Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Vrsta: Istorija srpske književnosti
Jezik: Srpski

Janko Polic Kamov - Pjesme, novele, drame, eseji
Vladimir Cerina - Pjesme, eseji i clanci

Pet stoljeca hrvatske knjizevnosti

Matica hrvatska, Zora, Zagreb, 1968.
Tvrd povez, zastitni omot, 545 strana.
EKSTREMNO RETKO IZDANJE, VEROVATNO NAJREDJE U CELOJ EDICIJI!

Janko Polić Kamov (Rijeka, 17. studenog 1886. – Barcelona, 8. kolovoza 1910.), hrvatski pjesnik, pripovjedač i dramatičar.

Životopis

Rođen je u uglednoj i imućnoj obitelji. Otac mu Ante s Hvara je doselio u Senj gdje je stekao trgovačku naobrazbu, a zatim je preselio u Rijeku te baveći se trgovinom stekao znatan imutak i ugled. Osim toga bio je javni i kulturni djelatnik: imao je bogatu biblioteku, prijateljevao je s Brnčićem, Derenčinom, Starčevićem i Supilom, dopisivao se sa Strossmayerom i Kranjčevićem, a s Politeom je izdavao reviju Prva hrvatska misao.

Janko je 1893. godine krenuo u osnovnu školu, a 1897. u gimnaziju. Kao šestogodišnjak čitao je Smičiklasa, s osam je godina zajedno s braćom izdavao kućni književni list Sokol te izvodio kućni teatar, a pisao je i pjesme o Majci Božjoj i samokresu u Harambašićevu stilu. U prvim je razredima gimnazije bio radikalan nacionalist, popriličan vjerski fanatik i kulturni tradicionalist. U trećem je razredu izbačen iz gimnazije pošto je profesoru grčkoga jezika pljunuo u lice jer je dobio pozitivnu ocjenu, po njegovu mišljenju nezasluženu, samo zato što je pripadao bogatoj obitelji. Tih gimnazijskih dana osniva s kolegama Josipom Baričevićem i Mijom Radoševićem anarhističku organizaciju Cefas, koja je ujedno bila i literarno i političko udruženje, s namjerom da nabave oružje, podignu bunu i revoluciju te dinamitom i bombama dignu u zrak čitavu Hrvatsku. Organizacija se ubrzo raspala. Na očevu je intervenciju primljen u senjsku Ožegovićianu, konvikt koji je mlade odgajao u ultraklerikalnom duhu, što je na Janka djelovalo kontraproduktivno, te potpiruje dodatno njegovu anarhističko-slobodarsku buntovnu narav. 1902. nakon očeva financijskog sloma obitelj seli u Zagreb. Izbačen iz senjske gimnazije Janko upisuje gornjogradsku gimnaziju, ali je napušta već 1903. pošto biva osuđen na tri mjeseca zatvora zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama. Tu upoznaje i nastavlja prijateljevati sa Stjepanom Radićem. 1904. iznenada je nestao s nekom putujućom družinom te putovao Dalmacijom, Bosnom, Crnom Gorom i Slavonijom. U družini je bio šaptač i sporedni glumac, a na turneji su mu alkohol, kavane, jeftini hoteli i neuredan način života narušili zdravlje. 1905. vraća se u Zagreb. Pijanči, uči, čita i počinje s književnim radom (piše Psovku, Ištipanu hartiju, Na rođenoj grudi i Tragediju mozgova). Nakon osnutka tjednika Pokret sudjeluje u njemu do smrti kao vanjski suradnik. Iste godine počinje njegovo putovanje po inozemstvu. Najprije u Veneciji posjećuje brata Milutina, priznatog i genijalnog glazbenika koji je polazio tamošnju akademiju, a zatim nastavlja posjećivati kazališta, biblioteke i galerije živeći na neredovitom honoraru Pokreta i pomoći brata Vladimira. No dopisništvom se ne zadovoljava jer nije kreativno. Na putovanju Gornjom Italijom impresioniraju ga tvornice, elektrika i seljaci-nadničari na latifundijama. Uskoro doživljava prvo odbijanje kritike i urednika, ali ne klone. Dapače uzima kao dodatak ime Kamov prema biblijskom Kamu. 1907. boravi u Rimu, Torinu, Genovi, Firenzi i Marseilleu, a za ljetnih mjeseci u Puntu na Krku. Oduševljen je inozemstvom: operom i koncertima u Marseilleu te galerijom u Trstu. Piše dramu Čovječanstvo i proučava psihologiju i sociologiju. Žali se na bolest u plućima, očima, prstima, 1909. neko je vrijeme ležao u bolnici u Zagrebu. Godinu kasnije dovršava Mamino srce te putuje preko Genove za Marseille i Barcelonu. Španjolska ga privlači industrijom, trgovinom, političkim životom, kulturnim pluralizmom, kontrastima, nemirom i gibanjem masa, a Barcelona slikarstvom i književnom tradicijom. 10. kolovoza piše bratu da boluje na gastro-intestinale, a devet dana kasnije umire u bolnici Santa Cruz u Barceloni gdje je i pokopan na bezimenome bolničkom groblju.
Spomenik Janka Polića Kamova na mostu iznad Rječine
Djelo

Janko Polić Kamov djeluje u razdoblju hrvatske moderne u kojem se hrvatska književnost napokon priključila europskoj. On ne pripada nijednoj od dviju dominantnih struja: artističkoj liniji, koja naglašava primat estetičkoga projekta ni s druge strane pristašama društveno-pragmatičnoga programatskog djelovanja s prosvjetiteljskim nakanama. Kamov stoji kao samosvojna, buntovna osobnost, te svojim djelom anticipira kasnije književne događaje koji će se zbiti i u Europi i u Hrvatskoj. Njegov je slučaj jedan od najkontroverznijih u novijoj hrvatskoj književnosti.
Poezija

Janko Polić Kamov se može promatrati u temeljnoj dihotomiji priroda—kultura, kako ju je precizirao i u svom najboljen djelu, romanu Isušena kaljuža, i u pismima bratu Vladimiru. Takvim modelom on kuša detronizirati suvremene praktike života i kulture u svim posebnostima. U pjesničkom diskurzu Psovka, 1907. progovara iz prirode, instinkta, iz same naravnosti predmeta, situacije, ljudskog stanja, odnosno prvobitnih obilježja liričnosti, a manje iz kulture u smislu esteticističkih normi Matoševa tipa. Njegov leksik i sintagme odražavaju drukčije motive i teme tj. drukčija tumačenja tih tema u odnosu na ono što je bilo uobičajeno u hrvatskoj moderni. U zbirci Ištipana hartija, 1907. vraća se uredenijim i pravilnijim formativnim oblicima, raznolikijim temama, vezanom stihu i pravilnijoj kompoziciji. U cjelini on ipak ostaje pjesnik bodlerijanske estetike ružnog, sirovih nagona i anarhističkog prosvjeda te je eminentno antiprosvjetiteljski i antiracionalistički postavljen pisac koji preferira individualno, tjelesno, osobno iskustvo.

Psovka (1905.)
Ištipana hartija (1907.)

Novelistika

Novelistiku karakteriziraju feljtonski elementi i analitički komentari, ali u kasnijoj fazi uz elemente lakrdije, kako te novele sam naziva, susrećemo i hladnu analitiku, što ga je dovelo gotovo do modela groteske te antiiluzijski obojenoga izričaja. Kamov govori o tim novelama i sotijama kao o psihološkim karikaturama, odnosno žanru `satire ljudske duše`, pa su im slobodna motivska asocijacija, stilska razuzdanost i hiperbolizacija primjerene. U njegovim je novelama naglasak na sitnim materijalnim faktima koji su kao psihološka činjenica veliki.

Ćaskanja (1914.)
Ecce Homo
Ispovijest
Brada
Sloboda
Žalost
Iglasto čeljade
Katastrofa
Bitange

Drame

U dramama je Kamov progovorio najotvorenije u tradiciji radikalnoga europskog individualizma (Max Stirner, Friedrich Nietzsche, Henrik Ibsen). On blud i alkoholizam ne vidi samo u bordelima i krčmama, nego i u obitelji, u Hrvatskoj. Sve je to kužno, trulo, lažno i samourušavajuće. Pače se i iste fizičke radnje odigravaju u kući: pije se, loče, opija, razbija čaše, ubija se novorođenčad, otkrivaju incestuozne i homoseksualne želje.

Samostanske drame (1907.)
Orgije monaha
Djevica
Čovječanstvo (1908.)
Mamino srce (1910.)

Roman
Roman Isušena kaljuža (pisan 1906-09) svojevrsna je sinteza Kamovljevih književnih nastojanja i s obzirom na tehnologiju i glede tematizacije. Roman problematizira egzistencijalno, ontološko i povijesno iskustvo bića i njegovih `raspršenih` korespondencija u svijetu koji se sve više otuđuje, u svijetu u kojemu je poljuljana stara hijerarhija vrijednosti, u svijetu u kojemu atomizirana ličnost u svojemu suludom i destruktivnom činu nastoji uspostaviti zdraviju, drukčiju i novu scenu - i života i rada i književnosti (glavni je lik književnik). Roman se orijentira prema subjektivnom senzibilitetu dezintegrirane građanske ličnosti i freudovski decentriranoga ja, te donosi razlomljenu i kaotičnu sliku te osobnosti. S tim u vezi realističku i naturalističku tehniku pisanja zamjenjuje psihoanalitičko poniranje u podsvjesne antijunakove predjele. To je djelo u neku ruku anticipacija dostignuća Lawrencea, Joycea ili Prousta – iako ne tih razina umjetničkoga dosega. Možda je Céline po svom nihilizmu i mizantropskom radikalizmu najbliži Kamovu, koji je mnogim elementima anticipirao i u stanovitu smislu započeo avangardne procese koji su se u to vrijeme rađali u Europi. Janko Polić Kamov je prava hrvatska avangarda upravo prema školskim elementima avangardne paradigme: aktivizmu, antagonizmu, nihilizmu, agonizmu, osporavanju postojećih struktura, dehijerarhizaciji struktura, antiesteticizmu. U idejnom i koncepcijskom sloju Kamov je zacijelo revolucionaran, u hibridima, stilskoj `nečistoći`, kao i općoj radikalnoj suprotnosti prema ustaljenim estetskim kanonima. Tako s njime u punom smislu riječi počinje hrvatska književna avangarda.

Vladimir Čerina (Split, 9. svibnja 1891. – Šibenik, 29. veljače 1932.), hrvatski književnik.

Pisao je u časopisima Val i Vihor, gdje se buni protiv Austro-Ugarske i mađarona. Sudjelovao je u organiziranju atentata na Slavka Cuvaja. Po završetku Prvog svjetskog rata razočaran je ostvarenjem jugoslavenstva. Duševno rastrojen smješten je u duševnu bolnicu u Šibeniku, gdje je i umro. Pripada buntovnom i nadarenom naraštaju mladih hrvatskih književnika koji se kritički odnose prema političkoj i građansko-društvenoj situaciji s početka stoljeća. Objavljivao je feljtone, književno-kritičke studije, pjesme i brojne pjesme o hrvatskim piscima, a najviše nadahnut avangardnim pisanjem i oporbenim stavom Janka Polića Kamova.
Životopis

Sin imućne građanske obitelji, neredovito je pohađao škole u Splitu, Zagrebu i Rijeci, a 1910. potpuno se posvetio pripremi za »zvanje književnika i javnog radnika«. Već 1911. pokušava preko časopisa Val prenijeti u Zagreb jugonacionalističko raspoloženje splitskoga kruga »radikalno napredne omladine«. Čerinina opredjeljenja potvrđuje njegov »list za nacionalističku kulturu« - Vihor (Zagreb 1914), zbog čije je orijentacije odmah nakon sarajevskog atentata pobjegao u Italiju. Iz emigracije se vratio 1919. živčano rastrojen, pa je unatoč grozničavim pokušajima samoodržanja 1922. završio u duševnoj bolnici.

Manji, ali vredniji dio Čerinina, ionako opsegom skromna književnog rada, pored publicističkih i feljtonskih tekstova (Beograd bez maske, Split 1912.), te književnokritičkih (studija Janko Polić Kamov, Rijeka 1913.), čine pjesme - od Raspeća (Split 1912.), sa šest pjesama u zborniku Hrvatskoj mladoj lirici (Zagreb 1914.) Društva hrvatskih književnika koji je uredio Julije Benešić,[1] do rukopisne zbirke Osama što ju je »godine 1963. pronašao Miroslav Krleža među svojim papirima«, a objavio I. Frangeš u Forumu (1964).

S Čerinom, o kojem razmišlja i piše cijelog života, Krleža je u tri navrata bio u prisnijem kontaktu. Kad je 1907. stigao u gornjogradsku gimnaziju zatekao je u istom razredu »repetenta« Čerinu. Postavši i sam »repetent«, a onda kadet, izgubit će ga iz vida, ali ipak pri ponovnom susretu na početku 1914. prepoznaje u njemu »svog starog druga«. Njihovim »rastankom« naziva K. razgovor u predvečerje Čerinina bijega, makar je izvjesno da su kontaktirali i nakon rata. Štoviše, »,nikad nisi napisao ni jednog hrvatskog retka tako toplo kao ono o Mađarima‘ prigovorio mi je Vlado Cerina kad sam u ,Novoj Evropi‘ (1922.) štampao jednu od svojih madžarskih varijacija« (Fragmenti dnevnika iz godine 1942., Forum, 1972., 4-5).

Kada je i kako bilježnica s autografom Osame, datirana 1915., došla Krleži u ruke nije poznato. S razlogom N. Milićević, koji se time bavi, misli da je »Čerina cijenio Krležu«, ali i ono pola Čerinine rečenice o Krleži (»u strogoj bradi Miroslava Krleže sja cijela široka i lelujava sociologija Aleksandra Hercena«, Književne poze, 1920.) nagovještava njihov polemičan odnos.

»Sjećam se jednog noćnog razgovora s V. Čerinom, nekoliko dana poslije Sarajevskog atentata. Dokazivao sam kako laje u vjetar (...) a naši pogledi na mnoga otvorena pitanja bili su principijelno udaljeni, da ne kažem dijametralno suprotni. Za njegove bezazlene vidovdanske fraze, a naročito za, kult nacionalne energije‘ bio sam tada već po iskustvu uvjeren da spadaju u najisprazniju retoriku« - kaže K. u eseju Deset krvavih godina (Književna republika, 1924., knj. I, br. 8). Čini se da je u vremenskom lociranju toga »noćnog razgovora« pogriješio jer je, po svjedočenju Lj. Wiesnera, Čerina već bio u Torinu, pa ipak ne treba sumnjati u vjerodostojnost duha prepirke. K. se i u zapisu iz Davnih dana (1916.) prisjeća svoje namjere o Antivihoru kao odgovoru na »nacionalne mistifikacije«, te Čerinina gnjeva kao njezine posljedice.

Još zarana, prije no što se fantomski ideali »čerinijade« ozbilje u frazi »zloglasnog Vidovdanskog Ustava« (Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu hrvatstva uopće, Književna republika, 1926., knj. III, br. 6), K. prepoznaje u Čerini »jedan od naših pogaženih talenata« (Slučaj kipara Studina, Riječ SHS, 8. III. 1919.).

Naklonost prema Čerininoj »sjajnoj iskri nama toliko dragih inspiracija« (O nekim problemima Enciklopedije, Republika, 1953., 2-3) izrazit će konačno u nadahnutom članku napisanom za EJ (1956.). »Poetski i mladenački ocrtani nacionalizam« vertikala je djela pisca čiji ideali nisu izdržali »kritičke ocjene« i čija je poezija sputana »pasatističkom konvencijom«, ali koje će ipak ostati »svjedočanstvom jednog talenta nestalog u vihoru vremena«.

Metafora Čerinina Vihora česta je tema Krležinih varijacija, uglavnom s negativnim predznakom: »jugointegralistički tip Čerine Vihorskog« (Davni dani, 1916.), Vihor kao sinonim »histeričnog šovinizma« (Iz hrvatske kulturne historije, Mogućnosti, 1959., 4). S druge je strane K. gotovo sjetan u reminiscencijama na terazijsku kaldrmu i Čerinu koji preko nje polaže život »fantastičnim kumirima« (Iz knjige Izlet u Madžarsku 1947., Republika, 1953., 12). Očitu podijeljenost Krležinih osjećaja najzornije pokazuje odnos prema Čerininu nekrologu Matošu: jednom u njemu vidi »sretna uočavanja« (Pjesme A. G. Matoša, Književna republika, 1924., knj. I, br. 2-3), a drugi put »mržnju« (Odlomci romansirane biografije Frana Supila, Forum, 1967., 5-6).

U formuliranju svoje »uznemirenosti« Čerina se Krleži čini nesamostalnim, proizlazi iz »nacionalistički obojene književnosti (...) očarane baresovskim halucinantnim priviđenjima« (Barbusse - Barrés, paralela, Eseji II, Zagreb 1962.) i »Meštrovićeve pojave za sebe« (Marginalije uz slike Petra Dobrovića, Savremenik, 1921., 4), »epigon je« Papinija i Marinettija (Zapisi s Tržiča, Sarajevo 1988.). Kao poklonik »vidovdanskog kulta« je anakron - protiv čega se buni Krležin kreativni subjekt: »Traže se nove teme. Što će ovim mojim domobranima kosovska simbolika?« (Davni dani, 1916.).

Krleži nije bez značaja ni Čerinina bolest: »Čerina je tip uznemirenog Mediteranca (...) paranoika«, Vihor je rezultat »afekta«, retorika mu je »pomalo suluda« (Davni dani, 1917.), a onda i slučaj žalosne sudbine pisca kad bolest izravno utječe na literaturu (Dure Dimovića Baš čelik, Književna republika, 1925., knj. II, br. 5; O Kranjčevićevoj lirici, Hrvatska revija, 1931., 3).

Premda rezerviran spram Čerinine ideologije jugoslavenstva, K. je cijenio iskrenost njegovih poticaja i snagu njegova neostvarenog talenta. Osjećajući bez sumnje u Čerininu »tragičnom monologu« dio vlastitih dilema, neće biti slučajno kad nas u jednom fragmentu Zapisa s Tržiča vodi od Vihora do »iskrene pobune Frana Šupila«.[2]


tags: avangarda, mlada bosna, jugoslavija, jugoslovenstvo, ljubomir micic, zenit, zenitizam, branko ve poljanski, ivan goll, traveleri,