ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1983
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Vrsta: Teorija književnosti

Spolja kao na fotografijama, unutra dobro očuvano.

Autor - osoba Flaker, Aleksandar
Naslov Proza u trapericama : prilog izgradnji modela prozne formacije na građi suvremenih književnosti srednjo- i istočnoevropske regije / Aleksandar Flaker
Vrsta građe udžbenik
Jezik hrvatski
Godina 1983
Izdanje 2. prošireno izd.
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Liber, 1983
Fizički opis 351 str. ; 21 cm
Zbirka Posebna izdanja / Liber
Napomene Kratice citiranih književnih djela: str. 339-341
Bibliografske bilješke uz tekst
Kazalo.

NEKOLIKO RIJEČI UZ DRUGO HRVATSKO IZDANJE
Već sama činjenica da knjiga koja je zamišljena kao prilog proučavanju jednoga razdoblja najnovije, ali ipak povijesti književnosti, doživljuje drugo izdanje i da je prvo hrvatsko izdanje tako brzo nestalo iz knjižara, mogla bi biti razlogom autorovu zadovoljstvu. Drugi je razlog autorovu zadovoljstvu povoljna kritička recepcija knjige. Ne mislim sada analizirati tu recepciju, ni isticati laskave riječi koje su izrečene, niti polemizirati s prigovorima koji su se pojavili. Pa ipak, htio bih istaknuti neke momente koji su me posebno obradovali zbog toga što su potvrdili pretpostavke o valjanosti modela što sam ga bio predložio.
Prvi takav moment ne odnosi se zapravo na pojavu knjige u hrvatskom izvorniku, već na njezin „prednacrt“. Moja je prvotna Skica za istraživanje „mlade proze“ iz god. 1973., koja je već bila ponudila model što sam ga kasnije nazvao prozom u trapericama, ponovo objavljena u nakladi Jagelonskog sveučilišta u Krakovu, u antologiji tekstova koji se odnose na književna pokoljenja i skupine poslije godine 1918., a namijenjeni su studentima poljske književnosti. Poljskoj prozi poslije 1945. posvećena su u toj antologiji samo tri teksta.
Drugi takav moment madžarska je recenzija njemačkog izdanja knjige. Naime, u toj je recenziji priznata valjanost modela proze u trapericama i za madžarsku književnost. Miklós Szabolcsi napisao je u svojoj recenziji i sljedeće:
„Ova nam knjiga pomaže da bolje razumijemo pojedine pojave i struje naše mlađe književnosti. Nakon što smo ovo djelo pročitali, djela autora kao što su István Csurka, István Császár, György Asperján, Miklós Munkácsi, Péter Dobai – i, dakako, s nabrajanjem bih mogao nastaviti – dobivaju svjetsku književnu perspektivu, uklapaju se u novi slijed pojava. Jer su se i u nas pojavili takvi znakovi: od jezičnog udvajanja do pobune kao ljudskog stava.“
U modelu što sam ga bio u knjizi skicirao prepoznavali su se, ili ih je prepoznala kritika, i neki pisci jugoslavenskih književnosti djela kojih nisam bio uzeo u obzir kada sam pisao ovu knjigu, ili su pak objavljena poslije njezina izlaska. I danas iskreno žalim što nisam tada uočio njihove osobitosti ili što mi je ponestalo daha kada sam priređivao njezino drugo izdanje. Međutim, valja ipak shvatiti da mi namjera nipošto nije bila dati sveobuhvatan prikaz „pisaca i djela“ koja pripadaju određenom proznom tipu, već konstruirati model koji može pomoći da se snađemo u jednoj od formacija suvremene proze, pa i u interpretaciji tekstova koji u knjizi nisu spomenuti. Upravo je tako shvatio književnokritičku upotrebljivost knjige Jovan Delić u svome prikazu romana Spasoja Šejića, „Dok ne stigne Tomas Man“ (Beograd, 1976).
Posebno me pak obradovala činjenica što je u beogradskom „Ninu“ moja knjiga prikazana u društvenoj rubrici, a njezin je autor pokazao spremnost da iz nje izvede izvanknjiževne zaključke sociološke naravi. Štoviše, isti je autor nešto kasnije, sada već bez izravnoga poziva na moj tekst, gotovo doslovno citirao jedno mjesto iz „Proze u trapericama“, pripisujući ga općenito „sociolozima kulture“, u članku o našoj konfekciji, a pod natuknicom „Moda i kontramoda“! Ovi su me članci obradovali zato što u svojim radovima načelno zazirem od ideografskih tumačenja književnih tekstova i ne pokazujem spremnost da u njih uvodim sociološku građu ili argumentaciju, ali sam ujedno uvjeren da književni historičar ili, općenito, stručnjak na području proučavanja književnosti može unaprijediti kulturno- ili društvenopovijesnu spoznaju, pa i pružiti sociološki relevantne podatke upravo kada ostane do kraja vjeran temeljnom predmetu vlastitoga istraživanja – književnom tekstu.
Marginalno su u raspravama, pisanim ili usmeno izricanim, o ovoj knjizi, pripisivani njezinom autoru i vrijednosni sudovi. Od izricanja takvih sudova i sada se ograđujem. Ako sam za predmet svoga istraživanja uzeo Aksjonovljevu prozu, to nipošto ne znači da je cijenim više od proze Šolohovljeve ili Leonovljeve; ako pišem o Nowakowskom i Andermannu, to ne znači da je njihova proza bolja od Iwaszkiewiczeve ili Brandysove, a jednako je tako sigurno da istraživanju hrvatske ili srpske proze u trapericama nije namjera da poremeti utvrđeni poredak vrijednosti unutar jugoslavenskih književnosti. Jednako bi valjalo upozoriti neke kritičare kako se ovakve knjige ne smiju čitati prema registru imena! Često se, naime, modeli nekih književnih tipova lakše i s više sigurnosti grade na epigonskim tekstovima negoli na izvornim djelima. U takvim slučajevima i čestotnost poziva na tekstove epigonskih autora veća je negoli na tekstove koji su nosioci književnopovijesnih mijena. Ni nosioci književnih paradigmatskih modela nisu svaki put priznati kao najveće vrijednosti određene formacije. Ruski se realizam jamačno najpotpunije dade protumačiti na Gončarovljevim djelima, ali to nipošto ne znači da je „Oblomov“ „bolji“ tekst od „Ane Karenjine“ ili „Braće Karamazovih“!
Posebno ne bih želio odgovarati na one prigovore knjizi „Proza u trapericama“ koji su u njoj vidjeli istraživanje Salingerova utjecaja, „uvoza“ američke robe na jugoslavensko književno tržište. Očito nisu pročitali knjigu, a još manje poznaju načela koja zastupam u poredbenom istraživanju književnosti, čak i u slučajevima kada uspoređujem Krležina djela s tekstovima Dostojevskog ili Božićeve tekstove sa Šolohovljevim epskim ruralizmom. Već sam se dosta rano u svojoj književnopovijesnoj djelatnosti suprotstavio upravo onoj struji u našoj, i ne samo našoj, komparatistici koja je svoj cilj vidjela u otkrivanju stranih književnih „kolonija“ na našem tlu!
Naposljetku bi valjalo staviti napomenu uz drugo hrvatsko izdanje knjige. Tekst prvoga izdanja u njoj u biti nije mijenjan: tek tu i tamo autor je unio neke manje dopune, ispravio neka mjesta na koja je bio upozoren, uklonio neke osobne impresije, ali je dodao i nova poglavlja. Ni u njima autor nije želio postati tekućim kritičarom suvremene književne proizvodnje, premda je takav izazov sigurno postojao, nego je htio označiti samo neka od zbivanja koja su potvrđivala opstojnost modela ili ga bitno narušavala. „Drugi dodatak“ dobio je tako epiloško značenje: osobito zahvaljujući poglavlju „Ubojica u trapericama“. Ali možda je ovo „epiloško“ poglavlje više uvjetovano željom autorovom da knjigu kompozicijski zaokruži i poentira, negoli stvarnim zbivanjem unutar književnopovijesnog procesa. Osim toga, kada se, nimalo to ne želeći, književni historičar pretvara u književnog kritičara, on se, protiv svoje volje, laća zadatka prognostičara: kritičarev je pogled uvijek, htio to on ili ne, okrenut prema budućnosti. A književne se prognoze, kao što to mnogi dobro znaju, rjeđe potvrđuju negoli meteorološke.
Ovom je izdanju pridodan također odjeljak „Bez traperica“. Ovaj je odjeljak posvećen suvremenosti, ali i prošlosti. Razmatrajući probleme njemu najbliže, hrvatske proze sedamdesetih godina, autor je ponovo pokušao smjestiti „nastavak“ proze u trapericama u osobno viđenje književnopovijesnoga procesa, stavljajući bar neke akcente na cjelovitosti proznoga kretanja, ali je, prvenstveno s „gledišta sadašnjosti“, kako bi to rekao Svetozar Petrović, ponovo uzeo u razmatranje i pitanje „prethodništva“. Na kraju se autor ipak vratio svom pozivu: povijesti književnosti kao jedinom pouzdanom osloncu u studiju književnih pojavnosti. (A. F.)
U Zagrebu, u veljači i studenom 1980.
SADRŽAJ
I. PRISTUP 7
Kako je nastala ova knjiga 15
Napomena uz hrvatsko izdanje knjige 26
Nekoliko riječi uz drugo hrvatsko izdanje 28
II. KONSTRUKCIJA MODELA 33
1. Pitanje Salingerove paradigme 35
2. Opozicija nedorasli – odrasli u prozi u trapericama 47
3. Inteligentni pripovjedač u trapericama 58
4. Infantilizam pripovjedačev 65
5. Brutalni pripovjedač 72
6. Jezik mladih i drugi jezici 83
7. Stilizacija usmenoga spontanog govora 98
8. Između empirije i konstrukcije 109
9. Jezik i otpori 119
10. Civilizacijski kompleksi 130
11. Svijet tehnike kao evazija i kao prijetnja 146
12. Proza u trapericama prema kulturnim tekstovima prošlosti 153
13. Protiv birokratiziranog jezika 171
14. Proza u trapericama i granični modeli 188
III. DODATAK
1. Njemačke traperice u Poljskoj 211
2. Što je u novoj Ani lažnjak, a što nije? 227
3. Šoljan je ušao u poljsku prozu 238
4. Traperice unutar državne strukture 248
IV. DODATAK DRUGI, EPILOŠKI
1. Šoljanov rezignirani povratak 265
2. Nostalgična potraga Vasilija Aksjonova 275
3. Zašto padaju mačke? 287
4. Ubojica u trapericama 295
V. BEZ TRAPERICA
1. Hrvatske prozne sedamdesete, općenito 311
2. Naknadno o prethodništvu: Sedmi be 320
3. Što smo još čitali u tridesetim godinama? 330
Kratice u tekstu citiranih književnih djela 339
Bilješka o piscu 343
Kazalo imena 345



Aleksandar Flaker (24. 7. 1924. Bialystok, Poljska – 25. 10. 2010. Zagreb) je bio autor značajnih stručnih i naučnih radova iz područja ruske i hrvatske književnosti, uporedne književnosti i teorije književnosti.
U Zagreb, gde se školovao, dolazi 1931. godine. Maturirao je u Senju. Diplomirao je na Zagrebačkom univerzitetu slavistiku 1949. godine. Doktorom nauke postaje 1954. odbranom disertacije `Pravaštvo i ruska književnost`. Proveo je godinu dana na specijalizaciji na Moskovskom državnom univerzitetu 1956/57. Bio je redovni profesor ruske književnosti na Odseku za jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predavao je kao gost-profesor na mnogim evropskim univerzitetima (Amsterdam, Frajburg, Konstanc, Minhen, Beč, Grac), a 1973. i na univerzitetu Jejl u Nju Hejvenu, (SAD). Bio je član uredništva uticajnog časopisa `Umjetnost riječi` od njegovog osnivanja 1957.
Najvažnija problemsko-tematska polja kojima se Flaker bavio jesu ruska i hrvatska književnost, komparatistika, avangardna književnost i kultura, intermedijalne i interkulturalne studije.
Knjige i studije:
Ruski klasici XX stoljeća (1965),
Književne poredbe (1968),
Stilske formacije,
Heretici i sanjari,
Književne vedute
Pojmovnik ruske avangarde (u saradnji sa Dubravkom Ugrešić),
Stilovi i razdoblja (u saradnji sa Zdenkom Škrebom) (1964).

MG P8 (N)