Godina izdanja: 2012
ISBN: 978-953-303-484-3
Autor: Domaći
Vrsta: Eseji i kritike
Jezik: Srpski

Autor: Strahimir Primorac
Broj stranica: 267
Povez: tvrdi
Godina izdanja: 2012
Izdavač: NAKLADA LJEVAK d.o.o


Domovinski rat – događaj u kojem su se kao u žarištu sabrala i preplela ključna pitanja i pojedinca i kolektiva: povijesna, politička, ideološka, moralna, socijalna, humanistička i druga – snažno je utjecao na promjenu slike hrvatske književnosti u posljednjem desetljeću 20. st. Prisjetimo li se činjenice da smo osamdesetih godina imali generacijski, poetički i žanrovski pluralnu i stabilnu scenu na kojoj su prevladavale fikcijske knjige, nije teško uočiti da je odmah nakon početka rata došlo do zaokreta i premještanja matice prema „književnosti svjedočenja”, vrstama i žanrovima u kojima dominira dokumentarizam i autobiografizam. Takva slika hrvatske proze, u kojoj su osim već afirmiranih pisaca participirali i brojni amateri, prevladavala je ne samo u godinama rata nego i neko vrijeme nakon njegova završetka. Tek tada je, nakon prirodnoga gašenja potrebe za poetikom svjedočenja, ostvaren povratak fikciji – novelama i romanima inspiriranima ratom i njegovim posljedicama. A knjige koje su se pojavile nakon 2010. godine, na kojoj se zaustavlja ova kronika, potvrđuju da „hrvatska zaraćena književnost” očito još nije rekla zadnju riječ.

NAPOMENE AUTORA
Linija razdvajanja sadržava kritike, prikaze i esejističke tekstove o romanima, zbirkama priča, autobiografskoj, dokumentarnoj i diskurzivnoj prozi hrvatskih (i nešto stranih) autora kojima je u središtu bila tema rata u Hrvatskoj i BiH 1991–95. Na temu upućuje i naslovna sintagma, koja inače pripada ratnoj terminologiji, a istodobno se ta sintagma može razumjeti i u aksiološkom smislu, kao literarno vrednovanje razmatranih izdanja, tj. kao razdvajanje žita od kukolja. U knjigu sam uvrstio tekstove objavljivane u dnevnim novinama i časopisima – Večernjem listu, Erasmusu, Republici, Mostu/The Bridgeu, Vijencu i drugdje – i to u razdoblju koje započinje nešto prije samog rata i traje otprilike do 2010. godine. Tema dakle nije shvaćena usko, ne odnosi se samo na vrijeme borbenih djelovanja nego uključuje i knjige koje na neki način nagovješćuju ratnu kataklizmu, zatim one koje govore o čovjeku u ratu (i na bojištu i u „pozadini”), ali i knjige o posljedicama koje je rat ostavio na ljude i današnje hrvatsko društvo.
Okosnicu knjige čine kritike beletrističke produkcije – romana i novela (Bauer, Cvetnić, Drakulić, Drndić, Horozović, Jergović, Mlakić, Novak, Štiks, Tomaš, Ugrešić, Ušumović itd.). No smatrao sam da bi bilo korisno uvrstiti i prikaze nekih publicističkih knjiga, dnevnika, autobiografske proze, intervjua i studija stručnjaka različitih profila koji su iz svoga kuta pisali o ratu i njegovim posljedicama (Galić, Handke, Jakovljević, I. Maroević, Matan, Pavličić, Šegedin, Švob, I. Vrkić, Žanić). Iako nisam pisao o svim najvažnijim knjigama s ratnom tematikom, a neke sam prikaze u međuvremenu i zagubio (pa ih zato nema u ovom korpusu), mislim da Linija razdvajanja pokriva znatan dio te produkcije.
Nastojao sam zadržati prvotni oblik kritika jer mislim da tako najbolje svjedoče o vremenu u kojem su nastajale. Tek sam ponegdje mijenjao naslove, da se ne „tuku” jedni s drugima, i primjerenije stilizirao pokoju rečenicu jer su prilozi nastajali u dugom razdoblju i pisani su za različite medije. Od većih zahvata napominjem da sam prikaz Horozovićeve zbirke priča Bosanski palimpsest iz eseja „Žigovi ratne zbilje” prenio i, u nešto modificiranom obliku, uključio ga u esej „Nužno je pričati priče”.
Nigdje, bez iznimke, u sudove nisam dirao: ocjena je dokument vremena u kojem je izrečena i u načelu nikad je u naknadnom objavljivanju ne bi trebalo „stilizirati”, koliko god se kritičaru poslije činilo da je, iz ovih ili onih razloga, u nekoj mjeri pogriješio. A mogu reći, iz vlastita iskustva: kad sam devedesetih godina pisao o knjigama autora za koje sam znao da su izbjeglice i prognanici, da su ratnici na bojištu, da žive u gradovima i mjestima koja su pod svakodnevnim uzbunama i granatama, da provode više vremena u skloništima nego u svojim domovima – uvijek sam osjećao stres kad bi trebalo dati ocjenu knjige koja nije zadovoljavala kriterije. Doduše, za kritičara je valorizacija uvijek najstresniji trenutak, ali on se ne može ni usporediti s onim u ratnom kontekstu. Stoga bih više puta prevrtao svaku riječ i svaku stilizaciju da ne bih povrijedio autora, a da bih ipak rekao ono što doista o knjizi mislim. Jer kritika je besmislen posao ako ne izriče i ocjenu o knjizi koju prikazuje.

Strahimir Primorac rođen je 1945. godine u Sarajevu. Gimnaziju pohađao u Tuzli, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu književnost. Od 1971. zaposlen u Večernjem listu kao lektor i redaktor. Književnom kritikom počeo se baviti za vrijeme studija, pišući najprije o knjigama poezije u Studentskom listu i kasnije u Tlu, ali će uskoro proza postati gotovo isključivo predmet njegova zanimanja. Surađivao je u brojnim novinama i časopisima (Oko, Republika, Erasmus, The Bridge/Most, Moje vrijeme), a najduže u Večernjem listu. Više godina kritikama surađivao u emisiji Bibliovizor Trećeg programa Radio Zagreba, a jedno je vrijeme u suradnji s Danijelom Dragojevićem na Trećem programu uređivao emisiju o prozi. Napisao je više predgovora i pogovora knjigama suvremenih hrvatskih pisaca.

MG P69 (N)