ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 806
Jezik: Engleski
Autor: Strani
Vrsta: Teorija književnosti

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


New Bearings In English Poetry: A Study Of The Contemporary Situation

F.R. Leavis

Teško je sada zamisliti šok koji je ova knjiga izazvala kada je prvi put objavljena 1932. godine. Autor je bio profesor na Cambridgeskom fakultetu, izrazito ozbiljan čovjek koji je teško ranjen otrovnim plinom na Zapadnom frontu i nije bio sklon rado podnositi gluposti. Njegove uvodne rečenice bile su zadivljujuće: `Poezija malo znači modernom svijetu. To jest, vrlo malo suvremene inteligencije bavi se poezijom`.

Ono što je uslijedilo nije bilo ništa manje od dobrodošlice revoluciji u engleskom stihu, usred moralne i društvene krize koja je uslijedila nakon traume Prvog svjetskog rata. Upravo je ta situacija, taj osjećaj sloma i nereda, dao takvu snagu Leavisovom odbacivanju većine kasnoromantične poezije i njegovoj dobrodošlici modernistima T. S. Eliotu i Ezri Poundu, te piscu kojeg je Leavis smatrao svojim prethodnikom, Gerardu Manleyju Hopkinsu.

Ton visoke moralne hitnosti i poruka da iskustvo književnosti može postati angažman sa životom koji je gotovo sekularni ekvivalent religiji, činili su se novim i abrazivno osvježavajućim. Leavis je prezirao vladajući diletantizam i u poeziji i u kritici, te je u ovoj knjizi bacio rukavicu establišmentu kako ga je on shvaćao. Iste godine osnovao je časopis Scrutiny i započeo svoju dugu karijeru kao najozbiljniji književni kritičar svog vremena.


Frank Raymond `F. R.` Leavis CH (/ˈliːvɪs/ LEE-vis; 14. srpnja 1895. – 14. travnja 1978.) bio je engleski književni kritičar s početka do sredine dvadesetog stoljeća. Veći dio svoje karijere predavao je na Downing Collegeu u Cambridgeu, a kasnije na Sveučilištu u Yorku.

Leavis se ubrajao među najistaknutije kritičare engleskog govornog područja 1950-ih i 1960-ih.[1] J. B. Bamborough je 1963. o njemu pisao: „Moglo bi se reći da u posljednjih trideset ili više godina gotovo nitko tko se ozbiljno bavio proučavanjem engleske književnosti nije bio na neki način pod njegovim utjecajem.“[2]

Prema Cliveu Jamesu, „Navikli ste ga vidjeti kako žustro hoda Trinity Streetom, haljina mu se vijorila vodoravno u zračnom strujanju. Izgledao je kao da je žustro hodanje nešto što je vježbao u zračnom tunelu.“[3]

Rani život i obrazovanje
Leavis je rođen u Cambridgeu 1895. godine, kao sin Harryja Leavisa (1862. – 1921.) i Kate Sarah Moore (1874. – 1929.). Njegov otac bio je kultiviran čovjek koji je vodio trgovinu u Cambridgeu koja je prodavala klavire i druge glazbene instrumente,[4] a sin će ga poštovati cijeli život. Leavis se školovao u školi Perse u Cambridgeu (u engleskom jeziku javna škola), čiji je ravnatelj bio dr. W. H. D. Rouse. Rouse je bio klasicist i poznat po svojoj `izravnoj metodi`, praksi koja je zahtijevala od učitelja da vode razgovore u učionici sa svojim učenicima na latinskom i klasičnom grčkom. Iako je tečno govorio strane jezike, Leavis je smatrao da je njegov materinji jezik jedini na kojem je mogao govoriti s autoritetom. Njegovo opsežno čitanje klasičnih jezika stoga nije snažno vidljivo u njegovom radu.[5]

Leavis je dobio stipendiju Perse škole za Emmanuel College u Cambridgeu kako bi studirao povijest.[6] Britanija je objavila rat Njemačkoj ubrzo nakon što je maturirao, kada je imao 19 godina. Leavis je napustio Cambridge nakon prve godine preddiplomskog studija i pridružio se Jedinici hitne pomoći Prijatelja (FAU) u Yorku 1915. Nakon uvođenja novačenja 1916., kada se i njegov brat Ralph pridružio FAU-u,[7] imao je koristi od općeg priznanja članova Jedinice hitne pomoći Prijatelja kao prigovarača savjesti. Leavis je citiran kako kaže: `Ali nakon Krvave Somme nije se moglo sumnjati da će se itko tko je znao kako je moderni rat pridružiti vojsci.`[8]

Radio je u Francuskoj iza Zapadnog fronta, noseći sa sobom primjerak Miltonovih pjesama. Njegova ratna iskustva imala su trajan učinak na njega, čineći ga sklonim nesanici. Tvrdio je da je izloženost otrovnom plinu zadržanom u odjeći vojnika koji su bili otrovani plinom oštetila njegovo fizičko zdravlje,[9] ali da je njegova loša probava bila posljedica `...ne plina u Ypresu, već stvari koje nisam rekao`.[9] Leavis se sporo oporavljao od rata, a kasnije će ga nazvati `velikom pauzom`. Rekao je: `Rat, egoistično rečeno, bio je loša sreća za nas.`[10]

Po povratku iz rata 1919. godine, Leavis je nastavio studij u Cambridgeu i dobio nižu drugu klasu iz prvog dijela povijesnih tripoa.[11] Zatim je promijenio područje studija na engleski jezik i postao učenik novoosnovane Engleske škole. Unatoč tome što je diplomirao s odličnim uspjehom na završnim ispitima, Leavis nije bio smatran jakim kandidatom za istraživačku stipendiju te je umjesto toga započeo doktorat, što je tada bio neobičan karijerni potez za ambicioznog akademika.[12] Godine 1924. Leavis je predstavio tezu o odnosu novinarstva i književnosti, u kojoj je `proučavao uspon i raniji razvoj tiska u Engleskoj`.[13] Ovaj rad pridonio je njegovom cjeloživotnom zanimanju za način na koji etos periodičnog časopisa može odražavati i oblikovati kulturne težnje šire javnosti.