ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2003
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Vrsta: Teorija književnosti

Autor - osoba Moranjak-Bamburać, Nirman, 1954-2007
Naslov Retorika tekstualnosti / Nirman Moranjak-Bamburać
Vrsta građe knjiga
Jezik bosanski
Godina 2003
Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : Buybook, 2003
Fizički opis 297 str. ; 24 cm
9958-630-22-2
Napomene Napomene ibibliografske reference uz tekst
Bibliografija: str. 269-282.
Predmetne odrednice Teorija književnosti
Hermeneutika

Predgovor
Ova knjiga prvobitno je objavljena pod naslovom Metatekst (u izdanju Studentske štamparije Univerziteta u Sarajevu) 1992. godine. Promovirana je petnaest dana prije početka rata u Bosni i Hercegovini, te tako ostala nedostupna javnosti – čak i da je odmah bio odštampan cjelokupan tiraž, knjiga bi, najvjerovatnije, završila kao papir za pakovanje sarajevske „Drine“. Bilo mi je zanimljivo u proteklih desetak godina pročitati poneko pozivanje na model metateksta koji sam tada uspostavila, koje je najčešće imalo formu „reference po čuvenju“. Ovo se osobito odnosi na područje hrvatske znanosti o književnosti, vjerojatno stoga što sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu odbranila svoju disertaciju o metatekstualnosti i metakomunikacijskim procesima. Tako, na primjer, Tatjana Petruško u svojoj knjizi Roman u zrcalu (Zagreb, 2000), prikazuje i moj model metatekstualnosti, pozivajući se na jedan tekst svojevremeno objavljen u „Smotri“, kao i na posredne informacije dobijene iz prikaza M. Medarić. Ali, nisu ovo pravi razlozi što se odlučujem na novo izdanje. Prije svega, činim to zbog studenata, koji već godinama kopiraju moj jedini preostali primjerak Metateksta. Odlučila sam se za izmijenjeno i dopunjeno izdanje upravo zbog potreba studenata komparativne književnosti, ali i zbog studenata posljediplomskog studija iz književnosti, nakon što sam uvidjela da pripovijest o „interteorijskim zapletima“ poststrukturalističke i postmodernističke provenijencije u bosanskohercegovačkom kontekstu nikako ne spada u demodirane akademske rasprave, već prije u one „prećutane“. Sa zahvalnošću moram istaći da mi upravo zahvaljujući mojim studentima ovaj posao „ponovnog pisanja“ ne pada toliko teško, pa im sa zadovoljstvom ovu knjigu i posvećujem.
Dvojbe oko toga kako i koliko treba mijenjati jednom već napisanu knjigu, osobito ako se ima u vidu činjenica da će prva verzija i dalje mnogim čitatelj(ic)aima ostati nedostupna, raznolike su i mnogobrojne. Temeljna je dilema povezana s osjećanjem da eventualne dopune i promjene mogu izbrisati jedan značajan podtekst i moje doktorske disertacije i knjige koja je iz nje nastala. Naime, doktorske disertacije su, po mom uvjerenju, specifičan kritički žanr, koji najvećim dijelom bitno ovisi o kontekstu akademske zajednice unutar koje nastaju. Osim interesa za predmet istraživanja i prisile znanstvene metodologije, tu kritičkom refleksijom upravljaju (svjesno ili nesvjesno) disciplinarni mehanizmi uključivanja i isključivanja. Problematika kojom sam se tada bavila za akademsku zajednicu u BiH bila je (i možda će još dugo biti) marginalna, čak uznemirujuća, jer bi svaka rasprava o temeljima znanstvene spoznaje i njezinim legitimacijskim položajima na neki način mogla ugroziti statusni položaj nacionalnih disciplina, za koji se one još uvijek mukotrpno bore.
U vrijeme kada sam kao mlada asistentkinja na rusistici trebala započeti i svoj posljediplomski studij, svakako mi nije bilo jasno zašto se vode tako žestoki sporovi oko otvaranja studija trećeg stupnja iz književnosti i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Danas, nažalost, „obogaćena surovim i traumatičnim iskustvom nedavne bosanskohercegovačke prošlosti, taj spor razumijevam na posve drugačiji način. U svakom slučaju, ovo me je odvelo na Zagrebački univerzitet, te je tzv. „Zagrebačka škola“ (a posebno moj mentor Aleksandar Flaker), utjecala na to da se osjetim „oslobođenom“ od pritisaka „poželjnih tema“ i „poželjne metodologije“. A možda tek danas, dok pišem svoju novu knjigu posvećenu bosanskohercegovačkoj kulturi, pomalo počinjem razumijevati i zašto su „nacionalne discipline“ tako drastično bile u sukobu s „formalizmom“, kako je bio opći pejorativni naziv za sve scijentistički usmjerene pristupe književnoj kritici. Čak je i jedan od mojih recenzenata istakao da Metatekst može razvijati one koji „u književnosti vide nenaučnu znanost“! Pitanje je, dakle, da li teorija metateksta nakon poststrukturalističkog ukidanja sigurnog spoznajnog mjesta može još uvijek biti inspirativna za kritičko-teorijska razmatranja? Prijedlog da izmijenim naslov knjige je izdavačev, ali on treba i da sugerira upravo ovu izmijenjenu perspektivu: granice između književnosti, znanosti, teorije i povijesti u međuvremenu su se pokazale tako prometnim i propusnim da se metatekstualnost treba nanovo razmotriti u parametrima Foucaultovih teza o odnosima znanja i moći u tekstualnim presjecištima konfliktnih mikrofizičkih sila. Ono što mi ovdje olakšava poziciju je to da sam, ma kako nesvjesno, ovu temu načela u okviru problematike „subjekta metateksta“ i njegove „volje za moć“, za proizvodnjom diskursa, užitka i znanja. Da se metatekstualne strategije i dalje trebaju imati u vidu, dokazuje i pojam metafikcije, povezan sa autoreferencijalnošću postmoderne proze, čiji autori iskazuju „visoku svijest o jeziku, književnoj formi i samom činu pisanja shvaćajući ga kao vrstu poigravanja s vlastitim standardima i konvencijama“ (Biti, 2000:310).
U ovom izdanju značajno sam izmijenila svoja uvodna teorijska razmatranja i poredak izlaganja, a odjeljak posvećen konkretnim analizama dopunila sam tekstovima o metafikciji kao postmodernoj fantazmi hiperordinarnog svijeta i takvim metafikcionalistima kao što su Borges, Eco, Brodski. Posljednji tekst – „Ponovljena lektira – čitati i pisati kao žena“, uvrstila sam u knjigu kako bih označila mjesto konflikta intertekstualista i kontekstualista, ali i vlastiti odmak u teorijskom promišljanju „retoričkih zamki“ intertekstualnosti. U svakom slučaju, Retorika tekstualnosti, osim praćenja vektora narastanja i raspršivanja pojmovnih metafora, insistiranja na nekoj sumi modela pisanja koje se nastoje održati na graničnim prijelazima raznovrsnih žanrovskih koncepcija, ima i cilj da iskaže solidarnost sa Ecovim uvjerenjem da tekstualne konfiguracije ovise o trima tipovima intencija, koje postavljaju granice interpretaciji: intencijama autora, djela i čitatelja (Granice tumačenja, 2001). Dodala bih: i od mogućeg izjalovljenja takvih intencionalnih zahvata! Ali se, bez obzira na intencionalno povlačenje granica, što sugerira vrijednosna stajališta, ovdje radi i o pokušaju uprizorenja sila diferencijacije i cijepanja, kako na granicama predstavljenih teoretskih koncepata, tako i unutar diskurzivnih žanrova koji dozvoljavaju miješanja i hibridizacije, tako da u svojim naglašenim sinkretičkim gestama, istovremeno aktualiziraju i pomiču, prestupaju i transformiraju u slobodnoj igri i fikcionalnim izumima pojam književnog žanra kao disciplinirajuće institucije.


Sadržaj
Predgovor 7
1. Uvod 11
Tekst i djelo 11
Od komunikacijskog modela do dijaloške svijesti 21
2. Intertekstualnost – metatekstualnost (tekst kao produktivnost) 27
Intertekstualnost – intertekst 27
Metatekst – metatekstualnost 42
„Tekst o tekstu“ u dijakronijskoj projekciji 64
3. Intertekstualnost / metatekstualnost / alteritet – integralna metodologema i njezini teorijski eksplikati 76
Intertekstualnost i metatekstualnost – teorije koje međusobno konkuriraju 76
Intertekstualnost i metatekstualnost – mehanizmi „kolektivne memorije“? 87
Djelatnost čitanja u tekstualnoj praksi 96
4. Žanrotvorni aspekt metatekstualnosti 103
Tipologija metatekstova i njihova žanrovska koncepcija 103
Arhitekst 109
5. „Gramatika pamćenja“ i konstitucija tekstualnog smisla 128
6. Modeli pisanja / avanture čitanja 144
Pogledi iza kulisa: autointerpretacija / postanaliza 144
Cross-tekstovi škola i grupa / akmeizam 164
Mitologizacija tradicije / „Peterburški tekst“ 174
Metatekstovi kao produkt prožimanja teoretiziranja i umjetničke prakse 186
(Auto)tematiziranje kao forma supstancijalizacije teksta – koda i eksperimentalni žanrovi 195
Sindrom hijerarhije 204
Metafikcionalnost: uvježbavanje identiteta i/ili „igre svjetova“ 220
Duh originala, krivotvorenje i djelatnost okvira 233
U šumama fikcije s Aristotelovim dalekozorom 243
Ponovljena lektira – čitati i pisati kao žena 255
Izvori 269
Literatura 271
Teorija teksta i njezini pojmovi 283
Registar imena 289

MG P42 (N)