ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2010
Jezik: hrvatski
Vrsta: Istorija svetske književnosti
Autor: Strani

Dubravko Jelčić - Kumičić danas
Diana Stolac - Kumičićeva drama Petar Zrinski
Danijela Bačić-Kraković - Frankopane ili ženski likovi u Uroti zrinsko-frankopanskoj Eugena Kumičića
Brigita Miloš - Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi
Ines Srdoč-Konestra - Kumčićeva drama Gli affari / Poslovi
Estela Banov - Kumčićev društveno analitički postupak s motrišta sociologije književnosti
Irvin Lukežić - Kumčić u sjećanjima Vilme Vukelić
Agneza Szabo - Marija Kumičić - istaknuta žena hrvatske povijesti i kulture 19. i 20. stoljeća
Goran Crnković - Rodoslovno stablo Eugena Kumičića
Maja Franković - Eugen Kumičić i obitelj, Brseč i suvremenici Eugena Kumičića

Romanopisac, novelist i dramatičar Eugen Kumičić rođen je 1850. godine. Pučku je školu završio u Kastvu, a od 1861. pohađao je hrvatsku i talijansku gimnaziju u Rijeci, Kopru i Zadru. Studije medicine upisao je 1870. u Pragu, ali se već iduće godine prebacio na bečki Filozofski fakultet, gde upisuje geografiju, istoriju i filozofiju. Godine 1875. odlazi na dvogodišnji boravak u Pariz, gde se upoznaje s jednim zapadnoevropskim književnim programom na samom njegovu izvorištu. U Beču 1877. uči francuski i talijanski jezik i romansku književnost. Iduće je godine prešao Savu i u Bosni boravio u službi austrijske vojske. Kao zastupnik biran je u Hrvatski sabor 1884. i 1885. u Varaždinu, a 1893. u Brodu na Savi, bio je urednikom Hrvatske vile (1883.) i Hrvatske (1866.-89.), zagrebačkim gradskim zastupnikom 1892. i jednim od najbližih Starčevićevih suradnika, prvo u Stranci prava, zatim, nakon pravaškog raskola 1896., u Čistoj stranci prava. Objavljivao je pod pseudonimom Jenio Sisolski.
Kumičićevu pripovjednu prozu dijelimo na istarski i zagrebački krug, kojima se kao treća, ali i žanrovski određenija pripovjedna skupina pridružuju historijski romani. U istarski (pučki) pripovjedni krug, u središtu kojega su primjeri surove životne borbe primorskih ribara i njihovih obitelji, pripadaju romani Jelkin bosiljak (1881.), Primorci (1882.), Začuđeni svatovi (1883.), Sirota (1885.), Teodora (1889.) i Preko mora (1889.) te novela Ubilo ga vino (1884.). Fabule Kumičićevih romana iz istarskoga života svode se tako ponajčešće na model neostvarene ljubavi čednih i poštenih mladića i djevojaka, kojima prepreke postavljaju gramzivi, licemjerni i pokvareni stranci, uglavnom društveni moćnici. U takvu fabularnu okosnicu upleten je tipičan i jednoličan trivijalni rekvizitarij: spletke, ubojstva, samoubojstva, ucjene i razbojništva. Prizori su puni sladunjave romantike, od sentimentalnih scena prepunih suza, preko idiličnih opisa krajolika, do dinamičnih opisa borbi i pogibeljnih akcija protagonista. Kumičićevi likovi predočeni su u crno-bijeloj polarizaciji (gdje su stranci, pravaškom logikom, uvijek loši i zli), bez gotovo ikakve socijalne i psihološke motivacije njihovih postupaka.
Roman Olga i Lina (1881.) na tragu je kasnijih romana (Gospođa Sabina, Otrovana srca i Pobijeljeni grobovi), s građom iz zagrebačkoga građanskoga života koji obrađuju motive urbane pokvarenosti i moralne izopačenosti. Kumičićeva odluka za naturalizam, u vremenu glasne polemike za i protiv naturalizma, koji je upoznao na samome izvoru, u Parizu, a potom ga predočio u traktatu O romanu (1883.), nije otišla dalje od puke deklaracije, budući da njegovi romani nastaju u prvome redu ugledanjem na trivijalnu literaturu. Pišući svoja prozna djela Kumičić nije imao na umu teoriju Zolina naturalizma i ono o čemu je i sam pisao u svom traktatu. On u hrvatsku književnost nije donio naturalizam kao gotovu formulu, nego je, potaknut njime, razvio osebujan tip literature u kojoj se prožimlju realizam s elementima naturalizma i romantizam na granici idealizma.
Kumičić je u svojim romanima iz zagrebačkoga života prvi među hrvatskim realistima usmjerio stvaranje romana prema realističkome i naturalističkome prikazu zbilje, među prvima je pripovjedno fiksirao aktualne društvene događaje, što je utrlo put kasnijim sustavnijim društvenim analizama i zrelijemu kritičkomu realizmu u djelima Josipa Kozarca, Ksavera Šandora Gjalskog i Vjenceslava Novaka. Prozni opus Kumičić dovršava autorstvom dvaju romana s građom iz hrvatske prošlosti: Urotom zrinsko-frankopanskom (1893.) i Kraljicom Lepom (1902.). U povijesnim romanima izrazio je ljubav prema domovini i svoje pravaške ideje. Roman Urota zrinsko-frankopanska bavi se tragičnom sudbinom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, koji su pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. te događajima koji su uslijedili nakon toga. U njemu autor obrađuje dobro poznatu povijesnu temu govoreći o odnosu Hrvata i stranaca te o nemogućnosti da hrvatsko plemstvo ostvari svoje nacionalne interese. Kompozicijski se isprepleću beletristički pisani dijelovi (romantičarske epizode otmice djevojaka, pljačke i potjere) i izvorni dokumentarni materijal što bitno narušava sklad i cjelovitost romaneskne strukture. U njemu se ljubav prema voljenoj osobi isprepliće s ljubavlju prema domovini, a nacionalni su interesi iznad osobnih. Urota zrinsko-frankopanska jedan je od najčitanijih romana u Hrvatskoj i njime je zapravo stvoren kult Zrinskih i Frankopana.

Mek povez, 131 str, ilustrovano, 24 cm, tiraž 300