Na početku kolekcije esejiziranih pripovesti simpatičnim, samodramatizujućim i iskrenim rečima, Frenzen priznaje: „Odgajen sam uz provincijski strah od preteranog blebetanja o sebi...” Taj strah je prevazišao zahvaljujući Henriju Fajnderu, uredniku u Njujorkeru. Lična istina i iskrenost oblikovale su tekstove u ovoj knjizi u sudarima nebeskih otajstava sveta ptica i „realnosti” simulakruma svakodnevnice. Prostor između ispunjava civilizacija, skup navika i „vrednosti” koje jedino realno uporište imaju u konzumerizmu i odstupanju od ontoloških vrednosti života. Čovek je napustio sebe i potrebno je vreme i razboritost da bi sebe ponovo sreo, na neobičnim mestima i u nekom drugom. Nekada su to knjige, nekada fotografije, svet ptica najčešće. Samo iskustvena hobotnica tema, motiva i slojeva značenja velikog pisca, može da objasni i stvori koliko-toliko uverljivu sliku o uporištima smisla koja smo napustili i životu...