Cena: |
Želi ovaj predmet: | 2 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | AKS BEX City Express Pošta CC paket (Pošta) DExpress Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Vrsta: Eseji i kritike
Jezik: Srpski
Lepo očuvano
Vujica Rešin Tucić (Melenci, 17. jul 1941 — Novi Sad, 28. novembar 2009) bio je srpski književnik, vizuelni umetnik, urednik, esejista, jedan od najznačajnijih članova neoavangardnog pokreta u Jugoslaviji tokom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. veka (Nova umetnička praksa).[1][2]
Biografija[uredi | uredi izvor]
Uređivao je časopise `Ulaznica` (Zrenjanin)[2], `Dalje` (Sarajevo)[2] i `Tisa` (Novi Bečej)[2]. 1977. pokrenuo je časopis „Adresa“, jedan od najznačajnijih neoavangardnih časopisa na ovim prostorima.[3] Radio je najpre u biblioteci Radija Novog Sada, a potom i kao dramaturg u dramskom programu iste medijske kuće. Zbog svoje umetničke aktivnosti i nekonformizma bio je marginalizovan i proganjan u vreme komunističke vlasti, koja ga je držala za anarhistu. Tokom 1972. i 1973. protiv njega su bila pokrenuta dva krivična procesa: „zbog prekršajnog dela vređanja socijalističko-patriotskih osećanja građana“ u Opštinskom sudu u Zrenjaninu i „za krivično delo neprijateljske propagande“ u Okružnom sudu u Novom Sadu. Po ovom drugom osnovu pretila mu je kazna do 12 godina strogog zatvora, ali je proces obustavljen na intervenciju Oskara Daviča. Marginalizacija u kulturnim institucijama se nastavlja i kasnije, tokom devedesetih, prećutkivanjem i ignorisanjem, kao i kod svih umetnika čija se praksa nije uklapala u vladajuću nacionalističku paradigmu.[1]
Početkom devedesetih osnovao je i vodio književnu školu Tradicija avangarde (Beograd, 1993—95), iz koje je nastala umetnička grupa Magnet.[1][2]
Njegovi radovi izlaze izvan okvira tradicionalne podele umetnosti, pa tako u izvođenje svojih pesama unosi elemente filma, glume i performansa, što je u ono vreme kod nas bila eksperimentalna i pionirska aktivnost.
Otac je pesnika mlađe generacije Siniše Tucića.
Nagrade[uredi | uredi izvor]
Nagrada „Pečat varoši sremskokarlovačke”, za pesmu „Dojilje smrti”, 1969.[1][2]
Nagrada „Pavle Marković Adamov”, za pesnički opus. 1989.[1][2]
Nagrada „Vasko Popa”, za zbirku pesama Gnezdo paranoje, 2007.[1][2]
Dela[uredi | uredi izvor]
Objavio je 12 pesničkih knjiga.[2]
Jaje u čeličnoj ljusci, pesme, 1970.
San i kritika, pesme, 1977.
Slovo je puklo, eseji, 1978.
Prostak u noći, pesme, 1979.
Reform grotesk, pesme, 1983.
Hladno čelo, eseji, 1983.
Sneg veje, ljubav je večna, pesme, 1990.
Strahote podzemlja, roman, 1991.
Struganje mašte, sabrana dela, 1991.
Igrač u svim pravcima, izbor iz poezije, 2001.
Vreme fantoma, kritike, 2005.
Gnezdo paranoje, pesme, 2007.
borben vladović neoavangarda slavko matković vojislav despotov novosadska avangarda tribina mladih časopis polja slobodan tišma miroslav mandić