Cena: |
Želi ovaj predmet: | 1 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Godina izdanja: K112
Jezik: Srpski
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Krleža - partija Ivan Očak
(Miroslav Krleža u radničkom i komunističkom pokretu 1917-1941),
Zagreb 1982.
Tvrd povez, veliki format, str. 279
Ivan Očak, (Vrdnik, 2. siječnja 1920. – Zagreb, 24. ožujka 1994.), bio je hrvatski povjesničar.
Ivan Očak rođen je u Vrdniku 1920. godine. Osnovnu školu počeo je u Vrdniku a završio u Zagrebu. Srednju obrtno-industrijsku školu i dva razreda Trgovačke akademije polazio je i završio u Zagrebu.[1]
1941. godine je pristupio je partizanskom pokretu. Nakon ranjavanja 1943. bio upućen na liječenje u Moskvu, gdje je 1953. godine diplomirao povijest na Državnome sveučilištu Lomonosov, te do 1972. godine radi pri Katedri za povijest Južnih i Zapadnih Slavena u Moskvi.[2] Doktorirao je povijesne znanosti 1971. godine disertacijom Borba jugoslavenskih internacionalista za ideje Oktobra u Jugoslaviji 1918-1921.[1] Nakon objavljivanja svojih rezultata arhivskih istraživanja i kontakata s preživjelim svjedocima o sudbinama nestalih u staljinskim čistkama bio je, 21. rujna 1972. godine, uhićen u Moskvi, višekratno saslušavan i u listopadu iste godine proglašen nepoželjnom osobom.[1] Nakon povratka u Hrvatsku, u rujnu 1973. godine, bavi se publicističkim i znanstvenim radom. Od 1980. do 1991. godine radi kao znanstveni savjetnik u Zavodu za hrvatsku povijest pri Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Od 1988. do 1994. godine predaje je arhivistiku na Odsjeku za informatiku.
U svome povjesničarskome radu osobito se bavio vezama Rusije i južnoslavenskih naroda u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća.[2] Proučavao je sudbine ljudi s prostora bivše Jugoslavije, koji su sudjelovali u Oktobarskoj revoluciji 1917. godine. U nizu rasprava i monografija pisao je o istaknutim predstavnicima radničkog i komunističkog pokreta i njihovu političkom djelovanju, tako o Radi Končaru (1976.), Vladimiru Ćopiću (1980.), Miroslavu Krleži (1982.), Pavlu Gregoriću (1982.), Stjepanu i Đuri Cvijiću (1982.), Milanu Gorkiću - Josipu Čižinskom (1988.).
Miroslav Krleža (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.) je bio književnik i enciklopedista, po mnogima najveći jugoslavenski i hrvatski pisac 20. vijeka.
Životopis
Rođen u Zagrebu u građanskoj obitelji niže-srednjega socijalnoga statusa (razdoblje opisano u dojmljivoj prozi `Djetinjstvo u Agramu`), Krleža pohađa vojnu kadetsku školu u Pečuhu.
Još od djetinjstva 1902-1903 je bio prijatelj sa Đurom Cvijićem.[1] Krleža od školskih dana pripada omladinskom revolucionarnom pokretu, kao jedan od intelektualnih vođa hrvatske ljevice.[1] Pripadao je krugu lijevih intelektualaca, kao Đuro Cvijić, August Cesarec, Kamilo Horvatin, Sima Miljuš...