pregleda

Agonija romantizma - Mario Prac


Cena:
1.590 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7791)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14515

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Godina izdanja: St
Autor: Strani
Vrsta: Teorija književnosti

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Sir Mario Praz KBE (talijanski: [ˈmaːrjo prats]; 6. rujna 1896. u Rimu – 23. ožujka 1982. u Rimu) bio je talijanski kritičar umjetnosti i književnosti te znanstvenik engleske književnosti. Njegova najpoznatija knjiga, Romantična agonija (1933.), bila je sveobuhvatan pregled dekadentnih, erotskih i morbidnih tema koje su karakterizirale europske autore s kraja 18. i 19. stoljeća (vidi Femme fatale za referencu na jedno od njegovih poglavlja). Knjiga je napisana i objavljena prvi put na talijanskom kao La carne, la morte e il diavolo nella letteratura romantica 1930.;[1] a najnovije izdanje objavljeno je u Firenci od strane Sansonija 1996. godine.

Biografija
Praz je bio sin Luciana Praza (umro 1900.), bankarskog službenika, i njegove supruge, bivše Giulije Testa di Marsciano (umrla 1931.), kćeri grofa Alcibiadea Testa di Marsciana. Njegov očuh bio je Carlo Targioni (umro 1954.), liječnik, za kojeg se njegova majka udala 1912. godine.

Studirao je na Sveučilištu u Bologni (1914.–1915.), diplomirao pravo na Sveučilištu u Rimu (1918.) i doktorirao književnost na Sveučilištu u Firenci (1920.).

Praz se oženio 17. ožujka 1934. (rastavljeni 1942., razvedeni 1947.) Vivyan Leonorom Eyles (1909. – 1984.), predavačicom engleske književnosti na Sveučilištu u Liverpoolu, koju je Praz upoznao tijekom svog boravka tamo kao posebna predavačica talijanskih studija. Bila je kći engleske romanopiskinje i feminističke spisateljice Margaret Leonore Eyles (1889. – 1960.), koja joj je 1941. napisala autobiografsko djelo pod naslovom Za moju neprijateljsku kćer. Ponovno se udala 1948., kao njezin drugi suprug, povjesničar umjetnosti Wolfgang Fritz Volbach. Praz i Eyles imali su jedno dijete, kćer Luciju Praz (rođenu 1938.).

Prazova jedina druga poznata romantična veza bila je prema anglo-talijanskoj ženi po imenu Perla Cacciguerra, koju je upoznao 1953. i nazvao `Diamante` u knjizi Kuća života.

Prazova rezidencija u Palazzo Primoli u Rimu pretvorena je u Museo Mario Praz. U romanu Orhana Pamuka Muzej nevinosti spominje se kao `najveličanstveniji muzej pisca koji sam vidio`.[2]

Život i spisi
Praz je bio cijenjeni talijanski likovni kritičar i znanstvenik engleskog jezika. Predavao je talijanske studije na Sveučilištu Victoria u Manchesteru između 1932. i 1934. godine. Zatim je od 1934. godine, sve do umirovljenja 1966. godine, predavao englesku književnost na Sveučilištu u Rimu. Godine 1962. kraljica Elizabeta II. proglasila ga je vitezom i postao je vitez zapovjednik Reda Britanskog Carstva. Iako je Praz možda najpoznatiji po svojim spisima na području engleske književnosti, dao je snažan doprinos konceptima, spisima i percepciji dizajna interijera i uređenja interijera. Koncepti koji su predstavljeni u njegovoj Romantičnoj agoniji oblikovani su u njegovu dizajnersku i umjetničku kritiku. Ovaj stil pisanja uspješno je primijenjen u Prazovoj dvjema najznačajnijim knjigama o dizajnu, Kuća života i Ilustrirana povijest u uređenju interijera. Ova djela ističu njegove teorije o unutrašnjosti prostora i otkrivaju njegove koncepte o tome kako osoba nastanjuje interijer i kako ga oblikuje da bi ga prisvojila. Njegovo revolucionarno djelo Studije o imaginaciji sedamnaestog stoljeća, prvi put objavljeno 1939. i od tada mnogo puta ponovno izdano, jedan je od prvih pokušaja izrade sustavnog kataloga i analize alegorijskih žanrova ranog modernizma, amblema i osobnog simbola.[3]

Dizajnerski radovi
Praz je imao dubok utjecaj ne samo na spise o uređenju i uređenju interijera, već i na povijest i razvoj dizajna. Djelo Ilustrirana povijest uređenja interijera od Pompeja do secesije omogućilo je stvaranje fotografskog albuma, `Prazovo ponovno otkriće ove male, ali fascinantne umjetnosti... bilo je otkriće, a povijesnu, ne manje estetsku važnost teme sada prepoznaje skupina informiranih kolekcionara`.[4] Njegov rad `pruža izbor vizualnih prikaza domaćinstva od antičke Grčke do secesije, te komentar na njih.`[5] Slike prikazuju uređenje interijera i dizajn grčkih, rimskih, srednjovjekovnih, renesansnih i viktorijanskih domova u Europi između 1770. i 1860. Skice, slike i akvareli bilježe prostorne kvalitete i značajke interijera i uređenja cjelokupnog prostora. Slike bilježe točnost oblika sobe, od tepiha do namještaja, slika, tkanina, boje zidova, vješanja zavjesa i rasporeda svjetla. Prazov rad dokumentirao je sve te karakteristike interijera koje bi oblikovale prostor za stanovnike u osamnaestom i devetnaestom stoljeću. Ovaj rad imao je snažan doprinos ne samo istraživanju interijera prostora, već i pružanju nove osnove za bilježenje povijesti interijera.

Nadalje, Praz je imao utjecajan utjecaj na način na koji se dizajn interijera proučava i dokumentira od sredine dvadesetog stoljeća.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 82281405
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Sir Mario Praz KBE (talijanski: [ˈmaːrjo prats]; 6. rujna 1896. u Rimu – 23. ožujka 1982. u Rimu) bio je talijanski kritičar umjetnosti i književnosti te znanstvenik engleske književnosti. Njegova najpoznatija knjiga, Romantična agonija (1933.), bila je sveobuhvatan pregled dekadentnih, erotskih i morbidnih tema koje su karakterizirale europske autore s kraja 18. i 19. stoljeća (vidi Femme fatale za referencu na jedno od njegovih poglavlja). Knjiga je napisana i objavljena prvi put na talijanskom kao La carne, la morte e il diavolo nella letteratura romantica 1930.;[1] a najnovije izdanje objavljeno je u Firenci od strane Sansonija 1996. godine.

Biografija
Praz je bio sin Luciana Praza (umro 1900.), bankarskog službenika, i njegove supruge, bivše Giulije Testa di Marsciano (umrla 1931.), kćeri grofa Alcibiadea Testa di Marsciana. Njegov očuh bio je Carlo Targioni (umro 1954.), liječnik, za kojeg se njegova majka udala 1912. godine.

Studirao je na Sveučilištu u Bologni (1914.–1915.), diplomirao pravo na Sveučilištu u Rimu (1918.) i doktorirao književnost na Sveučilištu u Firenci (1920.).

Praz se oženio 17. ožujka 1934. (rastavljeni 1942., razvedeni 1947.) Vivyan Leonorom Eyles (1909. – 1984.), predavačicom engleske književnosti na Sveučilištu u Liverpoolu, koju je Praz upoznao tijekom svog boravka tamo kao posebna predavačica talijanskih studija. Bila je kći engleske romanopiskinje i feminističke spisateljice Margaret Leonore Eyles (1889. – 1960.), koja joj je 1941. napisala autobiografsko djelo pod naslovom Za moju neprijateljsku kćer. Ponovno se udala 1948., kao njezin drugi suprug, povjesničar umjetnosti Wolfgang Fritz Volbach. Praz i Eyles imali su jedno dijete, kćer Luciju Praz (rođenu 1938.).

Prazova jedina druga poznata romantična veza bila je prema anglo-talijanskoj ženi po imenu Perla Cacciguerra, koju je upoznao 1953. i nazvao `Diamante` u knjizi Kuća života.

Prazova rezidencija u Palazzo Primoli u Rimu pretvorena je u Museo Mario Praz. U romanu Orhana Pamuka Muzej nevinosti spominje se kao `najveličanstveniji muzej pisca koji sam vidio`.[2]

Život i spisi
Praz je bio cijenjeni talijanski likovni kritičar i znanstvenik engleskog jezika. Predavao je talijanske studije na Sveučilištu Victoria u Manchesteru između 1932. i 1934. godine. Zatim je od 1934. godine, sve do umirovljenja 1966. godine, predavao englesku književnost na Sveučilištu u Rimu. Godine 1962. kraljica Elizabeta II. proglasila ga je vitezom i postao je vitez zapovjednik Reda Britanskog Carstva. Iako je Praz možda najpoznatiji po svojim spisima na području engleske književnosti, dao je snažan doprinos konceptima, spisima i percepciji dizajna interijera i uređenja interijera. Koncepti koji su predstavljeni u njegovoj Romantičnoj agoniji oblikovani su u njegovu dizajnersku i umjetničku kritiku. Ovaj stil pisanja uspješno je primijenjen u Prazovoj dvjema najznačajnijim knjigama o dizajnu, Kuća života i Ilustrirana povijest u uređenju interijera. Ova djela ističu njegove teorije o unutrašnjosti prostora i otkrivaju njegove koncepte o tome kako osoba nastanjuje interijer i kako ga oblikuje da bi ga prisvojila. Njegovo revolucionarno djelo Studije o imaginaciji sedamnaestog stoljeća, prvi put objavljeno 1939. i od tada mnogo puta ponovno izdano, jedan je od prvih pokušaja izrade sustavnog kataloga i analize alegorijskih žanrova ranog modernizma, amblema i osobnog simbola.[3]

Dizajnerski radovi
Praz je imao dubok utjecaj ne samo na spise o uređenju i uređenju interijera, već i na povijest i razvoj dizajna. Djelo Ilustrirana povijest uređenja interijera od Pompeja do secesije omogućilo je stvaranje fotografskog albuma, `Prazovo ponovno otkriće ove male, ali fascinantne umjetnosti... bilo je otkriće, a povijesnu, ne manje estetsku važnost teme sada prepoznaje skupina informiranih kolekcionara`.[4] Njegov rad `pruža izbor vizualnih prikaza domaćinstva od antičke Grčke do secesije, te komentar na njih.`[5] Slike prikazuju uređenje interijera i dizajn grčkih, rimskih, srednjovjekovnih, renesansnih i viktorijanskih domova u Europi između 1770. i 1860. Skice, slike i akvareli bilježe prostorne kvalitete i značajke interijera i uređenja cjelokupnog prostora. Slike bilježe točnost oblika sobe, od tepiha do namještaja, slika, tkanina, boje zidova, vješanja zavjesa i rasporeda svjetla. Prazov rad dokumentirao je sve te karakteristike interijera koje bi oblikovale prostor za stanovnike u osamnaestom i devetnaestom stoljeću. Ovaj rad imao je snažan doprinos ne samo istraživanju interijera prostora, već i pružanju nove osnove za bilježenje povijesti interijera.

Nadalje, Praz je imao utjecajan utjecaj na način na koji se dizajn interijera proučava i dokumentira od sredine dvadesetog stoljeća.
82281405 Agonija romantizma - Mario Prac

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.