ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Godina izdanja: K87
Jezik: Srpski

U dobrom stanjU!

Prvo izdanje!

Ljubo Karaman (Split, 15. lipnja 1886. - Zagreb, 19. travnja 1971.), hrvatski povjesničar umjetnosti i konzervator.

Klasičnu gimnaziju završio je 1904. u Splitu, a studij povijesti i geografije na Filozofskom fakultetu u Beču. U Beču je studirao i povijest umjetnosti 1912.-1914. koju je doktorirao 1920. tezom Die romanische Plastik in Spalato.[1]

Godine 1911. kratko je bio nastavnik u klasičnoj gimnaziji u Splitu, potom u dubrovačkoj gimnaziji, da bi od 1919. bio asistent Pokrajinskoga konzervatorskog ureda za Dalmaciju, a od 1926. glavni konzervator za Dalmaciju u Splitu.

U Splitu je bo suradnik don Frane Bulića s kojim je napisao knjigu Palača cara Dioklecijana (1927.). Pod pritiskom talijanskih fašističkih vlasti napustio je 1941. Split i djelovao u Zagrebu kao ravnatelj Konzervatorskog zavoda do umirovljenja 1950. godine. Proučavao je spomenike Dalmacije od antike do baroka, a posebno su važni njegovi radovi na području starohrvatske arheologije.

Zlatni nalaz na Trilju nedaleko Sinja, VAHD, 1921.
O nekim novijim publikacijama o historiji umjetnosti u Dalmaciji, VAHD, 1922.
Kulturni spomenici na našem Jadranu, AJS, 1925.
Palača cara Dioklecijana, 1927. (zajedno s Franom Bulićem)
O domaćem slikarstvu u Dalmaciji za vrijeme mletačkog gospodstva, AJS, 1927.
Arheološka istraživanja u Grohotama na Šolti, Novo doba, 1927.
Spomenici u Dalmaciji u doba hrvatske narodne dinastije i vlast Bizanta na istočnom Jadranu u to doba, Šišićev zbornik, Zagreb, 1929.
O Grguru Ninskomu i Meštrovićevu spomeniku u Splitu, Split, 1929.
Iz kolijevke hrvatske prošlosti, 1930.
Tragom hrvatskih kraljeva. O zadnjim iskopinama društva »Bihaća« u okolici Splita i Solina, HR, 1930.
Starohrvatsko groblje na »Majdanu« kod Solina, VAHD, 1930.–34.
Otkriće kraljevskog samostana XI vijeka sv. Mojsija u »Šupljoj crkvi« u Solinu, Split 1931.
Natpis djakona Dobra iz vremena narodne hrvatske dinastije, Split 1931.
O slijedu historijsko-umjetničkih perioda u Dalmaciji sa osobitim obzirom na spomenike Splita i Trogira, Obzor, 1931.–32.
Notes sur l’art byzantin et les Slaves catholiques de Dalmatie, L’art byzantin chêz les Slaves, Pariz, 1932.
Umjetnost u Dalmaciji. XV. i XVI. vijek, 1933.
Dalmacija kroz vjekove, 1934.
Portal majstora Radovana u Trogiru, Rad JAZU, 1938.
Izoliranje tzv. Hrvojeve kule u Splitu, Jugoslovenski istoriski časopis, 1938.
Eseji i članci, 1939.
Iskopine društva »Bihaća« u Mravincima i starohrvatska groblja, Rad JAZU, 1940.
Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, 1., Sarajevo, 1942.
Buvinove vratnice i drveni kor splitske katedrale, 1942.
Stari dubrovački slikari, HR, 1943.
Afreski hrvatskog majstora u Sv. Mariji kod Berma u Istri, Alma mater Croatica, 1943.
Živa starina. Pedeset slika iz vremena hrvatskih narodnih vladara, Zagreb, 1943.
Uspomene hrvatskih vladara i odličnika u gradu Zadru, Alma mater Croatica, 1944.
Baština djedova, Zagreb, 1944.
O srednjovjekovnoj umjetnosti Istre, HZ, 1949.
O organizaciji konzervatorske službe u NR Hrvatskoj i Stav ranijih stoljeća prema spomenicima prošlosti i jedno konzervatorsko pitanje u Splitu 1685. godine, Zbornik zaštite spomenika kulture, Beograd, 1950., 1951.
Glose nekojim pitanjima slavenske arheologije, VHAD, 1952.
Pregled umjetnosti u Dalmaciji, 1952.
Pregled umjetnosti u Dalmaciji od doseljenja Hrvata do pada Mletaka, Zagreb, 1952.
O staroj slikarskoj školi u Dubrovniku, AHID, 1953.
O mjesnim grupama dalmatinske slikarske škole u XV. st., PPUD, 1955.
Osvrtu na neke novije publikacije i tvrdnje iz područja historije umjetnosti Dalmacije, Peristil, 1954.
O reviziji iskopina u Biskupiji kod Knina, SP, 1955.
O putovima bizantskih crta u umjetnosti istočnog Jadrana, Starohrvatska prosvjeta, SP, 1958.
O dubrovačkom slikaru 16. stoljeća Frani Matejevu Matkovu, Beritićev zbornik, Dubrovnik, 1960.
O nekim pitanjima hrvatske povijesti do XIII st., HZ, 1960.
Andrija Buvina – vratnice splitske katedrale – drveni kor u splitskoj katedrali, Zagreb, 1960.
O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva, 1963.


Karaman, Ljubo, hrvatski povjesničar umjetnosti i konzervator (Split, 15. VI. 1886 – Zagreb, 19. IV. 1971). Studirao u Beču, gdje je doktorirao iz povijesti umjetnosti kod M. Dvořáka i J. Strzygowskoga (1920). Zajedno s F. Bulićem organizirao je i vodio u Splitu konzervatorsku službu za Dalmaciju (od 1926), a u Zagrebu je bio ravnatelj Konzervatorskoga zavoda za cijelu Hrvatsku (1941–50). Od 1965. član JAZU (danas HAZU). Godine 1964. dobio je Nagradu za životno djelo.

Težište njegova znanstvenoga istraživanja bili su spomenici Dalmacije od antike do baroka, a proučavao je i spomenike kontinentalne Hrvatske i Istre. U mnogobrojnim člancima u dnevnome tisku popularizirao je spomeničku baštinu Hrvatske. U svojim je radovima iznio tvrdnju da Dioklecijanova palača nije castrum već kasnorimska rezidencija, izgrađena na helenistički način i u jednome mahu (Palača cara Dioklecijana, 1927., s F. Bulićem). U djelu Iz kolijevke hrvatske prošlosti (1930) postavio je temelje starohrvatskoj arheologiji i razračunao se s pristašama različitih teza o predromaničkoj umjetnosti u Dalmaciji. Otklanjajući langobardsku i bizantsku tezu o podrijetlu pleterne ornamentike, uočio je inačice s regionalnim diferencijacijama, različite od pletera na italskome tlu, s kojima je ta skulptura u nas bila povezana. Prvi je sistematizirao grobove starohrvatskoga doba i predmete iz njih (nakit, mačeve, ostruge) te je time dao cjelovitu sliku toga razdoblja. Iz doba slobodnih komuna u XIII. stoljeću obradio je djela dvojice istaknutih majstora, Buvine i Radovana. U umjetnosti XV. i XVI. stoljeća naglasio je osebujnost gotičko-renesansnih prijelaznih oblika. U nekoliko je navrata sumirao rezultate u sintetičkim pregledima umjetnosti Dalmacije (Pregled umjetnosti u Dalmaciji, 1952). Revidirao je niz mišljenja o umjetnosti sjeverne Hrvatske i Slavonije, napose ona o zagrebačkoj katedrali. Uočio je slavenski udio u umjetničkim spomenicima Istre i naglašavao utjecaje iz Italije i alpskoga područja. Osobita mu je zasluga što je pojmovima u umjetničkom razvoju pojedinih regija u Hrvatskoj, granični i periferni, dao pozitivno značenje.