoja svjedočanstva ukoričiti u knjigu Tito u dijalogu sa svijetom. Knjiga je doživjela drugo izdanje (izdavači su Agencija „Mir“ i „Prometej“ iz Novog Sada), a sada je, zahvaljujući V.B.Z.-u dostupna i čitateljima iz Hrvatske. Na promociji u Tribini Grada Zagreba o knjizi su pored autora govorili i savjetnik predsjednika Mesića Tomislav Jakić i predsjednik Društva „Josip Broz Tito“ dr. Tomislav Badovinac... „Tekst je pisan – uz korišćenje protokolarne i druge dokumentacije – u sintezi zapisa i sjećanja, u spajanju onoga što je u notesu sačuvano i ponečeg što je ostalo upečatljivo u pamćenju.“, piše autor u predgovoru. Knjiga je teška čak 669 stranica, i na tih 669 stranica čitatelj može posjetiti i upoznati šezdeset zemalja: od Amerike, preko Afrike do Azije; Blažo Mandić putuje sa Titom punih osamnaest godina, od 1961. do 1979. godine. Knjiga je kombinacija putopisa i reportaže, a autor je najbolji kada suhoparne brifinge i dosadne protokole „začini“ sa ponekom anegdotom.

Tito na čelu kolone „trećeg svijeta“

Iz današnje perspektive izgleda upravo nevjerojatno da je jedna Jugoslavija, koja se poslije raspala u krvi i pepelu, uživala toliki ugled u svijetu. A taj je ugled u najvećoj mjeri zasluga Titove vanjske politike! Tito nije samo stajao na čelu kolone partizana u toku NOB-a, nego je i poslije u miru stao na čelu kolone „trećeg svijeta“ koji se počeo dekolonizirati. Tita su „poniženi i prezreni na svijetu“ doživljavali kao Mesiju Socijalizma „s ljudskim likom“, a u njego­vom su liku siromašni i obespravljeni vidjeli Osloboditelja i Izbavitelja. Njegova bijela maršalska uniforma i bijele rukavice, topli osmijeh i vizionarski pogled, njegovo „boga ti“, pa kubanke i cigaretšpic, njegova Karizma zapakirano u jedan jedinstveni Lik Bonvivana, koji na „Galebu“ plovi po nemirnim morima i oceanima, sve je to prepoznatljivo u svijetu kao brend, i gdje god došli svi će znati odakle smo, dovoljno je reći: Tito!! Njegovi se dočeci u stranim zemljama mogu slobodno usporediti (iako usporedba možda nije umjesna) sa dočecima pokojnog Pape Ivana Pavla II. A propos Pape, Tito je vraćajući se iz Liberije uz osmijeh rekao novinarima: „Neki naši drugovi u Liberiji odlikovani su Ordenom Krista. Mogu sada da uđu u Vatikan kad god hoće. Kad dobiješ orden za širenje kršćanstva, to je najbolji dokaz da kod nas nema progona crkve.“ Tito je imao duha: kada mu je Rato Dugonjić, tadašnji ambasador u Kairu, govorio kako marokanci pripremaju patku zamotavanjem u novine, Tito će doskočiti: „Takve su najbolje...pojedeš patku, zajedno s novinarskim patkama.“ Za vrijeme posjete Maroku, 1 - 6. travnja 1961. godine, mimo predviđenog protokola, pred Titom se našla delegacija radnika sa buketima cvijeća i poklona, a vozeći se u otvorenom automobilu ulicama Rabata, obasut konfetima, Tito je čak sat i pol neprekidno stajao i otpozdravljao mase koje su mu franetično skandirale: „Ruka mi se već bila ukočila, otpozdravljajući“ – reći će kasnije Blaži Mandiću. Jedan od najspektakularnijih dočeka je, bez sumnje, onaj u Kini 1977. godine: „Kineskinja, jedna simpatična, šarmantna Ču, koja nam je na aerodromu predstavljena kao dodijeljeni pratilac, kaže da to nije do tada priređeno niti jednom stranom državniku...“ (str. 534). Mnogim je državama bila velika čast ugostiti Tita, a od Tita su mnogi htjeli čuti i savjet o raznim pitanjima. Tito je ravnopravno razgovarao sa predsjednicima, premijerima, kraljevima i carevima, a nerijetko je znao arbitrirati u kriznim situacijama i miriti zavađene strane. Na konferenciji KESS-a u Helsinkiju 1975. godine, Titov govor bio je vjerojatno i najzapaženiji, a ruski pisac i prevoditelj Ivan Ivanji ovako bilježi svoje doživljaje sa te konferencije: „U pauzama je u isuviše malim salonima bila neopisiva gužva: 35 šefova država ili vlada, pa njihovi ministri, savjetnici, prevoditelji, ljekari, ađutanti...Kad bi se Brežnjev i Ford kretali kroz masu, pred njima bi išli njihovi tjelohranitelji i bezobzirno gurali ostale predsjednike i njihovu svitu u stranu...Tito je volio da briljira, sam razgovarajući na više jezika. Kad bi se on pomakao, ostali velikani su se samo pomicali pred njim i s poštovanjem povlačili kao Crveno more pred Mojsijem“.

Svi mi koji želimo znati tko je bio Tito, znamo da je bio velik, a kada pročitamo i ovu knjigu, složit ćemo se da je doista bio „posljednji velikan 20. stoljeća“ (The New York Times).

65090193 Blažo Mandić TITO U DIJALOGU SA SVIJETOM

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.